Uz formulu mira potrebna je i formula pobjede

Buka oko mogućeg "primirja" u ratu postaje sve glasnija. Iako je neproduktivno zadržavati se na spekulacijama o njegovoj vjerovatnoći, očigledno je da bi bilo kakvo zaustavljanje borbi išlo na ruku Kremlju. Umjesto toga, potrebno je osmisliti snažan plan za pobjedu, koji uključuje odlučnu političko-vojnu strategiju sa krajnjim ciljem rušenja Putinovog režima.

Zapadna perspektiva Rusije pretrpjela je značajnu transformaciju posljednjih mjeseci. Sankcije postaju strože, napreduje se u prenamjeni zamrznute ruske imovine, popuštaju  ograničenja od strane Zapada za  vojne udare na rusku teritoriju, širi se obim naoružanja koje se dostavlja Ukrajini, a govori se o raspoređivanju zapadnih vojnih instruktora u Ukrajinu. Iako su svi ovi koraci zaista prikladni, oni još uvijek ne osiguravaju trijumf Ukrajine.
Jačanje odbrane modernom finansijskom podrškom, planovima obnove i najnovijim tehnologijama protivvazdušne odbrane omogućava otpornost, ali ne i osvajanje. Da bismo istinski pobijedili, moramo eliminirati osnovni uzrok rata, u čijem središtu je Kremlj. O tome treba dosljedno obavještavati zapadne saveznike i posvetiti se rješavanju ovog primarnog problema.
Nažalost, danas ne postoji jedinstvena vizija pobjede. Naprimjer, američki zvaničnici, čak i kada razgovaraju o trijumfu Ukrajine, često zanemaruju obnovu teritorijalnog integriteta zemlje – što je jasno u suprotnosti sa „Formulom mira“ Vladimira Zelenskog. Iz ukrajinske perspektive kao predstavnika ruskog otpora, pobjeda Ukrajine ne zavisi samo od obnavljanja ukrajinskih granica iz 1991.godine, nego i od kolapsa Putinovog režima i demontaži Ruske Federacije, poput onoga kako je Treći Rajh razbijen 1945.
Imati bilo kakvu strategiju bolje je nego nemati, a preduzimanje akcije prevazilazi mirovanje. Tokom nedavne šeste sjednice u Varšavi, Kongres narodnih poslanika formulirao je 'Nacrt za pobjedu nad putinizmom', koji  detaljno razjašnjavamo kroz sedam ključnih tačaka.

Prvo, postizanje pariteta na bojnom polju u Ukrajini.

Iako Kijev ima tendenciju da djeluje asimetrično i sa povećanom efikasnošću, neravnoteža resursa između Ukrajine i Ruske Federacije ostaje ogromna. Ruska Federacija ima petostruku dominaciju u artiljeriji, desetostruku prednost u avijaciji, neuporedivim sposobnostima oružja dugog dometa i ogromnim resursima za mobilizaciju…
Prema tome, Ukrajina mora poboljšati svoje sisteme protivvazdušne odbrane, sposobnosti avijacije, raketni arsenal i artiljerijske jedinice. Nadalje, imperativ je ukidanje politički vođenih zabrana korištenja zapadnog oružja protiv ruskih vojnih ciljeva. Ukrajinske odbrambene snage moraju imati slobodu odlučivanja o nabavci naoružanja i njihovoj taktičkoj primjeni u borbi.

Drugo, premašiti nivo ruske vojne proizvodnje.

Vizija Kremlja o ratovanju sljedeće generacije nije uspjela. Ruski borbeni napori na frontu prvenstveno su se sveli na brutalne napade 'topovskog mesa' na opustošena sela, koristeći zastarjela oklopna vozila iz sredine 20. stoljeća, dopunjena motociklima i kolicima za golf oklopljenim improviziranom odbranom.
Ipak, nema razloga za samozadovoljtvo – obim i brzina razgradnje opreme iz sovjetskog doba i proizvodnje širokog spektra municije u Rusiji daleko nadmašuju zapadne zemlje (čak i bez uzimanja u obzir doprinose Sjeverne Koreje, Irana i Bjelorusije). Prema obavještajnim podacima NATO-a, Rusija proizvede oko tri miliona artiljerijskih metaka godišnje.
Potencijal za sankcije i općenito, metode nevojnog uticaja Zapada na Rusiju, daleko su od iscrpljenosti. Uprkos prethodno uvedenim sankcijama, neprihvatljivo veliki obim ruskog izvoza energije i prirodnih resursa nastavlja se izvoziti na inozemna tržišta. Uvođenje strogih ograničenja na ovaj izvoz, kojim se finansiraju ratni napori Kremlja, trebalo bi da bude prioritet koalicije za sankcije.
Postoji očigledna potreba za jedinstvenim globalnim autoritetom za sankcije (slično 'CoCom 2.0') za koordinaciju sankcija među državama, što čini daleko izazovnijim izbjegavanje takvih ograničenja. Nadalje, prijedlozi uključuju provođenje ili pojačavanje krivičnih kazni za kršenje sankcija i intenziviranje sekundarnih sankcionih mjera. Prilično je zbunjujuće da se, tri godine nakon značajnog rata u Evropi, komponente zapadne proizvodnje i dalje nalaze u ostacima oborenih ruskih projektila i dronova.

