Paket proširenja za 2025. godinu signalizira prelazak s retorike na rješenje – barem za neke  

Nažalost, ovaj entuzijazam ne dijele sve države članice. Dugo očekivane reforme prije proširenja i pregledi politika sa strane EU, osmišljeni da procijene kako bi veća Unija funkcionirala i bila finansirana, tiho su odgođeni. Proširenje se vratilo kao geopolitička nužnost, ali ipak ostaje institucionalno neizvjesno, ograničeno nedostatkom jednoglasnog dogovora među državama članicama o otvaranju pristupnih pregovora s Ukrajinom, a time i sa Moldavijom, čiji proces ostaje vezan za Kijev.

EU mora dati svoj doprinos kako bi se pripremila. Kako kandidati napreduju, tako mora i EU: institucionalno prilagođavanje, raspodjela resursa i obnovljena javna podrška su pravi testovi koji predstoje. Bez takve interne spremnosti, proširenje rizikuje zastoj, a u slučajevima poput Ukrajine, možda nikada neće ni početi.

 

 

Paket proširenja za 2025. godinu preoblikuje mapu zemalja koje teže članstvu u EU – ne geografijom, već zamahom. Neki su obećanje pretvorili u učinak; drugi ostaju zaglavljeni u političkoj i institucionalnoj blokadi.

 

 

Albanija, Crna Gora, Moldavija i Ukrajina su ostvarili zamah ove godine, pretvarajući reformske obaveze u mjerljiv napredak i potkrijepljen eksplicitnim vremenskim rokovima. Kako je komesarka Kos rekla, „ova četiri kandidata su uskladila svoje ambicije sa konkretnim akcijama“. Među njima, Crna Gora se ističe kao država koja je naviše napredovala. Postigla je opipljive rezultate u reformama i, prema procjeni Evropske komisije, ostaje najbolje pripremljena zemlja za članstvo u EU. Četiri pregovaračka poglavlja su već zatvorena, a do kraja godine se očekuje otvaranje još nekoliko. Prozor za zaključenje pregovora do 2026. godine ostaje otvoren, jer Brisel i dalje vjeruje da Podgorica može ispuniti očekivanja.

Albanija je ostvarila neviđen napredak, sa pet od šest pregovaračkih klastera koji su već otvoreni, a posljednji se očekuje prije kraja godine. Evropska komisija prepoznaje i političku posvećenost vlade i jasne evropske težnje javnosti. Njena bliska usklađenost sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom (ZSBP), uključujući Partnerstvo za sigurnost i odbranu iz 2024. i

ovogodišnji inauguralni dijalog u Tirani, naglašava pouzdanost Albanije kao partnera. Međutim, stalni pritisci na pravosuđe i neriješene zabrinutosti zbog korupcije ostaju centralna pitanja za Evropsku komisiju.

Moldavija se ove godišne istaknula u evropskim itegracijama – zemlja koja je napravila najznačajniji skok od svih u jednom ciklusu izvještavanja. Komisija potvrđuje da je Kišinjev ispunio uslove za otvaranje tri pregovaračka klastera: klaster 1 (Osnove), klaster 2 (Unutrašnje tržište) i klaster 6 (Vanjski odnosi), a očekuje se da će preostali klasteri ispuniti uslove prije kraja godine. Usklađenost Moldavije sa ZVSP iznosi 88 posto, što otkriva i jasnu stratešku orijentaciju i praktična ograničenja zemlje koja i dalje ulaže usklađene napore u suprotstavljanje ruskom malignom uticaju i miješanju.

Ukrajina ostaje srce ovog ciklusa proširenja, zemlja koja je rat za opstanak pretvorila u reformski program. Čak i dok ruski rat agresije traje, Kijev nastavlja ispunjavati ključne zakonodavne i institucionalne obaveze. Ipak, i dalje postoji zabrinutost zbog nezavisnosti i efikasnosti okvira za borbu protiv korupcije, između ostalog. Za sada, i Ukrajina i Moldavija ostaju zaglavljene na istim vratima – ne zbog onoga što se dešava u Kišinjevu ili Kijevu, već zato što se EU-27 ne može jednoglasno složiti da nastavi sa otvaranjem pregovaračkih klastera. Njihov reformski poticaj nailazi na dobro poznatu prepreku: oklijevanje unutar EU. Izazov je sada održati zamah usred unutrašnjih podjela EU koje riskiraju usporavanje procesa.

 

 

Bosna i Hercegovina, Kosovo* i Sjeverna Makedonija i dalje se bore sa političkim podjelama, krhkim institucijama i neriješenim sporovima. Napredak Bosne i Hercegovine se, u najboljem slučaju, se može opisati kao zaustavljen. Zemlja je veći dio prošle godine provela paralizirana još jednom političkom i institucionalnom krizom, uglavnom uzrokovanom djelovanjem entiteta Republika Srpska, čije su odluke bile suprotne agendi EU. Jedini pozitivan razvoj događaja dogodio se u posljednji čas, kada je dugo odgađana Agenda reformi konačno usvojena krajem septembra 2025. godine, nakon što je Evropska komisija zadržala 10 posto sredstava predviđenih u okviru Plana rasta. Prije nego što otvori pregovore o pristupanju ili održi prvu međuvladinu konferenciju, Bosni i Hercegovini je potrebno ono što joj još uvijek najviše nedostaje: glavni pregovarač koji može govoriti u ime cijele zemlje jednim glasom.

