Zašto ruski mirovnjaci napuštaju Karabah?
Rano povlačenje ruskog mirovnog kontingenta iz regiona Karabaha u Azerbejdžanu je ključni događaj za Južni Kavkaz. Dok Armenija i Gruzija, također, doživljavaju značajne unutrašnje promjene, one nemaju veliki uticaj na geopolitički status regiona. Ove promjene su uglavnom vezane za unutrašnje političke borbe i interakciju između vlada i njihovih građana. Nasuprot tome, sporazum Bakua i Moskve o prijevremenom povlačenju mirovnih snaga nesumnjivo će uticati na regionalnu dinamiku. Iako će potpuni obim promjena koje će prouzrokovati ova odluka ostaje nejasan.
Iznenađujuće, uprkos ranijim očekivanjima o dugoročnom prisustvu Rusije, donesena je odluka o prijevremenom povlačenju mirovnih snaga. Ovaj potez je posebno zapanjujući u svjetlu nedavne primjedbe predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva o privremenoj prirodi boravka ruskog vojnog kontingenta (RMC) u regionu Karabaha. Ovaj rani odlazak, mnogo prije planiranog završetka misije u novembru 2025. godine, dovodi u pitanje mnoga ranija predviđanja.
Odnos između Azerbejdžana i Rusije, kao i između njihovih lidera, Alijeva i ruskog predsjednika Vladimira Putina, ostaje čvrst uprkos regionalnim i globalnim geopolitičkim izazovima. Iako je Rusija vojnom pomoći podržala Armeniju u Drugom Karabaškom ratu, nije djelovala protiv Azerbejdžana. O prekidu vatre odlučeno je u Bakuu, ne pod prisilom Moskve, već da bi se spriječile dalje žrtve. Tokom ovog perioda, Moskva je imala za cilj učvrstiti svoj uticaj, a Baku je, na osnovu jačine bilateralnih veza, pristao na kompromis koji je omogućio zajedničko rješavanje problema.
Tokom proteklih 20 godina, uprkos povremenim ozbiljnim tenzijama, odnosi između Azerbejdžana i Rusije nikada nisu dostigli kritičnu tačku, pri čemu su se sporovi obično rješavali mirnim putem. Malo je vjerovatno da bi se Rusija aktivno suprotstavila odluci Bakua da povuče ruski mirovni kontingent, čak i ako to nije odobravala. Prisustvo RMC-a je vjerovatno izazvalo više problema nego što ih je riješilo, a povlačenje kontingenta će vjerovatno dodatno unaprijediti bilateralne odnose.
Pored toga, javni odgovor na nedavnu posjetu Alijeva Moskvi 22. aprila i naknadno ranije povlačenje mirovnih snaga naglašava poboljšano međusobno razumijevanje i rješavanje zabrinutosti unutar azerbejdžanske zajednice u vezi sa postupcima Rusije.
Odluku o raspoređivanju RMC-a u Azerbejdžanu 2020. godine zajednički su donijeli Baku i Moskva. Povlačenje RMC-a u aprilu 2024. godine, također, proizlazi iz bilateralnog sporazuma, uprkos određenom protivljenju. Ovo povlačenje ne treba posmatrati kao iznenađujuće, to je logičan nastavak politike Alijeva i postigao je sve svoje ciljeve nakon
rata 2020. godine, uprkos prisustvu ruskog kontingenta i značajnom međunarodnom pritisku, uključujući prijetnje zapadnim sankcijama.
Sumnje u sposobnost ili spremnost Rusije da aktivno intervenira u regionu porasle su nakon protesta eko-aktivista na putu Lačin u decembru 2022. godine. Aktivni vojni napad u takozvanoj antiterorističkoj operaciji u septembru 2023. godini signalizirao je da su dani mirovnih snaga u Azerbejdžanu odbrojani, nakon što je Baku preuzeo potpunu kontrolu nad spornim regionom.
Važno je da je petogodišnje trajanje raspoređivanja RMC-a uključeno u Trilateralnu izjavu na insistiranje azerbejdžanskog predsjednika. U početku, Rusija nije planirala odrediti vremenski okvir za prisustvo svojih trupa, ali je Alijev insistirao na ovoj odredbi. Ova odluka je donesena na osnovu strateškog rezonovanja, uzimajući u obzir nivo bilateralnih odnosa sa Rusijom i uvjerenje da kontingent RMC neće biti upotijebljen protiv Azerbejdžana. Uz to, sve veći međunarodni interes za raspoređivanje međunarodnih mirovnih snaga u regionu nagnao je Baku da odlučno djeluje kako bi se suprotstavio optužbama za genocid u slučaju velikih vojnih akcija. Odluka da se ruski kontingent postavi duž linije razgraničenja između oslobođenih teritorija i teritorija koje kontroliraju separatisti efektivno je spriječila intervenciju drugih snaga.
Rano povlačenje RMC-a iz regiona Karabaha je logičan razvoj događaja. Nakon što je Karabah vraćen pod kontrolu vlade, lokalno armensko stanovništvo je preseljeno, što je potom dovelo do javnih rasprava o mogućem prijevremenom povlačenju RMC-a, jer kontrola nad regionom više nije bila sporna.
RMC, koji je prvobitno imao za cilj stabilizirati liniju razgraničenja i pomogne mirnoj integraciji Armena, Baku je smatrao da nenamjerno podržava separatističke frakcije, što je zakomplikovalo misiju. Baku je shvatio da je Moskva zainteresirana za nestabilnost, jer joj je to omogućilo da produži ostanak svojih snaga.
Mjesec dana nakon vojne operacije, ruske snage su zapravo bile suvišne, a troškovi održavanja kontingenta bili su trošenje ruskog budžeta bez ikakvih političkih prednosti. Azerbejdžansko javno mnjenje se, također, oštro protivi prisustvu stranih vojski, bez obzira na njihov status.
Drugi faktor koji je doprinio bila je potrba za ruskim vojnicima koji će biti upućeni u rat u Ukrajini. U kontekstu tamošnjih eskaliranih vojnih angažmana, 2.000 dobro opremljenih vojnika predstavljaju značajnu snagu koja bi se mogla preraspodijeliti za jačanje ruskih vojnih napora u Ukrajini.
Treći faktor je politički pritisak na Armeniju. Povlačenje ruskih trupa signalizira njenu spremnost da napusti Armeniju kako bi se sama suočila sa vojno nadmoćnijim Azerbejdžanom i Turskom, ako se neprijateljstva nastave. Ovaj potez ima za cilj primorati Jerevan na političke ustupke, što je naglašeno uslovnom i postepenom prirodom povlačenja trupa na osnovu odgovora armenske vlade.
Azerbejdžan će u budućnosti postati jedina zemlja među članicama Istočnog partnerstva na čijoj teritoriji neće biti stacionirane strane vojne snage i time poboljšati kontrolu Bakua nad sopstvenim suverenitetom.