Zašto je Putin odlučio napasti Ukrajinu: Rat za jačanje ega, a ne za ruske interese

 

Kako rat u Ukrajini ulazi u četvrtu godinu, počele su rasprave o potencijalnom primirju pa čak i oprezne nade u mir, podstaknute stalnim pritiskom iz ureda američkog predsjednika. Politički lideri, analitičari i komentatori vagaju scenarije kako i kada bi rat mogao završiti. Ipak, prije nego što možemo smisleno raspravljati o tome kako će se uspostaviti mir, moramo se suočiti s fundamentalnijim pitanjem: zašto je ovaj rat uopće počeo? Bez jasnog i iskrenog razumijevanja osnovnih uzroka, svako rješenje riskira da bude privremeno, krhko ili zasnovano na iluzijama. Dok su različiti geopolitički, historijski i domaći faktori navedeni kao potencijalni uzroci ruske invazije na Ukrajinu, ovaj tekst tvrdi da osnovni i možda najkritičniji pokretač leži u ličnoj psihologiji i imperijalnoj nostalgiji Vladimira Putina.

Ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. godine naširoko je analizirana kroz sočivo geopolitike. Zapadni politički analitičari, stručnjaci za međunarodne odnose i veliki dio svjetske javnosti često svode Putinove motive na četiri osnovna faktora: traumu raspada Sovjetskog Saveza, širenje NATO-a na istok, simbolički i strateški značaj Ukrajine i ambiciju Rusije da povrati svoj status „velike sile“. Ovi faktori se obično predstavljaju kao logična, ako ne i opravdana, zabrinutost ranjene supersile koja zastupa svoje interese. Ali ovaj okvir je duboko pogrešan.

Ova objašnjenja, koja preovladavaju u medijskom diskursu i akademskim krugovima, čine da se rat čini razumljivim, ukorijenjen u historijskom sjećanju i strateškoj anksioznosti. Ali oni ne uspijevaju objasniti upadljive kontradiktornosti u ponašanju Rusije, kao što je njena pasivnost prema Finskoj i nedavnom pristupanju Švedske NATO-u ili nesrazmjerna opsjednutost Kremlja Ukrajinom. Kada se pomaknemo dalje od ovih narativa na površinskom nivou, počinje da izlazi na videlo daleko ličnija i iracionalnija istina: ovaj rat nije o sigurnosti ili carstvu. Radi se o egu. Riječ je o žudnji Vladimira Putina za simboličnom moći i njegovoj potrebi da ga Sjedinjene Američke Države priznaju kao ravnopravnog globalnog lidera – kralja u svojoj vlastitoj domeni, legitimiziranog klimanjem iz Washingtona.

 

U konvencionalnom narativu, raspad SSSR-a predstavljen je kao izvorna rana. Putin je to nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom 20. vijeka". Ekonomski kolaps koji je uslijedio bio je stvaran i razoran. Ruski BDP je pao za 40 posto, milioni ljudi su postali siromašni, a Moskva je izgubila uticaj na ogromnim bivšim sovjetskim teritorijama.

Za mnoge Ruse, devedesete su bile decenija poniženja. Zapad je trijumfovao. Rusija je bila slaba, zavisila od kredita MMF-a i ismijavana kao propala država. Nezavisnost Ukrajine 1991. godine bila je posebno bolna, jer nije bila samo geografski i historijski centralna za ruski identitet, već i simbolički povezana sa prošlom ruskom carskom slavom.

Ove činjenice su istinite—ali nisu potpuna priča. Trauma iz 1990-ih ne može sama objasniti zašto bi Putin, nakon dvije decenije relativno stabilne vladavine, iznenada odlučio izvršiti invaziju 2022. godine.

 

 

Širenje NATO-a je drugi stub glavnog objašnjenja. Prema ruskom narativu iz 1990-ih, zapadni lideri su navodno dali neformalna verbalna uvjeravanja da se NATO neće širiti na istok. Ako su data, ova obećanja nikada nisu formalizirana, a u praksi se NATO proširio, uključujući bivše članice Varšavskog pakta i baltičke države.

Ovaj narativ je bio oslonac ruske diplomatske retorike: NATO nas je izdao; Alijansa ugrožava naše granice; mi se samo branimo. Ovaj narativ je korišten da se opravda agresija u Gruziji, na Krimu, a sada i Ukrajini.

