Vrijeme je da se zaustavi zamrznuti sukob u Pridnjestrovlju. Ukrajina i Zapad to mogu

To je Pridnjestrovlje, istočni region Moldavije, dom samoproglašene "države" koja je zapravo pod efektivnom kontrolom Rusije. Odluke Evropskog suda za ljudska prava potvrđuju ovaj status.

Kijev je jednostavno ignorirao pitanje Pridnjestrovlja, a neke vlasti su imale koristi od ove krijumčarske „crne rupe“. Sve se promijenilo sa uskom invazijom. Očigledno je da zamrznuti sukob u blizini granice ugrožava nacionalnu sigurnost i ograničava evropsku budućnost Ukrajine i Moldavije.

Ukrajina može i mora riješiti pitanje Pridnjestrovlja. Inače bi bilo nemoguće okončati rat u Evropi.

Ovaj tekst analizira kako zapravo eliminirati zamrznuti konflikt.

 

 

Pridnjestrovlje kontrolira većinu uskog pojasa zemlje između rijeke Dnjestar i moldavsko-ukrajinske granice, koja je početkom 1990-ih, tokom raspada Sovjetskog Saveza, postala mjesto najčudnijeg rata. Tih godina došlo je do nekoliko etničkih sukoba u centralnoj Aziji i na Kavkazu. Ali rat u Pridnjestrovlju je bio drugačiji. Bio je to rat elita bez pravog etničkog porijekla.

 

Moldavci su bili i ostali najveća nacionalna grupa u Pridnjestrovlju. Međutim, lideri u regionu bili su gotovo isključivo Rusi koji su odbili nadležnost Kišnjeva. Sovjetska (kasnije ruska) 14. gardijska armija bila je smeštena u Tiraspolju, najvećem gradu u regionu. Godine 1992. postao je odlučujuća snaga u ratu.

Sovjetska propagandna mašina smislila je mit o "prijetnji napada iz Rumunije" i demonizirala Rumune da namami ljude u rat. Ali nikada nije bio popularan: čak ni krvavi sukobi sa više od 1.000 ubijenih nisu izazvali neprijateljstvo između obala rijeke Dnjestar.

Rat 1992. završio je potpisivanjem sporazuma o prekidu vatre između Rusije i Moldavije. Rusija je pobijedila.

Prvo, Moldavija je ostala podijeljena, a Rusija je zadržala svoju vojnu bazu u okupiranoj regiji u centru Evrope.

I drugo, zbog grešaka i neiskustva Moldavije, koja je tek postala nezavisna, Rusija je mogla iskriviti svoj pravni status i od agresora se pretvoriti u „posrednika“ i „mirotvorca“. Tokom narednih 30 godina, ruska propaganda je zacementirala ovu percepciju, čak i među nekim građanima Moldavije.

 

 

Posebno za ovu regiju se pojavio jedinstveni poslovni model zasnovan na švercu i besplatnom gasu. Posljednje je više nego važno. Gazprom isporučuje gas preko jedne cijevi za Pridnjestrovlje i ostatak Moldaviji. Pridnjestrovlje ne plaća svoj udio, a Moskva ta sredstva već dugi niz godina obračunava kao "dug Moldavije". Ali Kišinjev ne priznaje ovaj dug.

Kao rezultat toga, Pridnjestrovlje dobija gas besplatno. Gazprom i Moldavija su u beskrajnim sporovima oko duga od preko osam milijardi dolara. Začudo, ovaj apsurd već dugi niz godina zadovoljava sve.

 

 

Ukrajina je iznenadila svijet svojim vojnim uspjesima. Zato se Kijev pita zašto se sukob u Pridnjestrovlju ne može riješiti vojnim sredstvima. Ruske snage u okupiranoj regiji Moldavije slabe su u vojnom smislu. Naoružani su samo starom sovjetskom opremom, a vojnici nemaju iskustva.

Ali vojska Moldavije je još slabija. Predsjednica Maja Sandu direktno je priznala da Moldavija nema borbeno spremnu vojsku.

Kišinjev bi teoretski mogao tražiti od Kijeva vojnu pomoć. Ali praktično je nemoguće. Moldavija pokazuje konsenzus i u društvu i među političarima oko neprihvatljivosti upotrebe sile (naravno ne ratovanja!) protiv Pridnjestrovlja. U svim uslovima, po svaku cijenu, treba izbjegavati upotrebu sile, a umjesto toga pregovori bi trebali biti jedini put. Sve moldavske vlade su decenijama zasnivale svoju strategiju za Pridnjestrovlje - i prorusku i prozapadnu.

