VRHUNAC MAĐARSKOG RUSKOG ŠPIJUNSKOG PROBLEMA
Flash disk koji sadrži povjerljive podatke, navodno je otkriven skriven u anusu agenta koji je pokušao preći ukrajinsko-mađarsku granicu, ilustruje kako je Mađarska postala središte ruskog špijuniranja.
Krajem novembra, na ukrajinsko-mađarskom graničnom prelazu, ukrajinski specijalci naoružani mitraljezima i puškama uhapsili su osumnjičenog ruskog agenta baš dok je pokušavao preći državnu granicu.
Čovjek je bio bivši zaposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova Ukrajine, koji je, prema izjavi ukrajinske sigurnosne agencije SBU, „prikupio povjerljive informacije o rukovodstvu i osoblju ukrajinskih agencija za provođenje zakona. Čovek je planirao lično prenijeti podatke u rusku ambasadu u Budimpešti na flash disku”.
Ukradeni podaci dijelom su bili lični podaci o oficirima SBU i GUR (vojnoobavještajne službe), vođama pokreta Azov i o vojnom osoblju 72. mehanizirane brigade Oružanih snaga Ukrajine. Drugi dio podataka bile su osjetljive vojne informacije o bazama ukrajinske vojske, arsenalima, skladištima i njihovim lokacijama.
Ukrajinski Telegram kanali koji objavljuju video snimke hapšenja uglavnom su se fokusirali na nepotvrđeni, ali razumljivo vrijedan detalj: da je ruski agent navodno sakrio USB disk u anusu. Međutim, najzanimljivija informacija SBU-ovog saopćenja bila je o ulozi Mađarske i ruske ambasade u Budimpešti, koju su protagonisti očito smatrali sigurnim mjestom za dogovaranje takvih sastanaka.
Prokremljovski stav vlade Viktora Orbana – čak i nakon invazije na Ukrajinu – dobro je dokumentiran. Nedavno smo, zajedno sa kolegama iz Direkt36, istražili reakciju mađarske vlade na rat i motive koji stoje iza politike održavanja bliskih odnosa sa Kremljom. Ono što smo otkrili je da je zahvaljujući ovisnosti Mađarske o ruskim fosilnim gorivima, Moskva u suštini uzela Orbanovu vladu kao taoca.
Međutim, meki pristup Mađarske prema ratobornoj Rusiji već je dostigao nivo na kojem ekonomske potrebe, uglavnom njena zavisnost od ruske nafte i prirodnog gasa, ne objašnjavaju u potpunosti odluke Orbanove Vlade. Neosuđujući pristup neprijateljskim obavještajnim aktivnostima, pokušaji potkopavanja režima sankcija EU protiv Rusije i usporavanje, ako ne i ometanje odgovora NATO-a, počinju stvarati vidljive probleme za cijeli zapadni savez.
Budimpešta – gde se ruske aveti osećaju sigurno
Nije samo slučajni ukrajinski izdajnik koji pokušava prenijeti povjerljive informacije svojim ruskim rukovodiocima u Budimpešti taj koji Mađarsku vidi kao sigurno utočište.
Tako smo 10. novembra, zajedno sa ukrajinskom OSINT grupom Molfar, otkrili detalje o mađarskim vezama porodice ruskog šefa špijuna Sergeja Nariškina. Molfar je dobio službeni dokument o kućnoj adresi Nariškinog sina Andreja u Budimpešti, koji je, zajedno sa suprugom i djecom, dobio dozvolu za boravak kroz kontroverznu zlatnu vizu u zemlji. Ovo je došlo uz vizu koja važi ne samo za Mađarsku, već i za ostatak šengenskog prostora unutar EU.
Potonje je već bilo prijavljeno u jednoj od prethodnih zajedničkih istraga sa 444.hu i Novaya Gazeta još 2018. Međutim, ranije je bilo nepoznato da je kućna adresa Andreja Nariškina upisana u vlasništvo kompanije biznismena koji je, prema sopstvenim rečima, “prijatelj više od deset godina” sa Antalom Roganom, šefom kabineta premijera.
Rogan ne samo da je trenutno najmoćniji član kabineta Viktora Orbana, već je i ministar zadužen za nadzor nad sve moćnijim i politizovanijim nacionalnim sigurnosnim agencijama u zemlji – uključujući kontraobavještajnu agenciju zaduženu za praćenje ruskih špijuna.
