Zašto je bitno govoriti o napadu na bolnicu Ohmatdit kao međunarodnom zločinu? 

Svaki rat ima pravila. Koliko god to čudno zvučalo u uslovima u kojima danas živi svaki Ukrajinac. Svaki rat nam pokazuje da se ta pravila stalno krše. A to sugerira da samo neizbježnost kazne može približiti svijet trajnom miru.
Za više od 10 godina rata, Ukrajina je doživjela mnoge strašne zločine. Na Ukrajini je ostalo mnogo ožiljaka: ožiljci na ljudskim tijelima i sudbinama. I na Ukrajini ima ožiljaka, to su hiljade porušenih kuća, bolnica, škola, vrtića. Teritorija Ukrajine prepuna je stotina mučilišta i bezbrojnih grobova poginulih u ratu.
Svakim danom broj ožiljaka raste. Međutim, i u takvim okolnostima ima zločina koji su toliko cinični da nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. A među njima je svakako i raketni udar na Ohmatdit.
Ohmatdit je najveća dječija bolnica u Ukrajini. Ova ustanova liječi male pacijente sa najtežim dijagnozama, uključujući i rak. Za mnogu djecu ovo je posljednja prilika da se oporave i ozdrave, žive normalan život i djetinjstvo.
Raketni udar je nešto što može imati nepopravljive posljedice ne samo zbog patnje ljudi, već i kao posredne posljedice. Za mnogu djecu stres i jednostavno boravak u nesterilnim uvjetima predstavljaju prijetnju. Prema podacima Ministarstva zdravlja, oštećena su mnoga odjeljenja bolnice: zgrada toksikologije sa odeljenjem za hroničnu i akutnu intoksikaciju potpuno je uništena; na staroj hirurškoj zgradi razbijeni su gotovo svi prozori, oštećena su dva hirurška i dva somatska odjeljenja, odjel intenzivne njege, operaciona sala; u novoj zgradi oštećeno je osam hirurških odeljenja, pet onkoloških, dvije jedinice intenzivne njege, operaciona sala, odjeljenje radiologije i zračne terapije.
U trenutku raketnog udara bilo je više od 600 pacijenata, otprilike isto toliko ljekara, kao i roditelja i posjetitelja. Još uvijek nije poznat tačan broj nastradalih jer se ruševine raščišćavaju. Kada svjedočite takvim zločinima, vrlo je lako početi ih procjenjivati iz perspektive dobra i zla. I to je prirodno. Ali smatram da je jednako važno da im damo pravnu ocjenu i pozovemo na odgovornost sve odgovorne: i ideologe, i komandante, i neposredne izvršioce. Raketni napad na bolnicu Ohmatdit nosi sva obilježja ratnog zločina.
Napadi na medicinske ustanove tokom oružanih sukoba smatraju se teškim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava (u daljem tekstu MHP). Medicinske ustanove imaju posebnu zaštitu i ne mogu biti meta napada.
Osnovni cilj MHP je zaštita osoba koje ne učestvuju u neprijateljstvima, kao i onih koji su prestali  učestvovati u njima zbog bolesti, povrede ili nekog drugog razloga. Čitav korpus odredbi MHP svodi se na neophodnost poštovanja i pridržavanja četiri osnovna principa: razlikovanje; vojna potreba; proporcionalnost; čovječanstvo. Opći principi MHP-a postavljaju ključna ograničenja za smanjenje potencijalnih posljedica oružanog sukoba.

Prema članu 18. Četvrte Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva u vrijeme rata (Ženevska konvencija IV), civilne bolnice moraju imati zaštitu i ne smiju se napadati ni pod kojim okolnostima. Nadalje, član 12. Dopunskog protokola I Ženevskih konvencija (1977.) pojašnjava ovu formulaciju i navodi da medicinske jedinice i transporti ne smiju biti objekti napada, ako se koriste za njihovu namjenu.
Prema članu 8(2)(b)(ix) Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda (ICC), namjerni napadi na medicinske objekte koji nisu vojni ciljevi predstavljaju ratne zločine. Napad na medicinski objekat je ratni zločin ako:

