Zašto je Ukrajina umorna od ruske opozicije

Ruska invazija punih razmjera na Ukrajinu prošle godine ponovo je pokrenula debatu o mjestu koje ruska opozicija zauzima u kontekstu ruske agresije u postsovjetskom prostoru. Ruski opozicioni aktivisti i pojedini posmatrači tvrde da se ruski ekspanzionizam može zaustaviti samo kroz promjenu režima i demokratizaciju, koju navodno vodi ruska opozicija.

Ukrajinci i mnoge njihove pristalice iz postsovjetskih država, koje su iz prve ruke iskusile ruski imperijalizam, ne slažu se s tim. Oni ne vide rusku opoziciju, tačnije njenog najistaknutijeg lidera danas Alekseja Navaljnija, kao buduće garante mira.

Kako bih objasnio zašto, prvo bih želio da prepričam razgovor koji sam vodio sa članovima Navaljnijevog pokreta ili „navaljnistima“, kako ih zovu na ruskom, još 2015.

Razgovor se desio na događaju iza zatvorenih vrata u britanskoj ekspertskoj organizaciji u kojoj je moj kolega Ukrajinac govorio o transformaciji kulturnih vrijednosti u Ukrajini nakon revolucije iz 2014. i početka ruske agresije. Među prisutnima su bila i dva Rusa, koji su obilazili Veliku Britaniju kao predstavnici Navaljnijevog pokreta. Po završetku govora, moje kolege i ja imali smo priliku kratko porazgovarati s njima.

Očekivano, pitali smo ih o opaskama koje je Navaljni dao u vezi ruskog ilegalnog pripajanja Krima u martu 2014. U razgovoru za radiostanicu Echo of Moscow u oktobru 2014, Navaljni je priznao da je pomenuti poluotok zauzet kroz „besramno kršenje svih međunarodnih normi“, a ipak je tvrdio da će „ostati dio Rusije“ i da „nikada neće postati dio Ukrajine u doglednoj budućnosti“.

Njegova izjava nije bila puka procjena razvoja događaja vezanih za Krim. Na pitanje bi li vratio Krim Ukrajini ukoliko bi postao predsjednik Rusije, Navaljni je umotao svoje „ne“ u neobično retoričko pitanje: „Šta? Je li Krim sendvič ili nešto što  se može uzeti i vratiti?“. Bilo je jasno da je njegov politički stav da Krim treba „ostati dio Rusije“.

‘Neposredna žrtva Putinovog režima’

Važno je istaći da se naš razgovor sa dvojicom Navaljnijevih pristalica desio manje od pola godine nakon ubistva istaknutog ruskog opozicionog političara Borisa Njemcova u blizini Kremlja. Ubistvo Njemcova, koji se glasno protivio ruskoj agresiji protiv Ukrajine i pripajanju Krima, omogućilo je Navaljnom da se istakne kao glavni ruski opozicioni lider koji se još pokušava baviti politikom u Rusiji.

Drugi veliki protivnik režima predsjednika Vladimira Putina, Mihail Hodorkovski, živio je u egzilu u Londonu i nije bio direktno uključen u rusku politiku.

Stoga nije nerazumno zamisliti u to vrijeme da bi bilo kakvu promjenu režima u Rusiji, ukoliko bi do nje došlo, predvodio Navaljni. Zato smo željeli znati šta bi Ukrajina trebala očekivati od „sjajne Rusije budućnosti“, kako Navaljni voli zvati postputinovsku Rusiju.

Navaljnisti su odgovorili da bi pod demokratski izabranom vladom, Moskva zadržala Krim uprkos činjenici da je njegovo pripajanje bilo ilegalno. To je zato što bi njihove politike morale odražavati volju ruskog naroda, a ogromna većina Rusa želi da Krim bude unutar ruskih granica.

Ali ima tu još nečeg. Mi smo tvrdili da Zapad neće priznati pripajanje Krima i da bi vraćanje teritorijalnog integriteta Ukrajini ne samo popravilo odnose između Rusije i Zapada, već i između Rusije i Ukrajine. Navaljnisti su odgovorili da bi „sjajna Rusija budućnosti“ pronašla načine da izgladi odnose sa Zapadom bez ispravljanja nepravde učinjene Ukrajini.

Drugim riječima, Ukrajina bi mogla biti neposredna žrtva Putinovog režima, a ipak, i kada on ne bi bio na vlasti, ostala bi žrtva ruskog kolonijalizma jer je on popularan ne samo među pristalicama režima, već i „ruskim demokratama“. Kako je prije jednog vijeka pronicljivo primijetio Volodimir Viničenko, jedna od centralnih ličnosti ukrajinskog nacionalno-oslobodilačkog pokreta 1917-1919, „ruska demokratija završava tamo gdje počinje ukrajinsko pitanje“.

Mogući presedan

Kako je Navaljni postao lice ruske opozicije Putinu – lice koje je sve više prepoznavano kao takvo ne samo u Rusiji, već i na Zapadu – Ukrajinci su se umorili. U to vrijeme, Zapad je podržao demokratizaciju i modernizaciju u Ukrajini i ponudio je neku podršku borbi ove države protiv ruske agresije. „Ali šta bi s tim bilo da Navaljni dođe na vlast u Rusiji?“, zapitali smo se.

S obzirom da Navaljni definitivno uživa, u najmanju ruku, moralnu podršku zapadnjačkih lidera, njegov uspon na vlast u Rusiji mogao bi dovesti do reseta u odnosima između Zapada i Rusije, ostavivši Ukrajinu na cjedilu. Mnogi su strahovali da Ukrajina neće više biti važna zapadnjačkim liderima ako budu imali nekoga finijeg od Putina s kim bi mogli razgovarati.

