Zašto se Italija povlači iz kineske inicijative Pojas i put?

 

Tokom 2019. godine, tokom posjete kineskog predsjednika Xi Jinpinga Rimu, Italija je šokirala Sjedinjene Američke Države i Evropu postavši prva zemlja G7 koja se pridružila kineskoj inicijativi Pojas i put (BRI), najvećem globalnom infrastrukturnom poduhvatu. Pod okriljem ove inicijative, kineske banke i kompanije su finansirale i gradile sve, od elektrana, željeznica, autoputeva i luka do telekomunikacijske infrastrukture, optičkih kablova i pametnih gradova širom svijeta. Nakon isteka petogodišnjim memorandumom o razumijevanju u martu 2024. godine, čini se da je Italija spremna povući se iz BRI, što je odraz frustracije neispunjenim obećanjima inicijative i strateškog ponovnog procjenjivanja Kine.

Nije teško shvatiti zašto je BRI privukao Italiju. Nakon što je pretrpjela tri recesije u toku jedne decenije, Italija je nastojala privući investicije i proširiti pristup talijanskog izvoza na ogromno kinesko tržište. U to vrijeme, mnogi Italijani su se osjećali napušteni od Evrope, dok je njena populistička vlada bila skeptična prema Evropskoj uniji (EU) i više nego spremna da se okrene Kini kako bi ispunila svoje investicijske potrebe. Italija je vidjela priliku da iskoristi svoju političku težinu kako bi se pridružila BRI-u u nadi da će pobijediti druge zbog kineske pažnje i ulaganja.

Xi je imao svoje razloge za dodvoravanje Italiji. Zemlja je služila kao glavna stanica duž drevnog Puta svile, a uključivanje Italije u BRI pomoglo je Xiju da poveže svoju prepoznatljivu vanjskopolitičku inicijativu sa zlatnim dobom kineskog prosperiteta i uticaja. Postoje i trajne veze između dvije zemlje: Italija je dom najvećeg broja Kineza u Evropi, dok zemlje dijele duboke trgovinske veze u proizvodnji tkanina, kožne galanterije i još mnogo toga. Kako je Kina nastojala povećati svoj uticaj u Evropi, zabiti klin u EU i posijati podjele između Washingtona i Brisela, Italija se pojavila kao slaba tačka koju je mogla pritisnuti.  

Međutim, ubrzo je postalo očigledno da BRI neće ispuniti italijanske nade i očekivanja. Pod okriljem BRI-ja, Italija je potpisala brojne institucionalne aranžmane sa Kinom, koji pokrivaju sve, od dvostrukog oporezivanja do priznavanja određenih sanitarnih zahtjeva za izvoz svinjskog mesa, kulturnih dobara i baštine te manjih komercijalnih sporazuma. Ali ovi aranžmani nisu uspjeli iz temelja promijeniti putanju ekonomskih veza Italije i Kine. Otkako se Italija pridružila BRI, njen izvoz u Kinu porastao je sa 14,5 milijardi eura na 18,5 milijardi eura, dok je kineski izvoz u Italiju porastao daleko dramatičnije, sa 33,5 milijardi eura na 50,9 milijardi eura.

Kineska ulaganja u zemlje koje nisu članice BRI-ja u Evropi su daleko nadmašila ulaganja u Italiju, pri čemu su kineska direktna strana ulaganja u Italiju pala sa 650 miliona dolara u 2019. na samo 33 miliona dolara u 2021. Druga baza podataka izvještava da je Kina od 2005. godine uložila 24 milijarde dolara u Italiju, ali od toga je samo 1,83 milijarde dolara napravljeno nakon odluke Italije da se pridruži BRI. Iskustvo Italije pokazuje da pridruživanje BRI-u ne mora nužno dati zemlji poseban status u odnosma sa Kinom, niti joj garantirati više trgovine i ulaganja sa Kinom nego što bi se dogodilo bez BRI-a.

Kako je postalo jasno da BRI neće biti ekonomska panaceja, italijanska vlada je počela preispiitivati treba li nastaviti članstvo. Italijanska premijerka Giorgia Meloni je u proteklih godinu dana nagovještavala da je pridruživanje BRI-ju bila “velika greška” koju je namjeravala ispraviti povlačenjem iz inicijative. Meloni je navela nedostatak beneficija koje je Italija ostvarila nakon ulaska u BRI, ističući da je „Italija jedina članica G7 koja je potpisala memorandum o pristupanju Putu svile, ali nije evropska ili zapadna zemlja sa najjačim ekonomskim odnosima i trgovinskim tokovima sa Kinom.” Nedavno je italijanski ministar odbrane Guido Crosetto nazvao odluku Italije da se pridruži BRI "improvizovanim i groznim činom".

Što je još važnije, italijansko povlačenje iz BRI-a bi odražavalo rastuću transatlantsku konvergenciju izazova koji Kina postavlja. Evropske zemlje sve više vide Kinu kao rivala, a ne kao partnera ili konkurenta, dok je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen nedavno ustvrdila da je „jasan cilj Komunističke partije Kine sistemska promjena međunarodnog poretka sa Kinom u središtu, ” ukazujući na BRI kao dokaz. Podrška Pekinga Rusiji u ratu protiv Ukrajine navela je mnoge evropske vlade, uključujući italijansku, da odbace svoje iluzije o Kini. Zemlje Centralne i Istočne Evrope, koje su tradicionalno tražile bliže veze sa Kinom kroz mehanizam saradnje „17+1“, također, su napravile ovaj pomak.  

Odražavajući ovu promjenu strategije prema Kini, kao kandidat Meloni je izjavila da “nema političke volje sa moje strane da favoriziram kinesku ekspanziju u Italiju ili Evropu”. Otkako je preuzela dužnost, ona je bila nepokolebljivi pristalica Ukrajine, dok su se tokom njihovog nedavnog sastanka Meloni i američki predsjednik Joe Biden obavezali na "jačanje bilateralnih i multilateralnih konsultacija o prilikama i izazovima koje postavlja Narodna Republika Kina" i naglasili "važnost održavanja mira i stabilnosti širom Tajvanskog moreuza.”

Povlačenje Italije bi zadalo još jedan udarac BRI-u, koji je već smanjen, jer se zemlje koje dobijaju kredite od Kine bore sa dugovima, kineske banke nastoje smanjiti svoju izloženost rizičnim kreditima, a Kina se bori sa sve većim domaćim ekonomskim izazovima. Evropske zemlje su sve više fokusirane na „uklanjanje rizika“ svojih ekonomija i neće biti voljne povećavati svoju ekonomsku zavisnost od Kine, što čini malo vjerovatnim da će se neka velika ekonomija uskoro pridružiti BRI.

 

Putinova invazija na Ukrajinu i usklađivanje Pekinga sa Moskvom, također, su vratili geopolitiku na vodeći položaj i učinili evropske zemlje skeptičnijim prema namjerama Pekinga. Planovi ruskog predsjednika Vladimira Putina da prisustvuje predstojećem pekinškom forumu Pojas i put, također, su jasno pokazali geopolitičku prirodu BRI. Preokret Italije u odnosu na BRI stoga treba smatrati vođenim manje ekonomskim razmatranjima, a više novom geopolitičkom realnošću sa kojom se Evropa suočava.