Zašto bi podrška Ukrajini unaprijedila evropsku sigurnost

Evropa nije dobro mjesto kada je u pitanju sigurnost. Rusko-ukrajinski rat pretvorio je Evropu, nekada najsigurniji kontinent na planeti, u poprište najvećeg međudržavnog rata na svijetu.

Divlji sukob negativno utiče na susjedne zemlje, lance opskrbe, tranzicijske i ekonomske potencijale, međusobno povjerenje i multilateralnu saradnju. To dovodi do neizvjesnosti i recesije, traumatizirajući društva u evropskim zemljama na razne načine. Sigurnost se ovih dana obično definira prilično široko, a rat stavlja na ukušnju evropsku sigurnost u svim mogućim dimenzijama. Dakle, kada stvari krenu ovako po zlu, zašto bi Evropa nastavila podržavati Ukrajinu?
Ovo pitanje su već pokrenuli zapadni političari, naučnici i stručnjaci. I, vjerovatno, će se češće postavljati u budućnosti, jer će se rusko-ukrajinski rat nastaviti kao dugotrajna poziciona noćna mora, crpeći živote i resurse svih uključenih strana. Dovođenje ukrajinske podrške u pitanje može postati ne samo stvar političkih spekulacija, već i važan strateški izbor. To je, u osnovi, izbor između obuzdavanja ruskog revizionizma kroz podršku Ukrajini, činiti isto bez Ukrajine i tražiti dogovor sa Moskvom.
Da bi taj izbor bio ispravan, treba imati na umu nekoliko pragmatičnih razmatranja. Postizanje dogovora sa Rusijom je teoretski moguće, ali je u sadašnjim okolnostima malo vjerovatno. Ova opcija bi zahtijevala značajne troškove i stvorila visoke rizike za Evropu. Ključni problem je nedostatak institucionalnih kapaciteta ili, drugim riječima, pogoršanje međunarodnog poretka.
Multinacionalni formati postali su krajnje neefikasnizbog rusko-ukrajinskog rata. OSCE, Vijeće Evrope, koji su se nekada smatrali funkcionalnim elementima evropske sigurnosne arhitekture, pokazali su se gotovo zastarjelim. Povelja UN-a je prekršena, dok NATO oklijeva i izgleda nespreman da se direktno suprotstavi Moskvi. EU tradicionalno nema zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku. Tako se Evropljani više ne mogu oslanjati na institucije.
To stavlja sigurnosnu strategiju pre svega u ruke država, zarobljenih u sigurnosnoj dilemi. Trenutni odgovor na rat, kako to često biva, traži se u povećanju izdataka za odbranu, povećanju vojne proizvodnje i podizanju ukupne svijesti o sigurnosti. Logika nulte sume i nedostatak povjerenja su nusproizvodi ovog razvoja.
Geopolitički kompromisi sa Rusijom, u teoriji, mogu biti mogući, pa čak i održivi ako postoji temeljni balans interesa/moći. Moskva će se pridržavati sporazuma, ako smatra da bi njihovo kršenje bilo opasno ili beskorisno. To se dogodilo u nekoliko navrata u posljednjih nekoliko stoljeća, uključujući primjere propisa iz Drugog svjetskog rata i hladnoratovskih propisa, posebno Helsinškog završnog akta. Dogovori sa Moskvom često su imali praktičan smisao za Evropu, što je rezultiralo poboljšanjem sigurnosti ili ekonomskim koristima.
Ali ovoga puta stvari su drugačije. Nedostaju ključne komponente za veliki geopolitički dogovor sa Rusijom. Aneksija Krima i invazija Ukrajine suštinski su promijenili percepciju Rusije na Zapadu. Moskva se sve više doživljava kao prijetnja, stoga bi svaki veliki dogovor sa Rusijom bio politički neprihvatljiv. Još jedna ključna prepreka takvom dogovoru je eskalirajuća konkurencija za hegemoniju između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Svijet se polarizira, a logika bipolarnog rivalstva značajno sužava izglede za kredibilan sporazum sa Moskvom. Na kraju, ali ne i najmanje važno, ruska agresija je toliko potkopala osnove evropske sigurnosti da će tehnički biti izuzetno teško pronaći bilo kakav kompromis u rusko-ukrajinskom ratu.
Stoga je obuzdavanje Rusije za sada jedina strateška opcija za Zapad. Strategija obuzdavanja može uključiti Ukrajinu, kao jedan od ključnih elemenata ili je isključiti.
Isključivanje Ukrajine implicira ograničenja u isporuci oružja, negiranje sigurnosnih obaveza i fokusiranje uglavnom na izgradnju vlastitog kapaciteta Zapada za odvraćanje Rusije. Ukrajina je u tom scenariju geopolitička žrtva. Sa druge strane, uključivanje Ukrajine znači proširenje sigurnosnih obaveza, čak i ako ne u obliku klasičnih saveza, veće količine vojne pomoći i integraciju Ukrajine u zapadni sistem kolektivne sigurnosti. Prvi pristup može izgledati privlačniji za javno mnjenje na Zapadu, jer kako se rat nastavlja, to će generirati potražnju za egoizmom na nacionalnom nivou. Ali potonja strategija je bolja u pogledu dugoročnih posljedica i odnosa troškova i koristi.
Za to postoje najmanje dva razloga: vrijednost Ukrajine kao sigurnosnog dobra i rizici od ukrajinskog poraza. Mnogo je već rečeno o neprocjenjivom iskustvu koje je Ukrajina stekla na bojnom polju, dok je Rusiji uskratila konvencionalnu pobjedu u ratu. Tokom posljednjih godina, ukrajinska vojska je postala jedna od najmoćnijih snaga na kontinentu. U vremenima, kada je vrijednost vojne moći u porastu zbog propadanja sigurnosnih institucija, osiguranje vojnog potencijala Ukrajine na strani Zapada je dobra strategija.
Štaviše, polarizacija na globalnom nivou međunarodne politike pretvara je u igru sa nultom sumom - sve što izgubite, dobija vaš protivnik. Eskalacija konkurencije između Zapada i Globalnog Juga ostavlja manje prostora za kompromisni sporazum. Prepuštanje Ukrajine geopolitičkim apetitima Rusije u okviru bilo kakvog "velikog dogovora" bilo bi previše rizično. Ograničena pomoć, kao strateški odgovor između napuštanja i uključivanja Ukrajine, može pomoći Zapadu da zaštiti neke rizike; ali teško da može biti uspješno na duge staze. Od svih strateških alternativa, koje su trenutno dostupne Zapadu, efikasna, masovna i pravovremena podrška Ukrajini je najbolja strategija koju Zapad može izabrati suočavajući se s rizicima i izazovima dugoročnog konvencionalnog rata u Evropi.