Usklađivanje Kine i Rusije: prijetnja sigurnosti Evrope – I DIO 

Izvještaj MERICS-a, Chatham House-a i GMF-a 

Ključni nalazi

Rat u Ukrajini promijenio je ravnotežu interesa između Kine i Rusije. Oni su se približili i udaljili od Zapada, a da nisu pomirili svoje različite poglede na svijet.
Novo usklađivanje Kine i Rusije karakterizira snažna, fleksibilna politička veza, ali joj nedostaje zajednička ideologija ili pravni okvir. Odražava međusobnu instrumentalizaciju i veoma je zavisna od vanjskih faktora.
Ovo usklađivanje je od pukog izazova evoluiralo u složenu sigurnosnu prijetnju Evropi i njenim transatlantskim partnerima.
Iako Sjedinjene Američke Države i Evropa prijetnje iz Rusije i Kine vide kao odvojene i različite stepene hitnosti, imperativ je razumjeti prirodu i obim prijetnje koju predstavljaju zajedno.
Rat Rusije protiv Ukrajine direktna je prijetnja evropskoj sigurnosti. Pomoć Pekinga Rusiji pretvara Kinu u sigurnosnu prijetnju koju treba obuzdati, a ne samo u "partnera, konkurenta i sistemskog rivala".
Kina pruža Rusiji ekonomski spas, pomažući Moskvi da zaobiđe zapadne sankcije i proširi svoj vojno-industrijski kompleks neograničenim izvozom ključnih roba dvostruke namjene.
Kina podržava Rusiju i hibridnim operacijama i povećanom vojnom saradnjom, smanjujući rusku diplomatsku izolaciju i promovirajući ruski narativ na globalnom jugu.
Pokušaji da se zabije klin između dva „partnera bez ograničenja“ vjerovatno će biti kontraproduktivni. Umjesto toga, ključ je promijeniti računicu Pekinga za podršku Moskvi.
Ovdje date preporuke o politici za transatlantske partnere vrte se oko tri ključne tačke: 
1. Revizija evropskog pogleda na Kinu kako bi se priznala sigurnosna prijetnja koju ona predstavlja. 
2. Prepoznavanje potencijalne uloge Kine u okončanju rata u Ukrajini, ali bez slabljenja evropske sigurnosti. 
3. Pojašnjavanje crvenih linija i nametanje troškova Kini zbog njene podrške ruskim ratnim naporima.

