Xinjiang 'Normalizacija': Kineska sljedeća faza asimilacije i propagande

Poziv Xi Jinpinga na "normalizaciju" politike u Xinjiangu ne označava kraj represivne politike u sjeverozapadnoj provinciji. Umjesto toga, to označava pomak od kampanje "snažno udari" na sljedeću fazu asimilacije ujgurske kulture u verziju ujedinjenog kineskog identiteta koju je odobrila KPK, namijenjenu vanjskoj propagandi. Narativ je jednostavan, ali efikasan: naglašavanjem razvojnih dostignuća i prikazivanjem poboljšanih uslova života Ujgura i drugih manjina pod vodstvom KPK, Kina ima za cilj promovirati svoj vlastiti model ljudskih prava u svijetu. Ovog augusta navršava se godišnjica posljednje posjete Xi Jinpinga Xinjiangu. Tokom ovog drugog putovanja od njegovog dolaska na vlast, Xi je pohvalio „teško stečenu društvenu stabilnost“ i pozvao na „normalizaciju“ politike, naglašavajući potrebu da se ispriča bolja priča o Xinjiangu, kako domaćoj, tako i međunarodnoj publici. Čini se da ovo označava veliki pomak u odnosu na prethodnu kampanju “napasti žestoko”, koja je nametnula teške kazne i represivne mjere za Ujgure i druge manjine u regionu sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Dugoročni plan za Xinjiang nastavlja se fokusirati na tri ključna cilja: održavanje društvene stabilnosti, unapređenje razvoja i stvaranje jedinstvenog kineskog identiteta. Kineski narativ za Xinjiang Xinjiang je u središtu debata o ljudskim pravima između Kine i Zapada. Aktivisti i zapadne vlade dugo su kritizirale represivnu politiku KPK, kao kršenje ljudskih prava, što je kineska vlada dosljedno poricala. Umjesto toga, državni mediji i zvaničnici ističu ekonomski razvoj Xinjianga kao dokaz uspjeha prošlih politika, promovirajući kineski koncept ljudskih prava, koji daje prioritet pravu na razvoj i opstanak kao osnovnim. KPK gleda na razvoj kao na preduvjet za ostvarivanje ljudskih prava i postaje sve proaktivnija u dijeljenju i promociji kineskog pristupa međunarodnom sistemu ljudskih prava, a Xinjiang služi kao ključni primjer. Ekonomski razvoj u Xinjiangu je nesporan. U julu, tokom 8. sajma China-Eurasia Expo u Urumqiju, potpisani su trgovinski ugovori u vrijednosti od 16 milijardi dolara u sklopu promocije novouvedene kineske (Xinjiang) pilot zone slobodne trgovine (FTZ). Xinjiang je dom najveće solarne farme na svijetu, proizvodi 20 posto svjetskog pamuka i nedavno je postao ključno istraživačko središte za sigurnost hrane u Kini, sa značajnim sredstvima usmjerenim na projekte uzgoja riže i pšenice. Xi Jinping je opisao Xinjiang kao "kapiju za otvaranje Kine prema zapadu". Iako su ovi ekonomski uspjesi vezani za poboljšanje općih uslova života u regiji, ostaje upitno koliko Ujguri i druge manjine zaista imaju koristi od ovih projekata i kolika je stvarna cijena ovog razvoja. Fokus KPK je na prikazivanju dostignuća kineskog pristupa ljudskim pravima kroz promociju razvoja, pri čemu seUjguri sve više naglašavaju ne samo u kontekstu ublažavanja siromaštva, već i kao predstavnici manjinske grupe koje imaju koristi od kineske razvojne politike i kao simboli jedinstvenog kineskog identiteta. Turizam spaja ekonomski razvoj sa narativom o “društvenoj stabilnosti”, igrajući centralnu ulogu u promoviranju povoljnije priče o Xinjiangu. Posljednjih godina, kineska vlada je nastojala oslikati pozitivnu sliku Xinjianga prikazujući ujgursko naslijeđe i kulturu kao glavnu atrakciju za turiste. Ujguri su često prikazani kako plešu, slave muslimanske festivale i nose svoju tradicionalnu odjeću. Ovaj prikaz služi da domaćoj i međunarodnoj publici predstavi raznoliku