'Urezano na tijelima i u dušama': Ukrajinski muškarci se suočavaju sa 'sistemskim' seksualnim mučenjem u ruskim pritvorskim centrima

Ruske trupe su mučile Oleksija Sivaka nedeljama, primenjujući elektrošokove na njegovim genitalijama u ledenom podrumu u njegovom rodnom gradu Hersonu, u znak kazne za otpor njihovoj vladavini.

Kada su ukrajinske trupe oslobodile grad u jesen 2022. godine, Sivaku je predočen dugačak spisak medicinskih specijalista koji bi mogli pomoći njegovom oporavku i zamolili su da označi one koji su mu potrebni.

Gotovo svaki dio tijela i duha bio je pokriven, ali nije bilo urologa, ljekara koji liječe muške mokraćne i reproduktivne organe.

"Pitao sam ih: 'Da li treba da idem kod ginekologa?' Bio sam šokiran", rekao je Oleksij.  

„Imamo rat od 2014. godine kada su ruske proxy snage okupirale Krim i dijelove istočne Ukrajine i niko nije ni razmišljao o muškim žrtvama seksualnog nasilja.”

Bio je to Sivakov prvi susret sa opasnom šutnjom, rođenom iz stigme i tabua, o povredama koje su mu nanijeli ruski tamničari. To je ujedno bio i njegov prvi korak ka tome da postane aktivista grupe koja je bila gotovo nevidljiva, iako njihov broj raste uznemirujućom brzinom.

Komesar UN-a za ljudska prava dokumentovao je stotine slučajeva seksualnog nasilja koje su počinile ruske trupe od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Dvije trećine žrtava su muškarci i dječaci koji su mučeni u ruskim zatvorima.

Rusija primjenjuje sistematsku seksualnu torturu protiv Ukrajinaca, kako civila, tako i ratnih zarobljenika, u "skoro svim" pritvorskim centrima u kojima se nalaze, utvrdili su istražitelji UN.

To uključuje “silovanje, pokušaj silovanja, prijetnje silovanjem i kastracijom, premlaćivanje ili primjenu električnih šokova na genitalije, višekratnu prisilnu golotinju i seksualizirano ponižavanje”.

“Brojke u Ukrajini su prilično zapanjujuće”, rekla je Charu Lata Hogg, izvršna direktorica projekta All Survivors, koji podržava muškarce i dječake koji su pretrpjeli seksualno nasilje.

Organizacija vodi globalnu bazu podataka o slučajevima koja se proteže unatrag tri decenije, a razmjeri novih zlostavljanja zabilježenih u Ukrajini su bez presedana, rekla je ona. Seksualno nasilje nad muškarcima „dešava se širom svijeta, ali se borba uvijek vodi do dokumentiranih slučajeva“.

U Ukrajini su UN zabilježile 236 incidenata seksualnog nasilja nad muškarcima i dva nad dječacima za manje od tri godine.

Brojke su vjerovatno rezultat sistemske upotrebe mučenja od strane ruskih snaga i napora ukrajinskih vlasti da podrže preživjele i prikupe dokaze.

„Mislim da bismo trebali uzeti u obzir metode intervjuiranja koje podržavaju ova otkrića“, rekla je Hogg.  

Povratnicima se „pruža psihološka podrška i intervjuira ih se vrlo brzo nakon puštanja na slobodu kada je trauma velika i preživjelima je relativno lakše ispričati svoja iskustva“.

 

Ako Ukrajina daje impresivan primjer koji bilježi ovaj oblik ruske torture, tek počinje da se bori sa njegovim uticajem.

Sivak je uspostavio prvu mrežu podrške u Ukrajini za preživjele muškarce, dijelom zato što je u  prvim sedmicama nakon što je oslobođen bio zastrašujuće usamljen. Grupe za podršku, sredstva i medicinska pomoć su skoro svi bili usmjereni na žene.

"Jedan od ciljeva ove organizacije je da napravi put tamo gdje ga prije nije bilo, kako bismo mogli biti vodiči za druge", rekao je Oleksij.

Iskušenja preživjelih muškaraca su malo poznata i rijetko se o njima govori u Ukrajini, čak i dok zemlja slavi vidljivu žrtvu drugih vojnika i preživjelih. Slike amputiraca postale su uobičajene, ali ne postoje bilbordi ili tekstovi u časopisima koji prikazuju uglavnom skrivene povrede seksualnog nasilja.

Malo preživjelih je spremno javno govoriti o napadima na njihova tijela koji se prečesto osjećaju kao napadi na njihovo dostojanstvo i muževnost.