1. Uvod: Usklađivanje Kine i Rusije predstavlja sigurnosnu prijetnju Evropi

U maju je ruski predsjednik Vladimir Putin odabrao Peking za prvu inozemnu posjetu nakon njegove ponovne inauguracije. Putinov 43. sastanak sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, koji je svom "najboljem prijatelju" rekao da će Kina nastaviti pružati ekonomsku pomoć, političku podršku i opremu potrebnu Rusiji za pobjedu u Ukrajini. Rusija i Kina nastavljaju produbljivati svoje partnerstvo, postavljajući zajednički izazov Zapadu. Dvije države mogu zajedno bolje unaprijediti svoje strateške ciljeve, narušavajući percipiranu dominaciju Zapada nad globalnim poretkom i utičući na buduću sigurnost Evrope.
Agresorski rat Rusije protiv Ukrajine de facto je preokrenuo posthladnoratovsku sigurnosnu arhitekturu u Evropi i predstavlja direktnu, egzistencijalnu prijetnju evropskoj sigurnosti. Peking igra važnu ulogu u ratnim naporim Rusije, bez obzira na status Kine kao najvećeg trgovinskog partnera Evrope ili njenu želju da se zaštiti od Evrope kako bi pobijedila u geostrateškom nadmetanju sa SAD.
Peking podržava ratne napore Rusije šireći ratni narativ, povećavajući bilateralnu trgovinu, pružajući značajnu nesmrtonosnu podršku i smanjujući međunarodnu izolaciju Moskve. Podrška Kine ohrabrila je veliki dio globalnog juga da odbije osuditi ili sankcionirati Rusiju. Efikasna podrška Pekinga Moskvi potkopala je uticaj politike sankcija Zapada. Do sada je Kina to činila gotovo bez ikakvih troškova, ali postoje naznake da se to može promijeniti.
Američki državni sekretar Antony Blinken dao je jasno upozorenje u Pekingu 24. aprila da SAD i njihovi evropski saveznici više nisu voljni tolerirati kinesku prodaju kritičnih komponenti i roba dvostruke namjene koju „Moskva koristi za jačanje baze svoje odbrambene industrije“. Slično tome, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen izjavila je 6. maja, nakon sastanka sa predsjednikom Xiem u Parizu zajedno sa francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom: 
„Potrebno je više napora da se smanji isporuka roba dvostruke namjene u Rusiju koja pronalazi put do bojnog polja. A s obzirom na egzistencijalnu prirodu prijetnji koje proizlaze iz ovog rata i za Ukrajinu i za Evropu, to utiče na odnose EU i Kine”.
Evropa i SAD počele su zauzimati čvršći stav, iako se za sada čini da to nije dovoljno da odvrati Peking od podrške Rusiji.
Ruski rat u Ukrajini brzo je doveo rusko-kinesko usklađivanje od pukog izazova kojim se treba upravljati u sigurnosnu prijetnju, koju transatlantski partneri moraju zajedno obuzdati. Invazija na Ukrajinu učvrstila je konsenzus u EU da je Rusija najveća i najhitnija sigurnosna prijetnja Evrope, dok se stavovi u Washingtonu razlikuju, što je ilustrovano kašnjenjem u odobrenju paketa sigurnosne pomoći Ukrajini u američkom Kongresu. Tamo se na Kinu gleda kao na najvažniju dugoročnu prijetnju, dok je ruski izazov sigurnosti manje direktan.
Međutim, EU još uvijek službeno smatra Kinu „partnerom za saradnju, ekonomskim konkurentom i sistemskim rivalom“, opis je usvojen u strateškom izgledu Komisije za 2019. i ponovo potvrđen od strane Evropskog vijeća u junu 2023. Ovu kategorizaciju treba dovršiti sa četvrtom kategorijom, onom koja, također, označava Kinu kao sigurnosnu prijetnju Evropi.

Evropa treba staviti Peking pred jasniji izbor: ili će nastaviti pomagati Rusiji i suočiti se sa posljedicama ili će početi obuzdavati podršku ruskim ratnim naporima i nastaviti koristiti benefite bliskih trgovinskih veza sa svojim ključnim ekonomskim partnerima.
Transatlantski partneri moraju bolje razumjeti prirodu rusko-kineskog usklađivanja kako bi pronašli zajednički pristup ovom sigurnosnom izazovu.

2. Ravnoteža interesa u odnosima Kine i Rusije

Mišljenja se razlikuju o snazi i potencijalnom uticaju evoluirajućeg rusko-kineskog usklađivanja. Naša procjena potencijalnih područja konvergencije i divergencije između njih otkrila je više područja divergencije. Logično, ovo stvara očekivanje da je usklađivanje krhko i da će vjerovatno puknuti. Kreatori politike se mogu osjećati ohrabrenim da razmisle o zabijanju klina između Kine i Rusije, kako bi umanjili rizike koje predstavlja njihovo usklađivanje, ali to može biti kontraproduktivno. Realnost je drugačija. Nemaju svi zajednički interesi i rizici u odnosima Kine i Rusije istu težinu; variraju u zavisnosti od političkih okolnosti. Rat u Ukrajini je promijenio ravnotežu u korist sve bližeg usklađivanja, njegova strateška osnova je evoluirajući geopolitički kontekst koji Moskvi i Pekingu predstavlja mogućnosti kao i rizike.
Oba su neliberalni režimi u globalnom poretku zasnovanom na pravilima, za koji smatraju da služi zapadnim interesima. I jedni i drugi žele promijeniti ovaj poredak i prilagoditi ga različitim modelima upravljanja. Dvije zemlje imaju globalne ambicije i ujedinjene su u želji da se suprotstave percipiranoj zapadnjačkoj dominaciji, kao što je otvoreno izraženo u zajedničkoj izjavi Kine i Rusije o „partnerstvu bez granica“ iz februara 2022. godine. Njihova konvergentna percepcija vanjske prijetnje povećala je vrijednost saradnje u upravljanje rizikom ili konkurenciju.
Razdor Moskve sa Zapadom uzrokovan ruskom agresijom u Ukrajini i rastućom američko-kineskom konfrontacijom pojačali su percepciju u Moskvi i Pekingu da SAD i njihovi istomišljenici predstavljaju prijetnju njihovoj nacionalnoj sigurnosti definiranoj, između ostalog, kao stabilnost režima.
Jednako tako, Peking i Moskva žele iskoristiti priliku, na osnovu njihove zajedničke percepcije pada Zapada, erozije njegove moralne i političke hegemonije, pukotina u transatlantskom jedinstvu i uspjeha kineskog razvojnog modela.
Njihov nedostatak zajedničke pozitivne agende i njihove različite vizije o tome kako bi multipolarni svijet trebao izgledati često se navode kao razlozi zbog kojih usklađivanje može biti kratkotrajno. Kina je iskoristila činjenicu što je sistemski igrač, dok Rusija nastoji uništiti sistem i pravila koja ga podupiru. Ali pokretanje kampanje poremećaja ne zahtijeva pozitivnu agendu ili koherentan plan za međunarodni poredak. Stoga ne bi bilo mudro odbaciti rusko-kinesko usklađivanje kao privremeni 'brak iz interesa'. Oni su ujedinjeni u predstavljanju zajedničkog izazova Zapadu da stvori novi globalni poredak i snažni pokretači koji podupiru ovaj proces.
2.1 Rusija nema alternativu osim da se okrene Kini

Ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu su potrebni saveznici kako bi ostvario svoje ambiciozne ciljeve i suočio se sa njihovim globalnim posljedicama. Rusija to ne može sama. Za Moskvu, stoga, ne postoji alternativa partnerstvu sa Kinom, čime je usklađivanje glavni vanjskopolitički prioritet.
Invazija na Ukrajinu 2022. dovela je do skoro potpunog prekida odnosa Rusije sa Zapadom, prisiljavajući je na „zaokret prema istoku“. Moskva tvrdi da je Zapad indirektno postao strana u sukobu vojno podržavajući Ukrajinu i predstavlja egzistencijalnu prijetnju. Stoga je globalizirao svoj ratni narativ, proširujući svoje ratne ciljeve od “denacifikacije” i “demilitarizacije” Ukrajine do dezapadnjačkog globalnog poretka.
Strateški ciljevi Rusije prevazilaze pokoravanje Ukrajine i uspostavljanje nesporne sfere uticaja. Oni, također, uključuju smanjenje uticaja Zapada, ograničavanje hegemonije SAD i fragmentaciju međunarodnog sistema na „civilizacijske“ centre moći. Predsjednik Putin tvrdi da će ovaj novi multipolarni svijet biti pravedniji i demokratskiji, više prilagođen kulturnim i ideološkim razlikama i više poštovati suverenitet definiran kao sloboda od intervencije u unutrašnjim stvarima.
Što je još važnije i hitnije, ruski ratni napori zahtijevaju neprekidan unos kritičnih komponenti, tako da je najvažnije da Kina nastavi isporučivati robu dvostruke namjene, kao što su poluvodiči i alatni strojevi, koje se nalaze na listi za kontrolu izvoza visokog prioriteta. Rusiji je, također, potreban novčani tok od prodaje resursa ugljovodonika. Uprkos komplicirnom nedostatku infrastrukture, Kina je postala jedan od najvećih uvoznika ruskih pošiljki sirove nafte morskim putem. Ruski izvoz u Kinu u martu 2024. godine, uključujući isporuku putem cjevovoda i morskim putem, navodno je skočio za 12,5 posto u odnosu na prethodnu godinu zbog sankcioniranih brodova Rusije koji iskrcavaju teret u kineskim lukama.
Rusija je pojačala i svoj izazov Zapadu na globalnom jugu i multilateralnoj diplomatiji. Namjerno je potkopavala naslijeđene multilateralne institucije kao što su Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OPCW) i druge, označavajući ih kao one koje služe zapadnim interesima. U tandemu sa Kinom, Moskva udvostručuje napore da promovira multilateralne institucije koje isključuju zapadne zemlje, odnosno BRICS i Šangajsku organizaciju za saradnju (SCO) zemalja centralne i južne Azije.
Proširenje ovih organizacija kako bi se uključilo više zemalja na globalnom jugu je pomoglo Rusiji da intenzivira svoj globalni angažman. Moskva je upotrebila ukrajinski rat kako bi globalni jug pretvorila i u instrument i u teatar geopolitičkog nadmetanja, kapitalizirajući dugotrajne pritužbe zbog kolonijalizma i neravnoteže moći. Kina kompenzuira nedostatak ponude Rusije globalnom jugu. Za sada, dvije zemlje se međusobno nadopunjuju, umjesto da se takmiče, u svojim uzajamnim naporima da fragmentiraju globalni poredak.
 