Ali opet, kontradikcije su očigledne. Finska dijeli granicu sa Rusijom od 1.300 kilometara. Decenijama je to bila neutralna tampon država. Finska je ušla u NATO 2023. godine. A kako je Moskva odgovorila? Ne s invazijom, ne sa halabukom, već sa gotovo ravnodušnim slijeganjem ramenima. Isto važi i za Švedsku.

Dok su zabrinutosti oko širenja NATO-a i geopolitičkog slaganja Ukrajine nesumnjivo igrale ulogu u proračunima Kremlja, o čemu svjedoči Putinova retorika, one ne objašnjavaju u potpunosti razmjer i prirodu invazije, niti pasivnost Rusije prema drugim proširenjima NATO-a.

 

Putinova duboka ideološka uvjerenja o Ukrajini su dobro dokumentirana. Pisao je eseje u kojima je tvrdio da su Rusi i Ukrajinci „jedan narod“, poricao je suverenitet Ukrajine i okrivljavao Zapad da je manipulirao Kijevom da se okrene protiv Moskve.

Ali stvarna prijetnja Ukrajine nije vojna – ona je simbolična. Demokratska, zapadno orijentirana Ukrajina podriva Putinov narativ da slavenski narodi trebaju biti zajedno pod uticajem Moskve. Ukrajina predstavlja egzistencijalnu prijetnju ne sigurnosti Rusije, već Putinovoj mitologiji.

Kremlj ne može prihvatiti uspješnu, nezavisnu Ukrajinu jer pokazuje da je moguć drugi put za postsovjetske države – onaj koji odbacuje autokratiju, korupciju i imperijalnu nostalgiju. Ukrajina je ogledalo koje odražava sve što Rusija nije. Zato ga je trebalo razbiti.

 

 

Ideja da Rusija jednostavno vraća svoje pravo mjesto „velike sile“, također, ne uspijeva nakon pažljivijeg analiziranja. Da, Putin stalno govori o multipolarnosti, zapadnoj dekadenciji i historijskoj sudbini Rusije. Ali akcije njegovog režima ne odražavaju strategiju samouvjerene sile koja gleda u budućnost.

Umjesto toga, one liče na nestalno, često samoporažavajuće ponašanje nesigurnog režima koji je u opadanju. Invazija Ukrajine diplomatski je izolovala Rusiju, devastirala njenu ekonomiju i vojno razotkrila prazninu njene takozvane „druge armije u svetu“. Ovo nije ponašanje racionalne velike sile koja zastupa svoje interese. To je bijes režima koji se užasava irelevantnosti.

 

 

Da bismo istinski razumjeli ovaj rat, moramo preformulirati pitanje. Ne čega se Rusija plaši, nego za čim žudi Putin? Odgovor ne leži u kartama ili ugovorima, već u psihologiji.

Ono što je Putin tražio tokom svoje vladavine nije samo domaća kontrola, već i međunarodno priznanje – posebno od Sjedinjenih Američkih Država. Ruska elita, uprkos svojoj antizapadnoj retorici, opsednuta je američkim potvrđivanjem. Kada Putin govori o suverenitetu i jednakosti, misli na mjesto za stolom uz Washington. On želi biti tretiran ne kao regionalni akter, već kao globalni igrač, baš kao i lideri SSSR-a iz prošlosti.

Ova opsesija bila je u potpunosti prikazana tokom mirovne konferencije 2025. godine u Saudijskoj Arabiji. Samit nije postigao ništa suštinsko. Ali za medije u Kremlju, sama činjenica da su se Sjedinjene Američke Države angažirale bila je trijumf. Ruski državni mediji nisu slavili sporazume, već pažnju. Ova očajnička glad za priznanjem pravi je motor rata.

 

 

Putinova naklonost Donaldu Trampu dodatno otkriva ovu dinamiku. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov nedavno je opisao potencijalni dijalog Putin-Tramp kao susret „dva velika predsjednika“. Ruski državni mediji sve više prikazuju Trumpa kao uzornog lidera – moćnog čovjeka koji cijeni druge moćnike.

