Xi želi veći povrat i manje glavobolje zbog afričkih dugova

Kineski predsjednik Xi Jinping poželio je dobrodošlicu afričkim liderima u Peking, gdje bi držao manju čekovnu knjižicu i imao jasniji osjećaj šta Kina želi u zamjenu: veće povrate i manje glavobolja.

Od Angole do Džibutija, više od jedne decenije, Kina je dala više od 120 milijardi američkih dolara državnih zajmova kroz svoju inicijativu Pojas i put za izgradnju hidroelektrana, puteva i željezničkih pruga širom kontinenta – kao i uticaj bez premca. Ti odnosi pomogli su Pekingu da zatvori pristup energiji i mineralima, istovremeno pružajući izlaz za svoje zaostale industrijske kapacitete.

Infrastruktura i diplomatija su, također, dolazili s optužbama za dužničku zamku, eksploataciju i korupciju, optužbe koje su pojačane kada jeval dužničkih kriza zahvatio Afriku u posljednjih nekoliko godina i tri zemlje su bankrotirale, što je izazvalo dugotrajna restrukturiranja. Neki projekti, kao što je nedovršena željeznička pruga u Keniji vrijedna 3,8 milijardi dolara koja završava u praznom polju, činilo se da najbolje opisuju neuspješno obećanje Inicijative Pojas i put.

Unatoč tim problemima, parada afričkih lidera koja stiže u Peking na deveti Forum o kinesko-afričkoj saradnji svjedoči o ulozi Kine kao dominantne vanjske ekonomske sile kontinenta. To je prvi takav samit u Pekingu od 2018. godine i najveći diplomatski događaj čiji je domaćin bio Xi ove godine, a očekuje se da će među učesnicima biti nigerijski predsjednik Bola Ahmed Tinubu, predsjednik Ruande Paul Kagame i južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa.

Na putu ka skupu, obje strane očekuju nastavak bliskih veza koje stvara velikodušnost Pekinga. Razlika je u tome što Xi, koji se bori da se pozabavi ekonomskim usporavanjem svoje nacije, pomjera fokus Kine na netransparentnija, javno-privatna partnerstva (JPP) koja mogu generirati bolje povrate, a istovremeno skidati veći dio krivice ako stvari krenu po zlu.

„Povoljni dani velikih pozajmica su završeni“, rekao je Joshua Eisenman, profesor na Univerzitetu Notre Dame koji proučava odnose Kine i Afrike. “Ono što slijedi neće biti tako veliko kao prije i neće biti tako grandiozno. Bit će isplativije”.

Tradicionalno kinesko kreditiranje Afrike preko njenih državnih banaka eksplodiralo je sa 98,7 miliona američkih dolara u 2000. na 28,8 milijardi dolara u 2016. godini, što je čini najvećim svjetskim bilateralnim kreditorom Africi, prema Centru za globalnu razvojnu politiku Bostonskog univerziteta.

Te su brojke opadale u narednim godinama, a zatim su pale tokom pandemije COVID-19 prije nego što su se prošle godine popele na 4,6 milijardi američkih dolara.

Tokom tog perioda, Peking je davao pozajmice preko svojih komercijalnih banaka - ali će se balans u narednim godinama mnogo više okrenuti ka tim zajmovima koji generiraju profit.

Neki projekti koji su tipični za novi pristup Kine uključuju rudnik željezne rude i željeznicu od 20 milijardi američkih dolara u Gvineji, naftovod od pet milijardi američkih dolara u Ugandi i Tanzaniji i zajam od 400 miliona američkih dolara u gotovini za naftu u Nigeru za koji je vojni režim rekao da treba "voditi državu".

Zambijski predsjednik Hakainde Hichilema sastao se sa Xiem u Pekingu, malo prije nego što su ove zemlje, sa Tanzanijom, potpisale investicijski sporazum za revitalizaciju željezničke pruge Tanzanija-Zambija, duge 1.870 kilometara, prvobitno izgrađene 1970-ih kao dio prvog velikog projekta pomoći Kine u Africi.

Zvaničnici iz Kine i Zambije su malo rekli o tome kako je strukturiran sporazum od milijardu američkih dolara, ali se očekuje da će se oslanjati na model javno-privatnog partnerstva umjesto na javni dug jedne od kineskih državnih banaka.

Afričke vlade su hrlile u Kinu 2000-ih djelomično zato što je bilo malo opcija da dobiju sredstva za vrstu velike infrastrukture koja im je bila prijeko potrebna. Cijenili su činjenicu kako su kineski zajmovi došli bez uvjeta zaštite okoliša, ljudskih prava i drugih uslova koje organizacije poput Svjetske banke i MMF-a tradicionalno nameću.

Međutim, rastući dug ubrzo je počeo uticati na državne budžete, a mnogi projekti koje je podržala Kina nisu opravdali očekivanja, što je proces pogoršan pandemijom COVID-19.