Kosovo nije vidjelo napredak u protekloj godini. Poput Bosne i Hercegovine, i dalje je zarobljeno u političkom limbu, sa privremenom vladom koja još uvijek vlada i izgledima za nove izbore koji se naziru. Pokušaj Evropske komisije da pozitivno uokviri razvoj događaja, navodeći postepeno ukidanje restriktivnih mjera i lokalne izbore na sjeveru, djeluje više simbolično nego suštinski. U međuvremenu, dijalog između Beograda i Prištine, koji posreduje EU, ostao je efektivno zamrznut tokom cijelog izvještajnog perioda, uprkos formalnim tvrdnjama o suprotnom.

Izbor Sjeverne Makedonije ostaje jasan. To se ogleda u njenom potpunom usklađivanju sa ZSBP-om i aktivnom doprinosu zajedničkoj sigurnosnoj i odbrambenoj politici (ZSOP). Ipak, jedna prepreka i dalje zasjenjuje njen evropski napredak. Kako građani postaju razočarani procesom koji se čini sve udaljenijim, Komisija primjećuje da „nije učinjen nikakav pokušaj usvajanja relevantnih ustavnih promjena“ navedenih u Zaključcima Vijeća od 18. jula 2022. godine, koje se Sjeverna Makedonija obavezala pokrenuti i finalizirati. Ovi amandmani, namijenjeni priznavanju svih građana koji žive unutar njenih granica, uključujući Bugare, ostaju ključni za napredovanje reformi vezanih za EU izvan Agende reformi i za vraćanje vjere da je pristupanje i dalje nadohvat ruke.

 

 

Srbija i dalje proglašava članstvo u EU svojim ključnim strateškim ciljem, dok se stalno kreće u suprotnom smjeru. Izvještaj o napretku za 2025. godinu bilježi neviđene nivoe „nedostatka napretka“, kao i nazadovanje u pogledu slobode izražavanja i nezavisnosti medija. Također, ukazuje na upornost anti-EU narativa u glavnim medijima, uključujući i samo političko rukovodstvo Srbije. Sa demonstracijama koje traju više od godinu dana, raspoloženje u Briselu se promijenilo od opreznog angažmana do rastuće frustracije. Poruka EU je jasna: usklađivanje sa ZSBP-om nije opcionalno – Srbija mora pokazati istinsku geopolitičku posvećenost. Uostalom, ovo nije obična runda proširenja, već ona u kojoj geopolitički kredibilitet sada vrijedi koliko i reforma zasnovana na zaslugama.

 

 

Gruzija i Turska ostaju izvan trenutnog zamaha proširenja, iako iz vrlo različitih razloga – Gruzija je skrenula sa kursa proširenja usred nagle i zabrinjavajuće političke regresije, a Turska ostaje zarobljena u dugoročnom limbu. U Gruziji se situacija naglo pogoršala, obilježena demokratskim nazadovanjem i ozbiljnim ograničenjima temeljnih prava. Evropsko vijeće je efektivno zaustavilo proces pristupanja u junu 2024. U međuvremenu, pregovori o pristupanju sa Turskom su u zastoju od 2018. Evropska komisija sada manje govori o Ankari kao o kandidatu, a više kao o partneru, naglašavajući zajedničke strateške interese u istočnom Mediteranu, na Zapadnom Balkanu i Crnom moru, uz saradnju u oblasti energetike i povezanosti.

 

 

U ovogodišnjem paketu proširenja za 2025. godinu postoji dobrodošao nivo energije. Brisel se proaktivnije angažuje sa predvodnicima i, što je ključno, sa državama članicama EU kako bi političku volju pretvorio u opipljiv napredak. Komisija je odobrila vremenske rokove, ali razgovori o nesmetanim ratifikacijama mogu se pokazati preuranjenim. Podrška postojećih država članica EU ostaje ključna, a u nekim slučajevima i nedostajuća. Ratifikacija protokola o pristupanju Hrvatske trajala je oko 18 mjeseci; u današnjoj Evropi – fragmentiranijoj i polarizovanijoj nego prije 10 godina – takvu jednoglasnost će biti mnogo teže postići. Širom EU, glasovi protiv proširenja su sve glasniji, od parlamentarnih domova do referendumskih debata, a politički ambijent širom EU se duboko promijenio. Glavni izazov koji predstoji ne leži samo u pripremi kandidata, već i u ponovnom angažmanu same Unije: izgradnji strategije za ratifikaciju ugovora o pristupanju i predstavljanju argumenta za proširenje sve skeptičnijoj javnosti. Upravo tu predstojeći pregledi politika reformi prije proširenja moraju donijeti rezultate – predviđanjem unutrašnjih reformi, finansijskih prilagođavanja i institucionalnih promjena koje će učiniti veću EU upravljivom.

*Ova oznaka ne dovodi u pitanje stavove o statusu i u skladu je s Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 1244 i mišljenjem Međunarodnog suda pravde o Deklaraciji o nezavisnosti Kosova.