Krvava ruska agresija na Ukrajinu samo pojačava želju Moldavaca da izbjegnu rat po svaku cijenu.

Ne postoje okolnosti pod kojima bi Kišnjev pristao dočekati Oružane snage Ukrajine na svojoj teritoriji. Političar koji to zvanično predloži izvršit će političko samoubistvo.

Pridnjestrovlje, koje kontroliraju Rusi, je teritorija Moldavije. To kaže međunarodno pravo, što je osnovno za Ukrajinu u odupiranju ruskoj agresiji.

Jedina opcija kada bi ukrajinska vojska mogla izvršiti vojnu deokupaciju Pridnjestrovlja je da ruska vojska napadne Ukrajinu sa ove teritorije i da Kijevu pravo na vojni odgovor. Čini se da se to neće dogoditi.

Stoga Moldavija preferira samo mirni način eliminacije Pridnjestrovlja. Ali čak ni u ovom slučaju, Kišnjev ne pokazuje nikakvu želju da se to ostvari.

Prilično paradoksalno, ali moldavsko društvo ne nastoji vratiti svoju zemlju.

 

 

Prvo, čudni rat iz 1992. nije donio osjećaj "izgubljene zemlje" u Moldaviji. Gotovo sve izbjeglice su se odmah vratile kućama. Pridnjestrovska granica je transparentna, tako da se porodice na dvije obale nisu razdvojile.

Drugo, za 30 godina dvije obale rijeke Dnjestar izgubile su interesovanje jedna za drugu. Nema neprijateljstva, ali su postali stranci. Društvo ne želi nikakvo ujedinjenje. Bez takvog javnog zahtjeva, političari se ustručavaju da ga predlože.

Niti jedna vodeća stranka Moldavije decenijama nije napisala u svojoj izbornoj kampanji reintegraciju Pridnjestrovlja. Niti jedna stranka ne donosi strategiju povratka okupirane zemlje. U Moldaviji je formiran nacionalni konsenzus sa opcijom "ne dirajte ništa".  

 

 

Važno je shvatiti da političke stranke u Moldaviji ne djeluju po pitanju Pridnjestrovlja ne zbog vojnog prisustva Ruske Federacije u Pridnjestrovlju. Ima više ekonomskih i političkih razloga nego vojnih.

Pridnjestrovlje je već dugi niz godina finansijski korisno za vlasti Moldavije. Krijumčarenje je generiralo sredstva za vladajuće stranke. Ovo se sada mijenja. Vlada Maje Sandu nema prihoda od krijumčarenja, sigurni su svi posmatrači. Maja Sandu je više puta davala izjave o povlačenju ruskih trupa. Ona želi uvesti Moldaviju u EU i razumije da je ta misija nemoguća sa Pridnjestrovljem.

Međutim, i Sandu ima svoje razloge da ne dira Pridnjestrovlje.

Prvo, tamo živi oko 10 posto stanovništva Moldavije i oni glasaju uglavnom proruski. Ujedinjenje zemlje će promijeniti biračko tijelo, ali ne u korist Sandu.

Drugo, Kišnjev i dalje zavisi od ruskog gasa. Gazprom je donedavno snabdijevao Moldaviju 100 posto gasom. Ako Moskva izgubi Pridnjestrovlje, može prekinuti snabdijevanje gasom Moldaviji. Stoga se vlada plaši gasnog kolapsa.

Treće, Vlada Maje Sandu je finansijski zainteresovana za Pridnjestrovlje pod ruskom kontrolom. Moldavija kupuje struju iz Pridnjestrovlja, koja se tamo proizvodi besplatnim ruskim gasom. Ova struja je najjeftinija za Kišnjev koji sebi ne može priuštiti povećanje cijene.

I četvrto, Kišnjev ne razumije šta da radi u slučaju ujedinjenja zemlje sa ekonomijom Pridnjestrovlja. Za njegovu rekonstrukciju bit će potrebna sredstva koja Moldavija nema.

To su pitanja na koja Ukrajina i Zapad moraju odgovoriti, uvjeravajući Kišinjev da preduzme potrebne korake.

 

 Put za likvidaciju Pridnjestrovlja

 

Najteži zadatak je i dalje vojna deokupacija. Čak i poraz Rusije u ratu protiv Ukrajine ne znači da će ruska vojska nestati iz Pridnjestrovlja. Moskva, pošto je izgubila u Ukrajini, mogla bi da pobijedi u Moldaviji.