2.2 Za Peking, rat u Ukrajini je prilika

Peking smatra da ruski rat služi kao posrednik u borbi protiv svjetskog poretka kojim dominira Zapad, što je cilj koji odgovara njegovim vlastitim globalnim ambicijama. Rat drži pažnju i resurse Zapada fokusirane na Ukrajinu, a ne na Indo-Pacifik. Ona rasvjetljava podjele između transatlantskih partnera i nudi lekcije koje bi mogle pomoći kineskim čelnicima da se pripreme za različite scenarije u Indo-Pacifiku. Koordinacija Pekinga sa Rusijom vođena je njegovom težnjom da oslabi hegemoniju SAD i Zapada i zamijeni je novom vrstom odnosa velikih sila.
Debate o tome da li je Kina zainteresirana za mir u Ukrajini ili ne, uglavnom se fokusiraju na pitanja vremena i kraja rata, zajedno sa mogućim posljedicama sukoba Kina bi se mogla suočiti. Dok evropske nacije žele da rat bude što kraći, procjena Pekinga se razlikuje: 
“Rat u Ukrajini je dugotrajan rat” i Rusija je spremna na dugotrajan rat u kojem bi trebala pobijediti. Kineska politička zajednica smatra da je sposobnost Ukrajine da preživi potpuno zavisna od zapadne pomoći, ali transatlantski partneri su podijeljeni i brinu se koliko dugo Zapad može podržavati Ukrajinu. Stoga, Peking računa da dugoročni rat znači pobjedu Rusije i da je malo vjerovatno da će Moskva izgubiti.
Ruski poraz, također, rizikuje nestabilnost režima u Rusiji i može ograničiti globalne ambicije Kine i kredibilitet njenih lidera. Naravno, pitanje stabilnosti režima veoma je bitno za kinesko rukovodstvo.
Za Peking, svaka kineska uloga posrednika u miru počivala bi na onome što žele Rusija i Ukrajina, što je drugačiji pristup od zapadne analize koja je usmjerena na identifikaciju kineskog pritiska nad Rusijom. Peking vjeruje da će kraj rata odrediti SAD, Rusija i Ukrajina – ostavljajući malo posrednika Evropi i/ili Kini. Stoga je kineski dokument o stajalištu od 12 tačaka o ukrajinskoj „krizi“ ćorsokak, samo zbirka omiljenih stavova i principa Kine. Kina bi vjerovatno iskoristila svaku pravu priliku da proširi svoju ulogu, kao što sugerira performativna diplomatija specijalnog izaslanika Li Huija iz 2022. Dok je Kina odbila prisustvovati Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Švicarskoj u junu 2024. godine, nedavni prijedlog Kine i Brazila da posreduju i organiziraju mirovnu konferenciju signalizira da bi, ako su sve strane spremne i uslovi ispravni, Peking mogao igrati ulogu u okončanju rata. Nedavni sporazum između Irana i Saudijske Arabije ilustrira pragmatizam Kine i njenu moć okupljanja da ponudi pravi okvir koji omogućava, kada je dogovor nadohvat ruke.
Iako Peking vjerovatno preferira dugi rat i konačnu rusku pobjedu, kinesko rukovodstvo je jednako svjesno rizika koji prate tu mogućnost. U stvarnosti, mnogi u kineskoj vanjskopolitičkoj zajednici bi se složili da nema rezultata ili kraja rata koji bi zadovoljio Kinu. Prvo, svjesni su političke cijene za odnose Kine s Evropom, i u manjoj mjeri sa SAD.
 Drugo, njihovi aktivni napori za deeskalaciju oko rizika od nuklearnog sukoba izražavaju ocjenu da eskalirajuće nuklearne prijetnje Rusije predstavljaju stvarni rizik te da opća i sigurnost kritične infrastrukture, kao što su nuklearne elektrane nije zagarantirana. Kinesko rukovodstvo je ozbiljno shvatilo najave Moskve da će se koristiti „sva neophodna sredstva“ za odbranu Rusije, suspenziju novog START sporazuma sa SAD i raspoređivanje nuklearnog oružja u Bjelorusiji. Treće, povećani rizik od direktne konfrontacije Rusije i NATO-a je glavna briga koju Peking shvata ozbiljno, jer prijeti neželjenim posljedicama po kinesku imovinu i interese u Evropi. I konačno, postoji određeni stepen nezadovoljstva ekonomskim posljedicama rata i poremećajem lanaca snabdijevanja.