Osjećaj srama je jedan od razloga zašto Rusija eksploatira seksualno nasilje kao oružje rata i pokretačku snagu Sivakove odluke da progovori. On želi da mreža preživjelih bude svjetionik za one koji se pokušavaju oporaviti i glas za one koji su još u pritvoru.

"Ako ćutim, kao da se to nikada nije dogodilo, to ne znači da se sada ne dešava. Realnost je da su mnogi muškarci još uvijek u podrumima. Ako ne koristim svoj glas, kako će se čuti oni koji nisu slobodni?", kaže Sivak.  

Drugi zatočenici su u središtu Sivakovog aktivizma, jer su bili ključni za njegov opstanak i oporavak. Muškarci zatvoreni u ćeliji u Hersonu zajedno su bili doktori, psiholozi i prijatelji jedni drugima, jer nisu imali nikog drugog.

Njihovi razgovori su se ponovo aktualizirali nakon što su oslobođeni, da bi se na kraju razvili u neformalnu grupu za podršku, “Alumni udruženje muškaraca Ukrajine koji su bili zatočeni i mučeni”.

Ime je proizašlo iz mračne šale Sivakove supruge Tamare, čija je empatija i praktična efikasnost učinila da je bila vitalna podrška njemu i ostalim preživjelima.

Vidjela ga je kako sustiže bivšeg cimera iz ćelije i upitala ih: „Da li ometam okupljanje razreda?“ Tako su sebe počeli nazivati “alumni”.

Smatrali su manje lakomislenim imenom za zvaničnu asocijaciju, onim koje bi možda bilo lakše objasniti autsajderima, ali su se stalno vraćali na osjećaj sebe kao grupe koju je oblikovalo njihovo zajedničko iskustvo.

„Mi kažemo da smo maturanti bez diploma, naše iskustvo je uklesano na našim tijelima i duši“, rekao je Sivak.

Njegov život kao aktiviste započeo je 24. februara 2022. godine, kada su ruske trupe ušle u njegov rodni grad Herson. Do tada je bio mornar, „duh mora“, ugovori o radu koji su obično trajali sedam do devet mjeseci.

“Moj aktivizam je počeo s invazijom u punom obimu. Prije toga moj životni cilj je bio samo stvaranje porodice. Nikada nisam mario za politiku”, rekao je Sivak.

Trebao je da odleti kako bi potpisao novi ugovor 25. februara, ali je umjesto toga ostao da se brine o svojoj porodici i pokrenuo kampanju prkosa novim ruskim vladarima grada.

Šest mjeseci je vodio narodnu kuhinju za starije stanovnike danju, a noći je provodio oblijepivši grad ukrajinskim zastavama, transparentima nacionalnog trozuba sa dvoglavim ruskim orlom i drugim porukama protiv okupacije.

 

Potom je uhapšen i podvrgnut seansama „ispitivanja“ koje su kulminirale električnim udarima na njegove genitalije.  

“Obično bi električne udare koristili u najgorim fazama torture, jer šta može biti gore od ovoga. Samo smrt“, sjeća se Sivak.  

Dokazi zatvorenika koji su se vratili ukazuju na to da je malo njih pošteđeno najgorih mučenja. Dvije trećine muškaraca ratnih zarobljenika i pritvorenih medicinara koje su UN intervjuisale od marta 2023. godine preživjele su neki oblik seksualnog zlostavljanja u ruskim zatvorima.

„Široka geografska rasprostranjenost lokacija na kojima je mučenje počinjeno i rasprostranjenost zajedničkih obrazaca pokazuju da su ruske vlasti koristile mučenje kao uobičajenu i prihvatljivu praksu s osjećajem nekažnjivosti“, rekao je Erik Møse, predsjedavajući nezavisne međunarodne organizacije UN-a istražne komisije o Ukrajini.

U svjedočenju Vijeću za ljudska prava UN-a u septembru, on je ponovo istaknuo „ponavljanje upotrebe seksualnog nasilja kao oblika mučenja u gotovo svim ovim pritvorskim centrima“.

Sivak vjeruje da je seksualno nasilje u ruskim zatvorima toliko normalizirano da je većina Ukrajinaca tamo preživjela, čak i ako možda ne prepoznaju neke napade, uključujući udarce u genitalije, kao seksualne napade.

“Vjerovatno je skoro svaki čovjek oslobođen iz zatočeništva dio naše mreže. Jednostavno nisu svi toga svjesni”, kaže Sivak.