kulturu i razvojna dostignuća regije, s ciljem da ih uvjeri da je u Xinjiangu sve dobro. Asimilacija ujgurske kulture Dok je prikaz kulturnog naslijeđa istaknut u prikazu razvoja Xinjianga, ujgurska kultura je jasno podređena kineskoj kulturi. Kako Pan Yue, direktor Nacionalne komisije za etnička pitanja, navodi, kineska kultura služi kao obvezujući element za stvaranje jedinstvenog kineskog identiteta, s etničkim manjinama koje se smatraju „doprinosnicima kineske kulture“. Kada zvaničnici opisuju kineski identitet kao sveobuhvatan krovni pojam, to se zapravo odnosi na strogo kontrolirani prikaz kultura etničkih manjina, ograničen na prikazivanje uspjeha ujedinjene kineske nacije. To se ne postiže samo eksternom propagandom već (ne iznenađuje) i represivnom politikom koja ima za cilj asimilaciju etničkih manjina. U slučaju Xinjianga, brojni izvještaji i tekstovi opisuju napore da se ujgurska kultura prilagodi kako bi se uskladila s narativom KPK. Dok su kineski državni mediji prikazivali slike Ujgura koji slave Ramazanski bajram, realnost je bila da muslimani nisu mogli slobodno prakticirati vjeru. Zvaničnici su tokom dana organizirali festivale, poput umetničkih događaja, i davali besplatnu hranu kako bi podstaknuli ples i zabavu, a ne molitvu i post. Školama i institucijama za obuku bilo je zabranjeno da nude vjerske usluge učenicima. Od njih se, također, tražilo da distribuiraju ankete u kojima se učenici pitaju o navikama njihove porodice, uključujući i da li poste. U satima prekida posta zakazana su predavanja o održavanju društvenog poretka i stabilnosti, kao i zdravstvene teme sa naglaskom na redovnim obrocima. Ove mjere i ograničenja nisu bile usmjerene samo na Ujgure, već su bile usmjerene i na muslimane u drugim provincijama, kao što je Gansu. Nadalje, nijedan Ujgur iz Xinjianga nije obavio u hadž, koji je, kao i post tokom ramazana, jedan od pet stubova islama. Ove mjere prevazilaze religiju, utičući na druge kulturne aspekte koji ometaju potpunu asimilaciju, kao što je ujgurski jezik. Djeca su odvojena od svojih porodica i prisiljena da pohađaju internate, gdje se nastava izvodi isključivo na mandarinskom. Imena stotina sela su promijenjena, uklanjajući reference na ujgursku kulturu, religiju i historiju, zamjenjujući ih terminima koji su usklađeni s ideologijom KPK i ujedinjenim kineskim identitetom, kao što su "sreća" i "harmonija". U jednom slučaju, selo je preimenovano u „Selo Jedinstva“. Rezultat ovih politika nije samo održavanje “društvene stabilnosti”, već i stvaranje još jednog narativa o “sretnim plešućim manjinama” odobrenog od strane KPK, koji služi za jačanje imidža i dokaz navodnih uspjeha kineskog modela. Promoviranje kineskog modela Peking poziva novinare, političare i istraživače iz raznih zemalja da “vide Xinjiang vlastitim očima” na pažljivo orkestriranim obilascima osmišljenim da internacionaliziraju i šire slike i priče o poboljšanim životnim uvjetima i očuvanju ujgurskog naslijeđa međunarodnoj publici. Dok se kineska vlada suočava sa oštećenjem ugleda zbog navoda o kršenju ljudskih prava u Xinjiangu, prikazivanje cvjetajuće ekonomije uz proaktivnu izgradnju ujedinjenog kineskog identiteta djeluje kao strategija za osvajanje "srca i umova", posebno u arapskim zemljama i na globalnom jugu. Ovaj narativ ima za cilj projektirati poruku o brzom razvoju, raznolikom, ali ujedinjenom Xinjiangu pod vodstvom KPK, suprotstavljajući se zapadnim optužbama i predstavljajući alternativni model zapadnim konceptima ljudskih prava i razvoja. Donosioci političkih odluka u Evropi i šire trebali bi imati