 3. Rusko-kinesko usklađivanje je eksterno određena strateška nužnost

Različite perspektive o njihovom partnerstvu iz Pekinga i Moskve pokazuju da dvije elite koriste jedna drugu zbog ruske strateške potrebe i izbora Kine. Ovo je potaknuto vanjskim geopolitičkim faktorima na načine koji su omogućili čvrste veze između dva lidera. Usklađivanje Kine i Rusije će ostati fleksibilno, neobavezujuće i imati nekoliko značajnih slabosti i ranjivosti.
Prvo, rusko-kineski odnos je odnos uzajamne instrumentalizacije zasnovan na strateškoj nužnosti. Rusija i Kina se međusobno koriste kao resurs za postizanje strateških ciljeva, smanjenje uticaja Zapada i širenje značajnih partnerstava na globalnom jugu. Rusija ne može ostvariti svoje ambicije bez Kine, dok Kina ima mogućnosti. Polazna tačka Kine je njena dugogodišnja percepcija da Zapad provodi strategiju obuzdavanja u Indo-Pacifiku i šire, kako bi zaustavio kineski uspon, gurajući Peking da reinvestira euroazijsku dimenziju svoje politike. Podrška Rusiji služi cilju predsjednika Xija da proširi kineski „krug prijatelja“, kako na globalnom jugu, tako i drugdje.
Drugo, odnos je u velikoj mjeri eksterno određen, potkrijepljen ličnim vezama između dva predsjednika. Rusiju j produbljivanje raskola sa Zapadom dovelo do Kine. Jednako kao što je i  Kinu, njeno rivalstvo sa Sjedinjenim Državama gurnulo da podrži Rusiju. Obje države dijele zajedničkog neprijatelja, za kojeg vjeruju da stoji na putu u postizanju strateških ciljeva, što je primjer, između ostalog, širenja NATO-a i stvaranje AUKUS-a i QUAD-a. I Kina i Rusija doživljavaju SAD kao hegemonističku silu i homogenizirajuću političku silu koja nameće svoj sistem upravljanja i zapadne liberalne norme promovirajući ih kao međunarodne.
Treće, Kina i Rusija međusobno priznaju sigurnosne interese. Osim toga, predsjednici Putin i Xi imaju jasan lični odnos i navodno dijele zajednički pogled na svijet (autoritarnu solidarnost i snažan osjećaj antizapadnjaštva). Na njihovom sastanku u maju 2024. nije bilo znakova napetosti, samo je obostrano prijateljstvo bilo u potpunosti vidljivo. Peking često ponavlja ruski narativ o evropskoj sigurnosnoj arhitekturi. U telefonskom razgovoru s državnim sekretarom Blynkenom neposredno prije rata, kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi pozvao je Zapad da “formira uravnotežen, efikasan i održiv evropski sigurnosni mehanizam kroz pregovore, uz ozbiljno shvatanje i rješavanje legitimnih sigurnosnih zabrinutosti Rusije”, gledište koje se odražava i u kineskom dokumentu o stajalištu od 12 tačaka o „ukrajinskoj krizi“ Potreba da se „riješe legitimne sigurnosne brige svih strana“ je od tada ponavljana u svim prilikama, uključujući i članak predsjednika Xija u Le Figaru uoči njegove posjete Francuskoj u maju 2024.
Četvrto, usklađivanje je fleksibilno i neobavezujuće, pri čemu se obje strane uzdržavaju od bilo kakvih obaveza. Ovo je namjeran politički izbor: neformalizirana i nehijerarhijska priroda saradnje između ove dvije autokratske države važna je za Rusiju, koja pokušava zadržati stratešku autonomiju u odnosu na Kinu. Želi biti u mogućnosti razvijati bliske veze sa drugim državama u Aziji i Pacifiku, posebno Indijom (ali i Vijetnamom, Mjanmarom, DNRK), bez obzira na kinesku zabrinutost. Ovo omogućava Moskvi da ojača svoju poziciju u odnosu na Kinu i uključi se u takozvano „prijateljsko balansiranje“.
