"Zamrzavanje" rata. Postoje li poluge pritiska na Rusiju?

U međuvremenu, Putin je bio taj koji je započeo ovaj rat - i samo on može da ga okonča. Uostalom, više puta je rečeno da ukrajinsko odbijanje da se odupre agresoru znači smrt Ukrajine, a rusko odbijanje agresije znači očuvanje obje države. Ali to je upravo ono što bi Vladimir Putin želio izbjeći.

Dakle, koji su stvarni uslovi pod kojima bi ruski predsjednik mogao pristati na "zamrzavanje" rata ili čak na potpisivanje mirovnog sporazuma velikih razmjera u budućnosti? Prema mom mišljenju, postoje samo dva. Prvi je ako stanje ruske ekonomije i opasnost od socijalnih nemira u budućnosti natjeraju ruskog predsjednika da barem obustavi vojne operacije kako bi obnovio resurse i dobio snagu za nova osvajanja. A drugo je, ako Putin uz tako pesimističnu procjenu ekonomskih i vojnih šansi misli da će političkim sredstvima i uz manje troškove uspjeti postići transformaciju Ukrajine u satelitsku državu.

Nije tako lako procijeniti stanje ruske ekonomije, stručnjaci se tu i tamo razilaze u procjenama potencijala da se završetak rata odloži na neodređeno vrijeme. Pritom, za Ukrajinu nije toliko važno stanje ekonomije, koliko Putinovo mišljenje o ovoj državi, što uopće nije isto. Nije sve tako dobro sa "vegetizacijom" Ukrajine i njenim "povratkom u rodnu luku". Putin se već pokušao  osvetiti za poraz nakon dva Majdana. Ali proruski političar Viktor Janukovič, izabran za ukrajinskog predsjednika 2010. godine, morao je napustiti zemlju nakon Revolucije dostojanstva. I Volodimir Zelenski, izabran za predsjednika Ukrajine 2019. godine, odbio je kapitulirati pred Kremljom i nakon dugog razmišljanja u Moskvi je proglašen za vođu "strane rata", međutim, kao i njegov prethodnik Petro Porošenko, s kojim je Putin, također, na izgled se sastao „konstruktivno“ nakon Porošenkovog izbora za predsednika Ukrajine i „dogovorio”.

No, nesporna je činjenica da će Moskva pokušati djelovati uobičajenim metodama, ali uz korištenje novih tehnologija. Pojavljivanje na društvenoj mreži TikTok lidera zabranjene stranke OPZZ i bivšeg potpredsjednika Vlade u vreme Janukoviča, Jurija Bojka, sa poznatim narativima o „ugrožavanju ruskog govornog stanovništva“ od strane neimenovanih „radikala“ (nakon posjete SBU, Bojko je pojasnio da je mislio na bivšeg predsjednika Petra Porošenka, a ne na sadašnjeg šefa države) teško da se može nazvati slučajnošću.

Važno je napomenuti da je Bojko otvorio nalog na popularnoj društvenoj mreži neposredno nakon što se saznalo za trijumfalni nastup proruskog kandidata Calina Georgescua u prvom krugu predsjedničkih izbora u Rumuniji. Istovremeno, nivo prodora društvenih mreža i informacija u Ukrajini nije uporediv sa onim u Rumuniji, većina stanovnika zemlje preferira Telegram sa njegovim  anonimnim kanalima vijesti i gotovo potpunim nedostatkom regulacije i verifikacije informacija od strane tradicionalnih medija. U ovom slučaju, ukrajinsko društvo obilježeno ratom može se pokazati kao lak plijen – ne, ne za otvoreno proruske snage, već za one koji će govoriti o važnosti očuvanja mira i „suživota“ s Rusijom u nedostatku jasne sigurnosne garancije. Nismo li kroz iskustvo Gruzije vidjeli mogućnost takvog razvoja?

 

Ali da bi Putin zaista odlučio da je došlo vrijeme za političku apsorpciju Ukrajine, Zapad mora ostaviti zemlju umornu od rata bez pomoći i garancija. Ostaje za nadati se da čelnici zapadnih zemalja - i, naravno, novi, stari predsjednik Sjedinjenih Američkih Država - neće pristati na to. Ali onda ostaje otvoreno pitanje da li će Vladimir Putin pristati da zaustavi rat, ako to zaustavljanje za njega znači de facto odbijanje da preuzme susjednu državu i obnovi "imperijalni format" Rusije. I tu već prelazimo iz Putinovih premisa za odbijanje rata, što razumijemo, na dodatne poluge pritiska koje još niko ne zna, a koje će ruskog predsjednika natjerati da pristane na mir, sigurnosne garancije i Ukrajinu, koja će ga izbegavati. Međutim, danas samo jedna osoba zna za te dodatne poluge, odnosno, njihovo prisustvo ili odsustvo - a to, naravno, nije Vladimir Putin.