Predsjednica Sandu se zalaže za povlačenje ruskih trupa, ali ona ne može zauvijek biti na funkciji. Trenutna prozapadna vlada u Moldaviji gubi svoju popularnost i mogla bi izgubiti na sljedećim izborima 2024-25. Njeni protivnici teže kompromisu sa Rusijom. Ali Rusija će biti slabija i spremnija na političke ustupke u vezi sa Pridnjestrovljem.

Potencijalno je moguće da će Rusija u slučaju pobjede lojalnije vlade u Kišnjevu pristati na reintegraciju zemlje i „zaboraviti“ dug za gas (Moldavija će to vidjeti kao pobjedu). U međuvremenu, Rusija će zadržati svoju vojnu bazu u ujedinjenoj Moldaviji, dobijajući pristup rotacijama i nadogradnji opreme, itd. Stoga će Rusija tamo samo jačati.

Scenariji u kojima će ruska vojska ostati u Pridnjestrovlju neprihvatljivi su za nacionalnu sigurnost Ukrajine.

Kijev mora učiniti sve da spriječi ostanak ruske vojske u Pridnjestrovlju.

Tokom pregovora o sigurnosnom aranžmanu u regionu, koji će svakako nastupiti nakon vojnog poraza Ruske Federacije u Ukrajini, Ukrajina bi trebalo da traži sporazume, uključujući i povlačenje ruske vojske iz Pridnjestrovlja.

Demilitarizacija je čak moguća i zamjenom PMR "vojske" mirovnom misijom UN ili EU. Ali čak i ako odu samo ruski oficiri, a lokalni vojnici ostanu kao "vojni PMR", - ovo bi mogao biti dobar početak reintegracije.

Glavna stvar je prekinuti lanac njihove službene podređenosti Moskvi.

Protjerivanje ruske vojske iz Moldavije je obavezno za postizanje mira u regionu. Ali ovo nije dovoljno.

Održavanje Pridnjestrovlja sa hibridnim ruskim uticajem, ispunjenim ruskom propagandom i agentima u lokalnoj vojsci, ostat će isto opasno za Ukrajinu. U međuvremenu, nakon poraza Ruske Federacije u ratu, otvorit će se istorijski prozor kada je moguće uništiti ne samo vojnu, već i političku strukturu ovog regiona i natjerati ga na reintegraciju.

Kao što je već pomenuto, ekonomija regiona se zasniva na ruskom gasu, iz kojeg se proizvodi električna energija. Prihodi od njegove prodaje Moldaviji čini budžet Pridnjestrovlja. Besplatan gas se koristi za grijanje, za metalurški kombinat u Ribnjici i druga preduzeća. Ekonomija i socijalna sfera Pridnjestrovlja suočit će se sa brzim kolapsom bez gasa.

Stoga je isključenje gasa, ili barem njegova prijetnja, neophodno za reintegraciju Moldavije.

Ako ruske vojske više ne bude, takva prijetnja će potaknuti vodstvo Pridnjestrovlja da pregovara s Kišnjevom o novim pravilima suživota. Naravno, važno je da se privreda Moldavije ne uruši. Kišnjev ove zime kupuje sve više gasa i struje od EU. Ukrajina će pomoći svojim susjedima u opskrbi električnom energijom čim se rat završi.

Gasna blokada, naravno, mora biti zakonski moguća. Ukrajina bi mogla odbiti isporučiti bilo šta na nepriznate teritorije. Gas nije izuzetak.  

 

 

Neki će vjerovatno reći da bi ekonomska/gasna blokada separatističkog regiona mogla dovesti do patnje običnih ljudi. Međutim, bez strateškog rješenja za pridnjestrovski problem, ove patnje će se jednostavno razvući u vremenu! Kada se postigne sporazum o mirnoj reintegraciji Moldavije, EU će se nesumnjivo pridružiti obnovi privrede Pridnjestrovlja, razoružanju itd. Bit će to nevjerovatna uspješna priča za EU uz umjerene finansijske infuzije.

Još uvijek je nejasno hoće li predsjednica Moldavije Maja Sandu osjetiti dah promjene, ona je svim silama izbjegavala pridnjestrovsko pitanje. I ako joj ne nedostaje političke mudrosti da vodi ovaj proces sa Ukrajinom, ući će u istoriju kao osoba koja je ujedinila Moldaviju.

A ako ne, onda će se pitanje Pridnjestrovlja ipak riješiti, ali bez vlasti Moldavije, jer je malo vjerovatno da će Ukrajina propustiti istorijsku šansu da ukloni skrivenu rusku prijetnju sa svojih granica.