- se medicinska ustanova koristi za predviđenu namjenu - ne može se napasti zgrada zdravstvene ustanove ako se koristi za pružanje medicinske pomoći.
- namjera: napad se vrši namjerno, znajući zaštićeni status zdravstvene ustanove.
- odsustvo evidentnih vojnih razloga: medicinski objekat ne može biti napadnut, ako se ne koristi u neprijateljske svrhe.
Prema članu 13 Dopunskog protokola I, zaštita civilnih objekata, uključujući medicinske objekte, može se ukinuti samo pod određenim uslovima:
a) upotreba za vojne operacije ili borbu. Naprimjer, medicinska ustanova se koristi kao sjedište ili baza za oružane snage. 
b) adekvatno upozorenje. 
Prije napada na objekt koji se koristi u neprijateljske svrhe, mora se dati dovoljno upozorenja i dati dovoljno vremena za otklanjanje kršenja.
Praksa presedana uključuje slučajeve pozivanja političara i vojnih vođa na odgovornost za napade na civilnu infrastrukturu, uključujući medicinske ustanove i objekte kulturne baštine. Dana 29. maja 2013. godine bosansko-hrvatski političar i general Slobodan Praljak osuđen je od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju za počinjenje ratnih zločina (uključujući uništavanje civilne infrastrukture u Mostaru) i osuđen na 20 godina zatvora. Osim toga, slučaj hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, koje je Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju prvobitno osudio, a kasnije ih je oslobodio, naglašava nedopustivost udara na civilne objekte, čak i ako se nalaze u blizini vojnih ciljeva. U tu svrhu treba posvetiti dužnu pažnju planiranju napada, izboru oružja, razmatranju njegove tačnosti, potencijalnih grešaka i drugim proračunima.
Služba bezbjednosti Ukrajine (SBU) pokrenula je krivičnu istragu o ovom incidentu (po članu 438). Prema njihovim preliminarnim podacima, napad je izveden strateškom krstarećom raketom X-101. Ove rakete su deklarirane kao vrlo precizne i ruska vojska ih često koristi za napade na civilne objekte u Ukrajini i Siriji. Štaviše, iz Ureda glavnog tužioca je saopćeno da će dokaze dostaviti Međunarodnom krivičnom sudu. Na kraju krajeva, ovo ima potencijal, jer je MKS već izdao naloge za hapšenje ruskih komandanata i visokih zvaničnika zbog napada na civilne objekte i prekomjernog nanošenja štete civilima. Ovaj incident se može smatrati i kao pojedinačna epizoda, koja se kvalificira kao ratni zločin prema članu 8 Rimskog statuta, i kao dio široko rasprostranjenih i sistematskih namjernih napada usmjerenih na civilno stanovništvo Ukrajine, koji se kvalifikuju kao "zločini protiv čovječnosti" (čl. 7 Rimskog statuta). Štaviše, takve pojedinačne stravične zločine treba pripremiti za MKS. Posebno zato što je kvalifikacija u Ukrajini još uvijek ograničena i nažalost, takve napade ne možemo smatrati zločinima protiv čovječnosti.
Unatoč tome što Ministarstvo odbrane Ruske Federacije navodi da video materijali ukazuju na pad ukrajinskih raketa protuzračne odbrane na "civilne objekte unutar granica Kijeva", video snimci koji su trenutno dostupni u otvorenim izvorima potvrđuju preliminarne zaključke SBU. Štaviše, na mjestu tragedije pronađeni su fragmenti motora krstareće rakete X-101. Na istrazi je još da se utvrde okolnosti ovog napada, analiziraju fragmenti i dostupni materijali. Međutim, ono što se već može reći je da je usmjeravanje takvog oružja u srce gusto naseljenog grada već kršenje principa proporcionalnosti, jer vjerovatna šteta za civilno stanovništvo premašuje svaku moguću vojnu prednost. Naravno, zaključci su zadatak istrage. Međutim, trenutno imamo naznake ratnog zločina i još jednog kršenja "pravila" ratovanja od strane ruske vojske. I oni zaista moraju dobiti pravnu ocjenu. I svi oni koji su krivi za ovaj zločin moraju dobiti pravičnu kaznu. Bez ikakve zastare, dok ne pronađemo svakog od krivaca.