Dok su kineska partnerstva sa trećim zemljama uvijek neobavezna i fleksibilna kako bi mogla odgovoriti na promjene u geopolitičkom okruženju, Rusija ima jedinstvenu ulogu u hijerarhiji partnerstava koja je Kina izgradil. Ona pripada bliskom „krugu prijatelja“ predsjednika Xija, što je politički okvir koji stvara hijerarhiju u odnosima Kine sa partnerima. Do danas, jedini puni savez koji Kina ima je sa DNRK-om, a ova posvećenost je danas kritizirana u Kini.
U zajedničkoj izjavi od 4. februara 2022. Kina i Rusija su povećale povjerenje i produbile nivo saradnje, ali su to učinile bez stvaranja obaveza. U njemu „ponovno potvrđuju da su novi međudržavni odnosi između Rusije i Kine superiorniji u odnosu na političke i vojne saveze iz doba hladnog rata. Prijateljstvo između dvije države nema granica, ne postoje 'zabranjene' oblasti saradnje […]“. Ovo je svečano ponovo potvrđeno u Moskvi u martu 2023. godine kada su dva predsjednika potpisala „Zajedničku izjavu o produbljivanju sveobuhvatnog strateškog partnerstva koordinacije za novu eru” i ponovo u maju 2024. u Pekingu sa još jednom detaljnom zajedničkom izjavom, kojom se slavi 75 godina diplomatskih odnosa (između sada nepostojećeg Sovjetskog Saveza i Narodne Republike Kine). 
Konačno, uprkos svojoj prividnoj snazi, ovakav odnos ima nekoliko neuralgičnih tačaka. Njegovi temelji su krhki, društvene i kulturne veze između dva naroda ostaju ograničene i nadoknađuju se bliskim ličnim odnosima između dva predsjednika. Ako se egzogeni faktori koji podupiru usklađivanje promijene, tada će se strateška potreba za usklađivanjem vjerovatno smanjiti. Rusija strahuje da bi se kalkulacije Kine mogle promijeniti (u zavisnosti od politike Zapada) i da bi mogle dovesti do toga da ona napusti Rusiju. Štaviše, duboko ukorijenjeno nepovjerenje u motive jednih i drugih nije u potpunosti nestalo. Naprimjer, moskovski „zaokret prema istoku“ praćen je domaćim davanjem prioriteta ruskom Dalekom istoku. Društveni i ekonomski razvoj ovih područja tretira se kao hitan, što odaje određeni stepen anksioznosti. Nerazvijeni, nenaseljeni Daleki istok mogao bi biti potencijalni plijen brzorastuće supersile preko granice. Dokumenti koji su nedavno procurili otkrivaju scenarije ruskih ratnih igara za nuklearni rat sa Kinom, razotkrivajući dugogodišnje strahove.
Još jedna ranjivost koja se često navodi je rastuća asimetrija odnosa, pri čemu Rusija postaje mlađi partner ili vazal Kine. Međutim, podrška Pekinga Rusiji ukazuje na njen interes za jačanje, a ne slabljenje Moskve. Kako je primjetio Stephen Kotkin, samo Kina odlučuje da li neka zemlja postaje vazal i na taj način preuzima teret odgovornosti.
Za Moskvu je neuspjeh da se suprotstavi Zapadu, uključujući i poraz u ratu, egzistencijalna pretnja, dok prilagođavanje Kini nije. Štaviše, Rusija pokušava instrumentalizirati Kinu u odnosu na samu Kinu. Korištenje Kine za pobjedu u ratu u Ukrajini je od suštinskog značaja za odbijanje Zapada, ali i za jačanje vlastite pozicije u odnosu na Kinu i konačno rebalans njihovih odnosa. Da bi ovo funkcioniralo, Rusija mora povećati svoju vrijednost za Kinu, tako da možemo očekivati da će pojačati vojno-sigurnosnu saradnju, pomažući Kini da razvije pomorske i strateške nuklearne sposobnosti. Rusija bi željela dalje pogoršanje odnosa SAD i Kine. U idealnom slučaju za Rusiju, američko-kineske tenzije bi trebale prerasti u otvorenu konfrontaciju, jačanje njihovog usklađivanja, obavezujuće američke resurse i potencijalnu podjelu Zapada.