Unutrašnja slabost Kremlja: igra na duge staze Ukrajine u ratu sa Rusijom

Ukrajinski plan pobjede, kojeg je iznio predsjednik Zelenski, ima za cilj okončanje rata do 2025. godine, kombinirajući vojne napore sa diplomatskim, ekonomskim i informacionim strategijama. Plan Zelenskoga naglašava važnost međunarodne podrške u provođenju globalnih sankcija Rusiji, vraćanju teritorijalnog integriteta Ukrajine i uspostavljanju dugoročnih sigurnosnih garancija. Međutim, u planu se priznaje da samo vojni uspjeh neće biti dovoljan. Ukrajina mora pobijediti u široj borbi potkopavajući ideološku kontrolu Kremlja i podržavajući snage unutar Rusije koje se protive njenom autoritarizmu.

Rusija je započela rat koji je egzistencijalan za obje zemlje. Za Kremlj je kontrola nad Ukrajinom mnogo više od projektovanja moći – to je od suštinskog značaja za njen opstanak. U ruskoj historiografiji samo postojanje Ukrajine vezano je za mit o ruskoj državnosti, koji datira još od Kijevske Rusije. Ako Ukrajina odlučno prihvati svoju evropsku budućnost, udarila bi u srce ruske ideologije, uzdrmavši temelje narativa Kremlja. Gubitak ovog rata značio bi kraj Putinove Rusije kakvu poznajemo. Za Ukrajinu se ne radi samo o povratku izgubljenih teritorija – već o odbrani njenog identiteta i opstanka kao nacije.

Dok Zapad nastavlja naoružavati i finansirati Ukrajinu, ogromni resursi Rusije čine ovaj rat teškim za pobjedu u tradicionalnom vojnom smislu. Iako je Ukrajina postigla nevjerovatne vojne uspjehe i zaradila globalno divljenje zbog svoje otpornosti, Rusija se prilagođava. Preuredila je svoju ekonomiju, pojačala militarizaciju i istrajava u dugom ratu iscrpljivanja. Ruski budžet za period 2024-2026. planiran je tako da se utrostruči potrošnja na odbranu, sa više od 100 milijardi dolara koje se godišnje izdvajaju za ratne napore.

 

Džin sa stopalima od gline

 

Mnogima na Zapadu Rusija se čini kao monolit, ukorijenjen u stoljećima autokratske vladavine, njena ideološka osnova je čvrsta poput kamena. Ali historija priča drugu priču. Ruske ideološke strukture, iako mogu izgledati jake, imaju pukotine koje ih mogu dovesti do rušenja - i to brzo. Razumijevanje ovih slabih tačaka daje Ukrajini stratešku prednost u njenoj dugoročnoj borbi protiv ruske agresije. Koristeći taktiku meke moći, Ukrajina može pokrenuti ideološke promjene unutar Rusije koje bi mogle dovesti do njenog kolapsa, kao što je to bilo u prošlosti.

Tri ključna trenutka u ruskoj historiji pokazuju koliko su zapravo krhki ideološki temelji zemlje, dokazujući da se moć Rusije može srušiti kada se njeni ljudi okrenu protiv režima.

Prvi od ovih trenutaka je kolaps Ruskog carstva tokom boljševičke revolucije 1917. godine. Stoljećima je Ruska imperija bila jedna od najvećih evropskih sila, koja je imala uticaj na cijelom kontinentu. Ali u roku od nekoliko dana, imperija se raspala, nesposobna izdržati rastuće ideološko nezadovoljstvo koje je godinama tinjalo ispod površine. Ruski filozof Vasilij Rozanov je zabilježio brzinu kolapsa carstva, rekavši: „Rusija je propala za dva dana, maksimalno tri dana“ (Rossiâ slinâla v dva dana, maksimum v tri dana). Pad carskog režima nije bio rezultat vojnog poraza ili strane invazije, već unutrašnjeg ideološkog propadanja. Narod je izgubio vjeru u imperijalni sistem, a kada su boljševici iskoristili ovo nezadovoljstvo, carstvo se raspalo gotovo preko noći.

Ovaj historijski primjer snažan je podsjetnik na to koliko se brzo, naizgled, jaki režimi mogu raspasti. Moć Rusije na svjetskoj sceni često je prikrivala njenu duboku unutrašnju ideološku krhkost.  

Ideološka struktura, ma koliko bila ukorijenjena, može se brzo urušiti kada ljudi izgube vjeru u nju.

Drugi kritični trenutak je raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine. SSSR, globalna supersila i jedan od dva pola u Hladnom ratu, raspao se iznenađujućom brzinom. Uprkos ogromnim resursima i međunarodnom uticaju, Sovjetski Savez se raspao ne zbog vojnog poraza, već zbog unutrašnjeg ideološkog neuspjeha. Sovjetski građani, razočarani decenijama laži, ugnjetavanja i ekonomskih poteškoća, čeznuli su za slobodama i mogućnostima Zapada. Događaji poput moskovskog koncerta 1991. godine na kojem je nastupila Metallica na aerodromu Tušino, koji je privukao stotine hiljada ljudi, naglasili su ovu glad za nečim što sovjetski režim nikada nije mogao pružiti: istinskom slobodom. Brzi kolaps Sovjetskog Saveza pokazuje da su ruske ideološke osnove osjetljive na promjene u javnom raspoloženju.