Putin sebe ne vidi kao Trumpu ravnog, već kao konsiljera koji traži odobrenje od globalnog dona. Rat u Ukrajini, posmatran kroz ovaj objektiv, postaje pregovaračka taktika. Putin želi da SAD prestanu dovoditi u pitanje njegov legitimitet, da napuste ideju o promjeni režima i da ga prihvate kao neospornog vladara Rusije i njenih susjeda.

Ovo je bila suština ultimatuma koji je Putin postavio Washingtonu u decembru 2021. godine: ne samo da više nema širenja NATO-a, već se NATO vraća na svoje granice iz 1997. godine, nema više podrške demokratskim pokretima i nema više preispitivanja unutrašnjih poslova Rusije. Bio je to manje diplomatski prijedlog, a više molba: prepoznajte me. Dozvolite mi da vladam nesporno.

 

 

Trumpova vlastita autoritarna sklonosti čine ga prirodnim saveznikom u ovoj fantaziji. Često je izražavao divljenje autokratama, smatrajući ih odlučnim i moćnim. Za Putina, Trump predstavlja vrstu potvrđivanja za kojom je oduvijek žudio - ne od institucija, već od strane moćnog kolege.

U Putinovoj viziji svijet nije multipolaran već apolaran. Svaki autokrata vlada svojom zonom interesovanja bez uplitanja. Međunarodne norme su nevažne. Suverenitet je apsolutan. A jedino priznanje koje je bitno dolazi od drugog dona.

 

 

Da se ovaj rat odnosio na zaštitu Rusa ili jačanje nacionalne sigurnosti, Rusija ne bi tolerirala svakodnevne napade dronovima na vlastite gradove ili smrt hiljada svojih građana. Ne bi uništio njenu ekonomiju, uništio njenu vojnu reputaciju ili rizikovao potpunu diplomatsku izolaciju.

Ali ništa od toga nije važno, jer rat se nikada nije vodio ni zbog naroda ni zbog nacionalnih interesa. Radi se o spektaklu. O dokazivanju svijetu da se Rusije još uvijek plaše. O vraćanju uzbuđenja hladnog rata, kada su američki predsjednici ozbiljno shvatali sovjetske lidere.

Poput Hruščova koji maše cipelom Ujedinjenim nacijama, Putin pokušava ponovo potvrditi značaj kroz teatralnu agresiju. Ali svijet se promijenio, a rezultat je tragedija, a ne trijumf.

Na kraju, dok tradicionalne geopolitičke analize nude vrijedan uvid u kontekst invazije na Ukrajinu, one često ne uspijevaju u potpunosti objasniti njen osnovni poticaj. Da bismo istinski razumjeli ovaj razorni sukob, moramo prepoznati kritičnu ulogu koju igra lična psihologija Vladimira Putina, posebno njegovu čežnju za simboličkom moći i priznanjem na globalnoj sceni. Geopolitičke strepnje i strateške kalkulacije pružaju okvir; Specifičan tajming ovog rata i brutalna egzekucija duboko su isprepleteni sa ličnom potrebom Vladimira Putina za potvrdom i njegovom nostalgičnom vizijom ruskog carstva.

Ovaj rat nije pomogao Putinu da ojača poziciju Rusije u svijetu, djelovao je da osigura svoj imidž neprikosnovenog vladara u očima i svog naroda i Sjedinjenih Američkih Država.

Ova razlika je važna. Jer ako vjerujemo da se rat odnosi na NATO ili sigurnosne garancije, rizikujemo da u mirovne pregovore uđemo sa pogrešnim okvirom – nudeći ustupke u vojnom položaju ili teritorijalne kompromise koji neće zadovoljiti pravi motiv. Ne možete umiriti nesigurnost. Ne možete mijenjati zemlju za ego. I sigurno ne možete pregovarati o održivom miru pretvarajući se da je agresor vođen strateškom logikom.

Razumijevanje pravog uzroka ovog rata nije filozofska vježba – to je strateški imperativ. To znači da se mir ne može zasnivati na iluzijama međusobnog razumijevanja ili simetrije velikih sila. Mora se zasnivati na obuzdavanju, odgovornosti i dugotrajnoj izolaciji režima koji brka pažnju s poštovanjem i rat s dostojanstvom.

Ovaj rat nije pokrenula imperija koja je povratila svoje mjesto u historiji – pokrenuo ga je čovjek koji ne može prihvatiti da je njegova priča, i ona koju priča o Rusiji, već došla do kraja.