Već postoji i presedan. U augustu 2008, Rusija, koju je tada vodio Dmitrij Medvedev, je izvršila invaziju na Gruziju i okupirala gruzijske regije Južnu Osetiju i Abhaziju. Zapad je posredovao u mirovnom sporazumu koji ne samo da je bio veoma nepovoljan za Gruziju, već ga ni Rusija nije poštovala.

Pa ipak, pola godine kasnije, Obamina administracija je ponudila Medvedevu, koji se u to vrijeme činio progresivnijim od Putina, „reset“ u pokušaju da popravi odnose između SAD-a i Rusije. Ovaj potez, koji su generalno pozdravile zapadnoevropske vlade, u suštini je značio „okretanje novog lista“ i stoga je implicirao da ruska okupacija gruzijskih regija neće biti osporavana.

Navaljni je, kako se Ukrajinci i liberalni Rusi dobro sjećaju, snažno podržavao rusku invaziju na Gruziju 2008. i čak je koristio pogrdne, dehumanizirajuće izraze za gruzijski narod. Nekoliko godina kasnije se izvinio za izraze koje je koristio, ali nikada za podršku ruskom ratu protiv Gruzije.

Navaljni je nominalno bio protiv ruske agresije u Ukrajini, ali njegov „antiratni“ stav, bio je rezultat ekonomskih, prije nego moralnih razloga: „Rusija teško da može priuštiti da vodi rat“. Taj stav očekivano nije obuhvatao nikakvu empatiju prema ukrajinskom narodu – nešto što se također vidi i u njegovoj upotrebi etničkih uvreda protiv njih.

On vidi ruski narod kao žrtve nepravde pod Putinovim režimom, a ne Ukrajince. Po njegovom mišljenju, Ukrajini nije nanesena nikakva nepravda koju vrijedi ispravljati.

‘Promjena mišljenja došla sa zakašnjenjem’

U narednim godinama, kako se ruska agresija u Ukrajini pretvorila u zamrznuti sukob, Navaljni i njegov tim fokusirali su se na razotkrivanje korupcije Putinovog režima kroz niz visokoprofilnih istraga. Uoči predsjedničkih izbora 2018, ova senzacionalna otkrića počela su nervirati Kremlj na najozbiljniji način.

Navaljni i njegove pristalice podvrgavani su redovnim fizičkim napadima i kratkotrajnim hapšenjima. Jasno da je Kremlj počeo vjerovati da njegov politički pokret predstavlja prijetnju za režim i odlučio ga je uništiti.

Činilo se smislenim da Ukrajinci ponude podršku Navaljnijevom pokretu, barem taktičku, ako ne stratešku, jer bi ona mogla destabilizirati Putinov režim i potkopati njegovu ratnu mašinu. Ali problemi Navaljnog i njegovih pristalica nisu dotakli Ukrajince, jer su njegove ranije opaske, kao i njegova arogancija i prezir, nudili malo nade da će „sjajna Rusija budućnosti“ imati ikakvog poštovanja za ukrajinski suverenitet i teritorijalni integritet.

Čak i kada su ruske vlasti otrovale Navaljnog nervnim plinom i kasnije ga zatvorile na osnovu politički motivisanih optužbi, Ukrajinci nisu smekšali svoj stav.

Ruska invazija punih razmjera na Ukrajinu u februaru 2022, nakon koje su uslijedile oštre mjere protiv ostataka antiputinovske opozicije u Rusiji, dramatično je promijenila poglede na Ukrajinu mnogih ruskih kritičara Putinovog režima, uključujući Navaljnijev tim.

S obzirom da je većina navaljnista bila prisiljena potražiti utočište na Zapadu, gdje su mnoge utjecajne ličnosti usvojile politiku „Ukrajina na prvom mjestu“ u komunikaciji sa samoprozvanim „ruskim demokratama“, navaljnisti nisu više mogli priuštiti da jasno izražavaju prezir prema Ukrajini jer su rizikovali da izgube zapadnjačku naklonost prema njihovom pokretu u cijelosti.

Krajem febrara 2023, Navaljnijev tim je objavio proglas od 15 tačaka s ciljem da razjasni veći dio kontroverze u vezi svojih stavova po pitanju Ukrajine. Važno je istaći da je ovaj proglas priznao međunarodno priznate granice Ukrajine, implicirajući potrebu za vraćanjem ukrajinskog suvereniteta nad Krimom i svim drugim trenutno okupiranom ukrajinskom teritorijama.

U ovom dokumentu se također insistira na povlačenju svih ruskih četa iz Ukrajine, odšteti, istragama ratnih zločina u saradnji sa međunarodnim institucijama, i u konačnici na tome da se dozvoli Ukrajini da živi i razvija se kako Ukrajinci žele.

Za mnoge Ukrajince, međutim, ova promjena mišljenja je došla sa zakašnjenjem. U današnjoj Ukrajini, malo ko vjeruje da rusku agresiju može zaustaviti antiputinovski aktivizam, čak i onaj koji je nedvosmisleno proukrajinski.

Ukrajinci se u ovom ratu oslanjaju na svoj borbeni duh i podršku sa Zapada. Šta će se desiti Rusiji nakon njenog očekivanog vojnog poraza u Ukrajini nije toliko važno. To može izgledati kratkovidno, ali rat je, razumljivo, hitnije pitanje.