Što je još zanimljivije, službena izjava Orbanovog kabineta otkrila je da su mađarske kontraobavještajne službe otkrile rizike nacionalne sigurnosti povezane sa Nariškinovim sinom tek 2020. – četiri duge godine nakon što je Sergej Nariškin postao šef SVR-a, Ruske službe za vanjske poslove. Mađarske kontraobavještajne službe potom su pokušale oduzeti toj porodici mađarsku boravišnu dozvolu. Međutim, zbog žalbi Nariškina i dugotrajnog sudskog postupka, opoziv još uvijek nije na snazi. Ova otkrića su još jednom pokazala koliko je mađarskim nacionalnim sigurnosnim agencijama malo stalo do ruske infiltracije.
I ovo nije jedini zabrinjavajući slučaj posljednjih mjeseci. U martu smo otkrili da ruski hakeri koji rade za FSB i GRU prodiru u IT mreže i interne komunikacije mađarskog ministarstva vanjskih poslova u više navrata barem od 2012. Vlada Viktora Orbana nikada nije otkrila ove incidente javnosti uprkos njihovoj težini. To dokazuje činjenica da se najnovije rusko hakiranje dogodio sredinom 2020. godine i ostalo aktivno čak i mnogo mjeseci nakon početka rata u Ukrajini u februaru 2022. godine. Saveznici Mađarske bili su zbunjeni blagom – tačnije nepostojećom – reakcija mađarske vlade na hakovanje.
Postojala je još jedna mjera koju Orbanova vlada svojom odlukom nije poduzetla protiv Rusije, čak ni nakon što je počeo rat. Iako je skoro svaka država članica EU protjerala ruske špijune koji su djelovali pod diplomatskim plaštom, Mađarska je odlučila da ne slijedi njihov primjer.
Kako je Peter Kreko, viši saradnik u CEPA-i i direktor Instituta političkog kapitala sa sjedištem u Budimpešti, istaknuo tokom saslušanja u Evropskom parlamentu, “osoblje ruske ambasade u Budimpešti raste. Prema zvaničnim podacima, trenutno u ambasadi radi 56 akreditiranih diplomata, u odnosu na 46 prije godinu dana, rizikujući da Budimpešta postaje jedno od novih špijunskih središta u Evropskoj uniji. Poređenja radi: 31. maja ove godine u Pragu je bilo šest diplomata, u Varšavi 13 i u Bratislavi troje.”
Nije ni čudo što u Budimpešti postoje ruski kapaciteti za primanje pažljivo skrivenih fleš diskova iz Ukrajine.
Odgovornost za EU i NATO
Moglo bi se reći da je na mađarskoj vladi da vodi politiku prema Rusiji kakvu želi, čak i kada je u pitanju odlučivanje o tome kako reagirati ili ne reagirati na neprijateljske obavještajne aktivnosti na svojoj teritoriji – ili čak unutar jednog od njenih ministarstava. Međutim, kao članica i EU i NATO-a, kakve god prijetnje mađarskoj nacionalnoj sigurnosti bile, to su I prijetnje i cijelom zapadnom savezu.
Naprimjer, ruski špijuni koji rade pod diplomatskim zaštitom u Budimpešti ne moraju nužno ciljati zemlju domaćina svim vrstama obavještajnih operacija. Poznat je modus operandi ruske obavještajne službe da svoje obavještajne službenike stacioniraju u drugim zemljama, a ne tamo gdje zapravo djeluju. U tom smislu, Mađarska je više regionalno logističko čvorište, odakle se organizuju i izvode operacije protiv susjednih zemalja – prvenstveno Balkana.
To znači, naprimjer, da koriste Mađarsku za iznajmljivanje automobila, uspostavljanje sigurnih kuća ili za razmjenu informacija i novca za imovinu. Bivši austrijski vojni oficir i ruski špijunski pukovnik Martin Muller sastajao se sa svojim rukovodiocem u popularnom kupališnom gradu Hevizu, dok su dva agenta GRU-a na putu da dignu u vazduh skladište municije u Vrbeticama u Češkoj svratila u rusku ambasadu u Budimpešti.
Ruski hakeri koji su se infiltrirali u mađarsko Ministarstvo vanjskih poslova, također, se nisu zaustavili na pristupu samo informacijama koje se odnose na Mađarsku. Prvo, provalili su i u zaštićenu internu komunikacijsku mrežu pod nazivom Zaštićena strana mreža (Vedett Kulugyi Halozat) mađarskog MVP-a na kojoj se redovno prenosi materijal vezan za NATO i EU sa 'ograničenom' i 'povjerljivom' klasifikacijom. Drugo, koristili su zaražene računare da pokrenu dalje napade – sada prerušene u IP adrese mađarske vlade – na SAD.