Moramo osmisliti mehanizam za ukidanje sankcija onima koji se žele svrstati na stranu dobra. Ovo će, također, poslužiti kao alat za fragmentaciju ruskog rukovodstva. Uslovi bi trebali uključivati javno osuđivanje rata, prestanak plaćanja poreza Ruskoj Federaciji, ulaganje u borbu protiv Kremlja i doprinos obnovi Ukrajine.
Naši prijedlozi za poboljšanje politike sankcija, kao i predlozi naših partnera u grupi za sankcije Yermak-McFaul, nalaze se na stolovima svjetskih lidera. Pitanje je političke volje da se oni provedu.
Četvrto, postići podjelu ruskih elita.
Istina, u Ruskoj Federaciji ne postoje prave elite u tradicionalnom smislu – postoje privremene ličnosti koje su se slučajno našle na vlasti, nadgledajući razna dobra. Međutim, radi jednostavnosti, i dalje ćemo koristiti ovaj izraz.
Reći da je ruska "elita" monolitna bilo bi netačno. Unutar Putinovog "terarijuma saveznika" i dalje postoje stalna nadmetanja za finansijske kanale i administrativnu moć. Tekuće čistke u ruskom Ministarstvu odbrane naglašavaju ovu turbulenciju; službenici koji izgube svoje željene pozicije često se suočavaju sa degradacijom ili čak istražnim pritvorom u najgorem slučaju.
Jedan značajan problem je da ruska elita, barem za sada, pokazuje apsolutnu paralizu volje, čineći je nesposobnom za političko djelovanje. To ne znači da ne treba raditi na podjeli ruske elite. Osvrćući se na istorijske presedane, mnoge revolucije i državni udari bili su rezultat razbijene elite, gdje je jedna frakcija stala na stranu revolucionarnih snaga kao što su stranke, vojska ili ulični demonstranti.
Svjesni smo da među ruskim "elitama" nema besprijekornih pojedinaca, ali korištenje sankcija, između ostalih metoda, za stvaranje podjela u njihovim redovima je ključni cilj.
Peto, podržite Ruse koji se bore za demokratiju.
To prvenstveno uključuje ruske dobrovoljačke bataljone u sastavu ukrajinskih odbrambenih snaga i ruski partizanski pokret unutar Ruske Federacije. Uprkos izuzetno ograničenim resursima, ovaj drugi i dalje doprinosi smanjenju vojno-tehničkih sposobnosti Kremlja. Što više resursa (ljudskih, finansijskih, informacionih, tehničkih i tehnoloških) bude dostupno ruskom otporu, manje će ih biti dostupno Kremlju.
Udari duboko u rusku teritoriju ciljajući ključnu vojnu infrastrukturu i proizvodne objekte izvodljivi su bilo projektilima Tomahawk ili gerilskim snagama. Čak i tamo gdje ukrajinske bespilotne letjelice mogu dosegnuti, njihov uticaj je maksimiziran uz pomoć zemaljskih operativaca za precizno ciljanje.

Konačno, ključni donosioci odluka u upravljanju, finansiranju i propagandi rata moraju se bojati odmazde. Ovo mora biti glavni prioritet za gerilske grupe.

Šesto, stvoriti političku alternativu putinizmu.
Kongres narodnih poslanika aktivno razvija pravni okvir za post-putinovsku eru u Rusiji. Ovaj proces je vođen principima podjele vlasti, promoviranja liberalnih reformi, decentralizacije vlasti, podsticanja građanske uključenosti, osiguravanja socijalne pravde i afirmacije prava ljudi na samoopredjeljenje.

Kongres narodnih poslanika pozdravlja i druge predstavnike ruske opozicije da se pridruže svojim redovima. Neophodan je proaktivan pristup cjelokupne ruske opozicije da bi se uticalo na političke procese u Rusiji. Ukrajinski parlamentarac Oleh Dunda iz ‘Sluhe naroda’, koji je prisustvovao VI sjednici Kongresa, istakao je da ‘pasivno čekanje na pobjedu Ukrajine kao preduvjet za rušenje Putinovog režima neće podstaći unutrašnje političke promjene u Rusiji. Zajednički napori su neophodni za ovu borbu.
Sedmo, demontirati Putinov režim i okončati rat.
U suštini, ova tačka je manje nezavisna i više zaključak izvučen iz svih prethodnih argumenata. Još jednom naglašavam da trajni mir u Evropi i rješavanje višestrukih 'zamrznutih' sukoba (u Moldaviji i Gruziji) zahtijevaju demontažu putinizma. Vraćanje ukrajinskih granica u status iz 1991. od strane ukrajinskih odbrambenih snaga vraća teritorijalni integritet, ali ne omogućava suđenje ruskim ratnim zločincima ili dobijanje reparacija. Ovi kritični zadaci zahtijevaju raspuštanje trenutne administracije Kremlja.
Listu navedenih prijedloga Kongres je poslao učesnicima samita NATO-a u Washingtonu, održanog 9-11. jula. "Glave koje govore" Kremlja dugo su uvjeravale Ruse u određene prijetnje koje NATO navodno predstavlja Ruskoj Federaciji. Paradoks je da je pozicija NATO-a „neeskalirajuća“ta koja štiti glavne ruske gradove koji se graniče sa Ukrajinom od pretvaranja u Marinku, Bahmut i Vovčansk. Ne želimo sličnu sudbinu Brjanska, Kurska, Voronježa, ali Ukrajina treba imati pravo na adekvatnu sveobuhvatnu samoodbranu, suzbijajući granatiranje iz ovih regiona punim spektrom raspoloživog naoružanja.
Ukratko, mora se osmisliti Formula za pobjedu koji će funkcionirati paralelno sa Formulom za mir. Ako se to ne učini,  omogućit će se Kremlju da strateški dobije prednost, povećavajući vjerovatnoću da Rusija pokrene „drugi front“ u područjima poput Narve ili Daugavpilsa.