na umu isprepletenu stvarnost ekonomskog razvoja i prisilne asimilacije kada se bave situacijom u Xinjiangu. Ono što kineski državni mediji dijele u stotinama tesktovia kao uspješnu priču o ljudskim pravima u Xinjiangu je, u stvari, narativ koji je odobrila KPK. Ovaj narativ selektivno čuva određene kulturne aspekte kako bi prikazao uspjeh kineskih koncepata i vrijednosti, posebno naglašavajući prioritetnu ulogu prava na opstanak i razvoj kao centralnog za ljudska prava. Primatelji ovog narativa trebaju prepoznati da koncepti “normalizacije” i “održavanja društvene stabilnosti” za razvoj prvenstveno služe interesima KPK, a ne interesima Ujgura i drugih manjina. U konačnici, oni imaju koristi od razvoja Xinjianga samo sve dok su u skladu sa imidžom koji je KPK stvorila za njih. ZAKLJUČAK Poimanje ljudskih prava od strane vladajuće Komunističke partije u Kini, koje akcenat stavlja na razvoj, pri tome nemilosrdno kršeći ljudska prava manjina (u ovom slučaju ujgurske manjine u pokrajini Xinjiang) koja se odnose na pravo na jezik, religiju, kulturu, a koje se tematizira u ovome tekstu govori o jednom segmentu onoga što Kina pokušava nametnuti i u drugim zemljama. O tome smo imali priliku svjedočiti i u zemljama Zapadnog Balkana kroz primjere stranih radnika, koje su angažirale kineske kompanije na infrastrukturnim radovima u zemljama Zapadnog Balkana. Akcenat na profitu (koji Kinezi očigledno smatraju jedinim mjerilom razvoja) u drugi plan je stavio prava stranih radnika koji su bili angažirani od strane kineskih kompanija. Nažalost, uprkos postojanju zakona i međunarodnih konvencija koje zabranjuju kršenja ljudskih prava (u ovim slučajevima stranih radnika od strane kineskih kompanija), ne postoje jasne poduzete protiv prekršitelja prava. Tekst je na određeni način i upozorenje vladama u zemljama Zapadnog Balkana da prilikom sklapanja bilo kakvih dogovora sa kineskim kompanijama, povedu računa o segmentu ljudskih prava. Već imamo primjere da je u zemljama Zapadnog Balkana interes kineskog kapitala stavljen iznad interese države, lokalnih zajednica i stanovništa (Bor, Majdanpek, Crna Gora). CONCLUSION The understanding of human rights by the ruling Communist Party in China, which emphasizes development, while mercilessly violating the human rights of minorities (in this case, the Uyghur minority in the province of Xinjiang) related to the right to language, religion, culture, which is thematized in this text, it talks about one segment of what China is trying to impose in other countries. We had the opportunity to witness this in the countries of the Western Balkans through the examples of foreign workers hired by Chinese companies for infrastructure works in the countries of the Western Balkans. The emphasis on profit (which the Chinese apparently consider the only measure of development) has put the rights of foreign workers hired by Chinese companies in the background. Unfortunately, despite the existence of laws and international conventions that prohibit human rights violations (in these cases of foreign workers by Chinese companies), there are no clear actions taken against the violators. In a certain way, the text is also a warning to the governments in the countries of the Western Balkans that, when concluding any agreements with Chinese companies, they should take into account the segment of human rights. We already have examples that in the countries of the Western Balkans, the interests of Chinese capital are placed above the interests of the state, local communities and residents (Bor, Majdanpek, Montenegro).