Čovjek bi pomislio da će mađarska vlada, nakon izlaganja svim tim rizicima za nacionalnu sigurnost EU i NATO-a, pokušati prekomjerno kompenzirati – ili barem uvjeriti svoje saveznike na bilo koji način. Upravo suprotno.
Dvije sedmice prije izbijanja rata, 10. februara, mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto javno je odbio da primi više NATO trupa u Mađarsku, ometajući zajednički pokušaj odvraćanja Rusije. Szijjarto je tvrdio da bi takva pojačanja samo doprinijela eskalaciji tenzija. Umjesto toga, pozvao je “međunarodnu zajednicu da učini sve što je u njenoj moći kako bi izbjegla povratak u hladni rat”.
Mađarska je na kraju pristala da primi još NATO vojnika, ali je invazija tada već počela. Međutim, Orbanova vlada je otvoreno odbila da pruži bilo kakvu vojnu podršku Kijevu, ne samo da je isključila direktnu pomoć u slanju mađarske vojne opreme, već je zabranila i transfer oružja koji prelazi teritoriju Mađarske u Ukrajinu. Naravno, Mađarska je jasno stavila do znanja da se striktno protivi svakoj inicijativi NATO-a o zoni zabrane letova nad Ukrajinom.
Zatim je tu pitanje ulaska Finske i Švedske u NATO. Iako je mađarski ministar vanjskih poslova već dostavio sporazume o pristupanju na ratifikaciju u mađarskom parlamentu u julu, parlamentarna većina Orbanove stranke Fidesz – koja je, u više slučajeva u prošlosti, bila voljna da održi glasanje i donese bilo koju vrstu zakona u roku od 24 sati – odugovlači sa donošenjem odluke.
Kada su mađarske opozicione stranke pokušale odmah održati glasanje o pristupanju, Orbanovi poslanici su glasali protiv. Tako je Mađarska postala posljednja članica EU – i posljednja članica NATO-a uz Tursku – koja nije prihvatila dvije nordijske zemlje u savez koji ih može zaštititi od ruske agresije. Nedavno je Orban tvrdio da će parlament konačno glasati o ugovorima sljedeće godine – što bi, znajući redovan raspored rada mađarskog parlamenta, značilo najranije februar 2023. godine.
Međutim, Finska i Švedska su barem primile djelimično pozitivnu poruku iz Mađarske. Još jednu nadu u NATO-u, samu Ukrajinu, Mađarska je mnogo godina mučila u okviru NATO-a. Orbanova vlada blokira sastanke Ukrajine i NATO-a na visokom nivou od 2018. Izgovor je bio da Ukrajina ne poštuje prava manjina, uključujući i prava mađarske zajednice u Zakarpatskoj regiji, i to je način da Mađarska pokuša izvršiti pritisak na Kijev menja kurs.
Mnoge druge članice NATO-a imaju tendenciju da ne vjeruju u ovo objašnjenje i u februaru 2020., desetak NATO saveznika je zvanično protestiralo u Budimpešti predavši demarš (protestno pismo) mađarskom Ministarstvu vanjskih poslova. Stoga nije bilo iznenađenje da je Mađarska bila jedna od dvije zemlje srednje i istočne Evrope – druga je Bugarska – koja nije podržala nastojanja Ukrajine za NATO u nedavnoj zajedničkoj izjavi koju su potpisali predsjednici zemalja. Nedavno je Mađarska stavila veto na puno učešće ukrajinskog ministra vanjskih poslova Dmytra Kulebe na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Bukureštu, šokirajući mnoge saveznike.
Nije iznenađujuće da članstvo djelimično napadnute zemlje u NATO-u trenutno izgleda kao da je velika prilika, ako ne i potpuno nemoguće. Za Ukrajinu je mnogo vjerovatnije članstvo u EU i bliža saradnja sa blokom. Ipak, Orban ima odgovor i na te napore: odbio je podržati plan EU da Ukrajini obezbijedi 18 milijardi eura budžetske pomoći sljedeće godine.
Čak i tako, Orbanovi najnoviji remetilački potezi mogli bi biti prava promjena u igri na drugačiji način, ako natjeraju zapadnu alijansu da konačno prihvati da je Mađarska postala najslabija karika NATO-a.