Kada je Zambija bankrotirala 2020. godine, kriza je ponovo pokrenula ispitivanje uloge Kine u finansiranju afričkih nacija. Gana je slijedila taj primjer, dok je više od 10 drugih afričkih zemalja i dalje izloženo velikom riziku od dugova. Angola je preuzela najveći kineski dug i sada duguje zemlji oko 17 milijardi dolara, što je više od jedne trećine njenog vanjskog duga.

Neki od projekata su ocijenjeni kao uspješni, kao što je hidroelektrana Kafue Gorge u Zambiji vrijedna dvije milijarde američkih dolara — koju u velikoj mjeri finansiraju Izvozno-uvozna banka Kine i Industrijska i komercijalna banka Kine. Proširenje hidroenergetskog projekta Hwange u Zimbabveu u vrijednosti od 1,5 milijardi američkih dolara, koje je pomoglo u ublažavanju gotovo cjelodnevnih nestanaka struje u zemlji, je još jedan takav projekat.

Ekonomisti se uglavnom slažu da su se uz kinesku podršku mnoge afričke nacije pretjerale u zaduživanju. Neki projekti – poput projekta lake željeznice vrijedan 823 miliona američkih dolara u glavnom gradu Nigerije, Abudži – izgledaju napušteni ili jedva funkcioniraju. Nigerija troši 50 miliona američkih dolara godišnje da otplati svoje kredite za taj projekat.

Tokom posjete objektima željezničke pruge prošle godine, vagoni su bili zaključani, stanice u pećinama bile su prazne, a VIP salon je bio pun izmeta slijepih miševa i ptica.

Nakon što je Zambija bankrotirala, dogovor o restrukturiranju duga od oko tri milijarde američkih dolara umalo je propao, jer su se Pariski klub i Kina mučili da se dogovore sa menadžerima fondova o dogovoru koji bi uporedivo raspodijelio gubitke. Nastavljaju se razgovori oko još 3,4 milijarde dolara duga, koje vode Kineska razvojna banka i Industrijska i komercijalna banka Kine.

„Vidim da Kina prolazi kroz proces učenja“, rekao je Huang Yufan, saradnik Kinesko-afričke istraživačke inicijative na Školi za napredne međunarodne studije Johns Hopkins. „Oni shvataju da način na koji su ranije posuđivali više ne funkcionira. Oni shvataju da ove vlade mogu proglasiti bankrot i da su prilično rizične”.

To ne znači da Peking povlači.

Nova kineska strategija koja se fokusira na javno-privatna partnerstva omogućava afričkim vladama u nedostatku novca da nastave zaduživati bez povećanja svog službeno deklariranog državnog duga.

Gvinejski projekat iskopavanja željezne rude Simandou vrijedan 20 milijardi američkih dolara još je jedan primjer novog modela. Najveći svjetski proizvođač čelika, China Baowu Steel Group Corp, i proizvođač aluminija Aluminium Corp of China vodeći su investitori, zajedno s australskom Rio Tinto Group. Kineske državne firme kontroliraju više od 40 posto dionica u nekoliko konzorcija koji razvijaju kompleks, dok Vlada Gvineje drži 15 posto udjela.

Partneri iz Simandoua imaju za cilj proizvodnju 120 miliona tona visokokvalitetne željezne rude godišnje tokom prve faze, što bi moglo povećati tržišni višak i pružiti veću moć u odnosu na cijene najvećem potrošaču projekta - Kini.

U centralnoj Africi, Demokratska Republika Kongo najavila je sporazum s Kinom o izgradnji infrastrukture u vrijednosti od sedam milijardi američkih dolara do 2040. godine, podržan prihodima zajedničkog preduzeća za rudarenje kobalta i bakra poznatog kao Sicomines. Sporazum je, zapravo, rekonstrukcija sporazuma o resursima za infrastrukturu iz 2008. godine koji je finansirala Kineska izvozno-uvozna banka.

Sicomines je bio oslobođen gotovo svih poreza i počeo je proizvoditi metal u vrijednosti milijardama dolara godišnje, ali je tokom 14 godina Kineska izvozno-uvozna banka isporučila samo dio infrastrukturnog finansiranja koje je obećala, a kongoanske vlasti su rekle da su kineski izvođači preračunali.

 

Prema novom sporazumu, porezna izuzeća ostaju, a kineski partneri povezuju plaćanje infrastrukture sa cijenom bakra. Ako cijena padne ispod 8.000 američkih dolara po toni, nešto ispod prosjeka u posljednjih pet godina, isplate se smanjuju. Plaćanja se potpuno eliminiraju ako cijena padne ispod 5.000 američkih dolara.

Na kraju, način na koji su mnogi od ovih novih ugovora strukturirani rizikuje da buduće afričke vlade opterećuju sa milijardama dolara manje transparentnog duga, rekao je Brad Parks, izvršni direktor AidData, think tank-a na College of William & Mary.