 

Treći i najnoviji primjer krhkosti Rusije je pokušaj državnog udara Jevgenija Prigožina i njegove Wagner Grupe 2023. godine. Iako je državni udar na kraju propao, razotkrio je duboke pukotine u Putinovom režimu. Prigožinov „Marš pravde“ prema Moskvi, kojem se ruske vojne snage uglavnom nisu suprotstavile, a neki građani su ga čak pozdravili, otkrio je krhku prirodu Putinove vlasti. Spremnost ljudi da pozdrave Wagnerove vojnike sugerirala je osnovno nezadovoljstvo vladom i njenim vođenjem rata u Ukrajini. Ovaj događaj je pokazao da je, slično carskom i sovjetskom režimu prije njega, Putinova vlada podložna kolapsu iznutra, uprkos vanjskom izgledu snage.

Ovi historijski primjeri pokazuju zašto Ukrajina mora nastaviti sa svojom strategijom meke moći – razotkrivajući pukotine u Putinovom režimu promoviranjem alternativnih narativa koji osporavaju njegovu autoritarnu vladavinu. Iako Rusija može izgledati otporna, ona je zapravo duboko ranjiva. Dugoročni plan Ukrajine trebao bi se fokusirati na meku moć, oblikovanje narativa, podršku opozicionim grupama i razotkrivanje istine koja stoji iza Putinove propagande. Istorija pokazuje da kada Rusi izgube vjeru u svoj sistem, promjene se mogu dogoditi brzo.

 

Izgradnja novog ruskog narativa

 

Ključni dio ovog informacionog rata je stvaranje ruskog kontra-narativa koji osporava verziju događaja kako je predstavlja Kremlj. Upravo sada, Putinov režim napreduje na ideji da je Rusija na udaru Zapada i da je Ukrajina samo marionetska država u ovom sukobu. Izradom novog narativa koji rezonuje sa ruskim identitetom, Ukrajina može početi razbijati ovaj mit.

Poruka mora biti jednostavna i jasna: rat protiv Ukrajine je nepravedan i vođen je pohlepom Putina i njegovih prijatelja. Ruski vojnici ne ginu za svoju domovinu, već za ambicije korumpiranih vođa. Fokus bi trebao biti na suštinskim problemima ruskog naroda – siromaštvu, korupciji i besmislenom gubitku života. Pojačavajući ove poruke i nudeći Rusima drugačiju viziju njihove budućnosti, Ukrajina može ubrzati kolaps Putinovog režima.

Pravi ruski patriotizam leži u stvaranju poštene, pravedne Rusije – one koja ne nastoji osvojiti svoje susjede, već se fokusira na poboljšanje života svojih građana. Ako regioni poput Čečenije ili Dagestana žele nezavisnost, trebalo bi im dozvoliti da odu, dok se jezgro Rusije ponovo gradi u zemlju koja brine o svom narodu, a ne o vojnim osvajanjima.

 

Da bi to postigla, Ukrajina mora blisko sarađivati sa ruskim grupama u egzilu i intelektualcima, kao i onima koji su još u Rusiji, a koji se bore za promjene. Iako se mnoge od ovih grupa suočavaju s ogromnim poteškoćama, one su ključne u izgradnji buduće Rusije koja može živjeti u miru sa svojim susjedima.

Uloga Ukrajine ovdje je da usmjerava i podržava ove grupe, a ne da im patronizira. Ukrajina može ponuditi praktičnu pomoć – osiguranje infrastrukture, resursa i platformi onima koji rade na demokratskoj, neimperijalnoj Rusiji. Ovo uključuje stvaranje filmova, dokumentarnih filmova i literature koji razotkrivaju rusku imperijalnu historiju i nude alternativne vizije njene budućnosti.

U isto vrijeme, Ukrajina bi trebala pomoći u ujedinjenju često podijeljene ruske opozicije, okupljajući različite frakcije oko zajedničkog cilja izgradnje demokratske Rusije. Put Ukrajine ka demokratiji može poslužiti kao snažan primjer, ali mora pomoći, a ne dominirati ovim procesom. U nekim slučajevima, Ukrajina će možda morati preuzeti aktivniju ulogu, posebno u kulturnoj produkciji i međunarodnom dosegu.

 

Duga, ali neophodna borba

 

Nesretna realnost je da čak i ako se rat završi sutra, Ukrajina će ostati pored neprijateljskog i imperijalističkog susjeda. Ruske imperijalne ambicije, duboko usađene u njenu kulturu i političku retoriku, neće jednostavno nestati, čak i ako oružje utihne.

Da bi zaista osigurala dugoročni mir, Ukrajina mora priznati da dugoročno njeno najefikasnije oružje možda nije na bojnom polju, već u području informacija i kulture. Podrška ruskim opozicionim pokretima, naoružavanje onih koji su spremni za borbu i pobjeda u informativnom ratu ključ su za osiguranje da se ruska ratna mašina zaustavi. Informativni rat ne bi trebao dolaziti u obliku propagande, već kao strateški napor da se pomogne mijenjanje kulturnog i historijskog narativa unutar same Rusije. Zadatak promjene ruskog kulturnog i političkog načina razmišljanja je zastrašujući, ali je od suštinskog značaja ne samo za Ukrajinu, već, zaista, za Evropu. Ovaj kulturni i informativni front mora se tretirati sa istom ozbiljnošću kao i vojna kampanja, jer je to jedini put do trajnog rješenja. Pobjeda će doći ne samo kada Ukrajina povrati svoju zemlju, već i kada Rusija bude prisiljena da se iznutra suoči sa neuspjesima svog režima. I ta pobjeda, iako duga i naporna, nam je na dohvat ruke.