20.12.2021.

Zamrznuti sukobi: ruska strategija za susjede nakon hladnog rata

Raspad Sovjetskog Saveza ilustruje neuspjeh komunističkog režima da održi carstvo koje je naslijedio od careva. Bio je to ekonomski bankrot, neuspjeh centralnog planiranja. Do kraja 1980-ih sve zemlje iz komunističkog bloka su se borile sa nestašicom i sve većim vanjskim dugom. Pad cijena nafte i sirovina onemogućio je Moskvu da finansijski pomogne svojim satelitima. Međutim, Rusija je smislila novi način uticaja na svoje bivše carstvo - zamrznutim sukobima.

 

Bio je to i moralni bankrot. Ideja o zajedničkom sovjetskom identitetu bila je potpuni promašaj. Sa padom životnog standarda, lokalne elite u sovjetskim republikama nastojale su dobiti podršku kroz teme nacionalnog identiteta. Naravno, to je omogućila glasnost. Ovo je bio pokušaj Mihaila Gorbačova da uvede slobodu govora u totalitarnom režimu. Ponovo se raspravljalo o traumi iz prošlosti (staljinistički zločini protiv nacija), što je dodatno narušilo ideju zajedničkog sovjetskog identiteta.

 

Dezintegracija

Raspad Sovjetskog Saveza bio je veoma dramatičan. Gubitak moći Moskve ostavio je vakuum. Lokalni i regionalni lideri krenuli su da konsoliduju svoje pozicije. Oni su to učinili pozivajući se na nacionalističke diskurse, da legitimišu nove nezavisne države. To je podstaklo stara rivalstva, što je dovelo do nekoliko građanskih ratova: Gruzija, Čečenija, Nagorno-Karabah, Pridnjestrovlje.

Situaciju je pogoršala ambicija Rusije da zadrži hegemoniju nad svojim bivšim carstvom. Njeno rješenje bila je vojna intervencija pod maskom očuvanja mira. Ovo je bio savršen izgovor za ruske trupe u regionima koji više nisu bili deo Rusije. Ovu strategiju stručnjaci nazivaju „zamrznutim sukobima“, gdje nema diplomatskih rješenja ni za koga od uključenih.

Dvije faze

Postojale su dvije faze zamrznutih sukoba, ovisno o tome ko je bio u Kremlju. Tokom vladavine Borisa Jeljcina, Rusija je ostavljala utisak da nije sposobna za odlučnu

intervenciju. Zamrznuti sukobi bili su rješenje za zadržavanje trupa u regijama u kojima su bjesnili građanski ratovi, održavajući ruski uticaj. Dakle, haos i vojna nemoć išli su u korist Rusije, barem na površini.

Neposredni problemi Rusije nakon raspada SSSR-a bili su pregovaranje o njenim odnosima sa novim državama. Ukrajina je bila posebno težak slučaj, jer je držala znatne dijelove vojne opreme, uključujući nuklearno oružje. Tu je još prisutan i historijski pritisak, jer je sjećanje na staljinističko potiskivanje ukrajinskog nacionalnog identiteta još uvijek bilo živo. Dvije zemlje potpisale su sporazum kojim je Ukrajina predala Crnomosku flotu i svo nuklearno oružje uz dodatni bonus da Rusija može koristiti vojnu bazu na Krimu. Sa svoje strane, Rusija je pristala da prizna ukrajinski suverenitet i teritorijalni integritet.

Godine Jeljcina

Početne ekonomske reforme 1990-ih nisu bile niti uspješne, niti veoma popularne. Komunisti su i dalje bili veoma uticajni i protivili su se naporima privatizacije i okretanju neoliberalnoj politici. U sjećanju mnogih Rusa to je ostalo kao period bezakonja. Sada su oligarsi došli na vlast jer su preuzeli bivša državna preduzeća i resurse.

Rusija nije bila sposobna za efikasnu intervenciju u svojim vanjskim regijama. Građanski sukobi su izbili na Kavkazu i regionima kao što je Pridnjestrovlje. Mirovna misija u Nagorno-Karabahu bila je neuspješna. Ruske trupe su se često borile kao plaćenici uz prećutnu saglasnost svojih pretpostavljenih oficira. Sukob u Čečeniji pretvorio se u poniženje, jer su pobunjenici bili bolji u gerilskom ratu. Pridnjestrovlje je vjerovatno najbolji primjer neriješenog sukoba bez evidentnog diplomatskog rješenja.

Putinove godine

Krajem 1999. Jeljcin je bio lošeg zdravlja i veoma nepopularan. Odstupio je u korist misterioznog premijera Vladimira Putina. Putin je prije toga bio kandidat za gradonačelnika Sankt Peterburga. Zatim je preuzeo kontrolu nad FSB-om (Federalnom sigurnosnom službom). Konačno je postao šef vlade. Međutim, ono što je brzo izašlo na vidjelo je njegovo poreklo iz KGB-a, koje je snažno uticalo na njegove strategije.

Obnovljeni ratni napori u Čečeniji bili su brutalniji od prethodnog sukoba. Bilo je čestih izvještaja o divljaštvu sa kojim su ruske trupe djelovale protiv civila. Trenutno je režim u Groznom lojalan Kremlju i zauzvrat dobija značajnu finansijsku podršku. Još jedan primjer načina na koji se strategija zamrznutih sukoba promijenila pod Putinom je Ukrajina. Krim je sada dio Rusije, nakon sumnjivog referenduma. Istočni dio Ukrajine (Donbas, Donjeck, Lugansk) mjesto je građanskog rata koji traje od 2014. godine. To je bilo eklatantno kršenje sporazuma koji su dvije zemlje potpisale raspadom Sovjetskog Saveza.

No, čini se da Rusija ne želi promijeniti svoju strategiju zamrznutih sukoba u bliskoj budućnosti. Iskreno govoreći, nema mnogo razloga za to. Oni su do sada služili kao savršena motivacija pred međunarodnom zajednicom za zadržavanje trupa u ovim regijama. Održavanje mira smatra se plemenitom misijom i u nekim slučajevima Rusija se krije iza ovog furnira. U drugim slučajevima, kao što je onaj u Ukrajini, indirektna i neformalna podrška pobunjenicima ide i u korist Rusije. Održavajući sporne granice i Republiku Moldaviju (Pridnjestrovlje) i Ukrajinu, osigurava da ometa njihovu integraciju u Evropsku uniju i NATO.