“Ono što rade je mnogo kreativnog računovodstva koje još uvijek mogu posuditi, ali kroz mnogo neprozirnije mehanizme”, rekao je Parks.

"Spremnost za više kreativnosti" u finansiranju projekata "je dobra stvar", jer omogućava zemljama da i dalje grade kritičnu infrastrukturu, rekla je Hannah Ryder iz Development Reimagineda, istraživačkog centra fokusiranog na Kinu i Afriku s uredima u Najrobiju, Pekingu i Londonu.

Takva partnerstva i dalje mogu predstavljati probleme.

Eric Lautier, predstavnik MMF-a u Zambiji, rekao je da bi dogovori mogli stvoriti "fiskalnu iluziju" ako postoje klauzule kao što su garancije minimalnog prihoda koje idu u korist kreditorima bez obzira na uspjeh projekta.

"Svi infrastrukturni projekti su rizični po prirodi, a javno-privatna partnerstva nisu izuzetak", rekao je Lautier. “Kada se njima pravilno ne upravlja, mogu predstavljati značajan fiskalni rizik”.

Američki zvaničnici vjeruju da su se kineske banke pretjerale i brinu zbog neprozirnosti novih aranžmana, kažu ljudi upoznati sa politikom SAD-a.

Peking se ne slaže.

"Zaključci o 'netransparetnosti' i 'visokim troškovima' su čisto spekulativni", navodi se u saopćenju kineskog Ministarstva vanjskih poslova. Finansijska saradnja Kine sa Afrikom uvijek je slijedila međunarodna pravila, princip otvorenosti i transparentnosti, te lokalne zakone i propise.

Kako su afrički lideri stigli u Peking prije zvaničnog početka samita, Xi je započeo dugu seriju bilateralnih sastanaka u kojima je dotaknuo poznate teme.

Pozdravljajući predsjednika Demokratske Republike Kongo Felixa Tshisekedija u Velikoj dvorani naroda, Xi je obećao "visokokvalitetni razvoj" i hvalio "modernizaciju u kineskom stilu".

On je rekao privremenom predsjedniku Malija pukovniku Assimiju Goiti da će Kina nastaviti podsticati svoje firme da ulažu u ovu državu, ali je zatražio od vlade da osigura njihovu sigurnost.

Zemlje poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Katara ispunile su dio praznine koju je ostavila smanjena velikodušnost Kine u posljednjih nekoliko godina. SAD je, također, bio domaćin vlastitih samita za afričke lidere, posljednji koji se održao u Washingtonu krajem 2022. godine. Kompanije iz SAD-a i Afrike dogovorile su u to vrijeme oko 15 milijardi američkih dolara u poslovima, uključujući ulaganja u kibernetičku sigurnost i energiju čiste tehnologije, kao i obećanja o proširenju trgovine.

Američki zvaničnici kažu da njihovi dogovori - kao što je podrška finansiranju projekta željezničkog koridora Lobito koji povezuje Demokratsku Republiku Kongo, Zambiju i Angolu - vrijedan 2,3 milijarde američkih dolara - neće ostaviti afričke nacije zarobljene u dugovima. Čak i američki zvaničnici priznaju da kada su u pitanju velike investicije, afrički lideri vide malo alternativa Pekingu.

"Gdje god da odem, šefovi država mi govore: 'Ne biram put sa Kinezima i povećanim dugom'", rekao je specijalni predsjednički koordinator za globalnu infrastrukturu i energetsku sigurnost Amos Hochstein.

"Ali ako moram da biram između te investicije ili bez ulaganja, birat ću tu investiciju svaki dan", rekao je Hochstein.

 

 

ZAKLJUČAK    

 

Kineska Inicijativa Pojas i put, koja je pokrenuta prije nešto više od 10 godina, pokazala se kao vrlo nepovoljna za siromašne zemlje, ali i za Kinu. Dosta siromašnih zemalja Afrike i Jugoistočne Azije koje su prihvatile „povoljne“ kineske kredite koji dolaze bez uslovljavanja sa poštivanjem ekoloških standarda, standarda ljudskih prava i sl. (na kojima insistiraju međunarodne finansijske institucije) upale su u dužničku zamku, a neke su čak i bankrotirale.  

Tekst analizira uticaj koje su kineske investicije u okviru Inicijative Pojas i put u zemljama Afrike, od kojih pojedine nisu uopće završene, a značajan broj zemalja Afrike se našao u problemu povrata sredstava dobijenih od kineskih investitora. Kako Kina ne odustaje od ostvarivanja uticaja u zemljama Afrike, najavljuje mogućnost novog vida finansiranja kroz javno-privatna partnerstva, za koje analitičari upozoravaju da bi moglo biti netransparetno, kao i raniji ugovori.