Ukrajinske hronike zločina: Održavanje plamena pravde

Prošle su dvije godine od kako je ukrajinska vojska oslobodila gradove sjeverozapadno od Kijeva, ali rad na identifikaciji ruskih ubica se nastavlja.

Godine 2022, dok je ruska vojska probijala svoj put prema glavnom gradu Ukrajine, mali gradovi poput Irpina, Buče i Borodjanke postali su simboli nacionalnog otpora i ratnih zločina koje je podržavao Kremlj.
Otprilike 27 mjeseci kasnije, ulice su očišćene od oštećenih ruskih vozila, zidovi oštećeni artiljerijskim udarima su popravljeni, a mještani su se vratili i provode vikende u parku u svojim gradovima.
Ali posao hroničara zločina nije završio. Dobrotvorna fondacija East SOS nastavlja dokumentirati ruske ratne zločine i prikuplja priče o žrtvama okupacije. Fondacija podržava civile u izražavanju zabrinutosti i u pomaganju agencijama za provođenje zakona da identifiiraju ruske komandante i vojnike koji su počinili ove zločine.
Oni se nadaju da će jednog dana ljudi poput potpukovnika Azatbeka Omurbekova, takozvanog “mesara iz Buče” koji je viđen kako stoji pored Putina na njegovoj pobjedničkoj paradi 10. maja, biti optuženi pred sudom.
Jedna od priča koje je dokumentirao East SOS odnosi se na grupu prijatelja koji su pomogli evakuaciju civila iz Irpina. Kao junaci iz romana, Vladislav Samojlenko i Anton Senenko su rizikovali svoje živote, bili pod udarom minobacačke vatre kako bi spasili nekoliko porodica iz predgrađa Kijeva. Ova priča je sada završena, ali svi u Ukrajini su svjesni da se takve tragedije i dalje dešavaju u drugim gradovima i selima na prvoj liniji fronta.
Svitlana Artemenko je živjela u Lugansku u istočnoj Ukrajini (njeno ime i bivši rodni grad su promijenjeni). Do aprila 2014. godine nije se planirala seliti; imala je prijatelje i posao. Međutim, u proljeće 2014. godine ruske trupe su pokrenule vojnu operaciju u oblastima Donjeck i Lugansk i Autonomnoj Republici Krim. Nije htela živjeti pod ruskom okupacijom i iselila se iz Luganska.
Svitlana je izabrala Irpin. Kasnije je tamo kupila kuću, dovela rodbinu da joj se pridruže i započela svoj život ispočetka. Novo mjesto, nova kuća, novi posao i brojna poznanstva. Sve se to promijenilo 24. februara 2022. godine.
“Sjećam se da su vijesti dosta govorile o nadolazećem ratu. Ali nisam mogla vjerovati. Vjerovatno zato što sam u svom sovjetskom djetinjstvu slušala o ukrajinskom i ruskom prijateljstvu dugi niz godina. Odbila sam vjerovati u to, iako sam shvatila koliko je to ozbiljno”, rekla je Svitlana.
Tog užasnog jutra, Svitlanu je probudio telefonski poziv njene komšinice. Rekla je: “Rat je počeo”. Bilo je pet sati ujutro i nije mogla sasvim razumjeti šta se dešava. „Rat je počeo, naši gradovi se bombarduju“, stalno je govorio komšija.

„Nisam željela otići. Odlučila sam da ne bježim po drugi put. Da mi je suđeno da umrem, umrla bih u ovoj kući u Irpinu. To je bila moja odluka. Došao mi je komšija i rekao: ‘Svitlana, idemo.’ Ali ja sam rekla: ‘Ne.’”
Dok je razgovarala sa rođacima i komšijama, 30-godišnji Vladislav Samoilenko, bivši zaposlenik Ministarstva za infrastrukturu, trebao je nabaviti oružje 20 kilometara dalje u Kijevu. 
“Bio sam iznenađen kada sam vidio da imamo mobilnu vezu, jer sam mislio da će odmah nestati. Čak smo se složili oko slijedećeg: plavi peškir na balkonu znači da je sve u redu. Bijeli je značio da nisam kod kuće”, kaže Vladislav.
Vladislava je nazvao njegov prijatelj, aktivista i naučnik Anton Senenko. Bio je kraj februara, a Senenko je već evakuirao nekoliko porodica pokušavajući ih dovesti do željezničke stanice i vozio je ljekare po Kijevu jer je javni prevoz stao. Iako su vijesti objavile da su Rusi blizu, Senenko je počeo pomagati u isporuci hrane u Irpin.
Anton, Vladislav i njihovi prijatelji su 3. marta formirali kolonu civilnih automobila i odvezli se u grad noseći spakovanu hranu.
„Putovali smo kao slijepi mačići u konvoju, ne znajući gdje smo i šta radimo“, kaže Senenko. “Tada sam prvi put vidio i osjetio minobacačku vatru. Granate su samo eksplodirale u susjednom dvorištu, sve je letjelo”.
Slijedeći put kada su se vozili za Irpin, imali su za cilj evakuaciju ljudi i to pod stalnom artiljerijskom vatrom. Nisu svi uspeli otići, čak ni sa velikim bijelim listovima na kojima je pisalo „Djeca u automobilu2.
“Granatiranje se pojačavalo, a iznad njih su letjeli ruski helikopteri i avioni. Vidio sam ih i razlikovao od ukrajinskih. I bilo je prilično strašno, svakim danom je bilo sve strašnije”, kaže Svitlana Artemenko, koja je početkom marta još bila u Irpinu. “U mojoj kući nije bilo skloništa ni podruma pa smo se preselili kod komšije”.

Odlučila je otići nakon što je pogođena susjedna kuća. 
“Spakovali smo se za pet minuta i otišli. Bio je 2. mart”. 
Tek je, dok su hodali centralnim ulicama Irpina, videla koliko je grad razoren. Nešto kasnije, njen dom je uništen i spaljen. Ostali su samo zidovi.
„Rusi ubijaju naša sjećanja. Sve sam ponijela iz Luganska: porodične fotografije, mamin vez, neke veoma skupe stvari. Zapisala sam historiju svoje porodice i sačuvala je na laptopu. Ali fotografije, vez i laptop su spaljeni i pretvoreni u pepeo. . .”, kaže Svitlana. 
Priču Svitlane, Antona i Vladislava snimila je ekipa East SOS. East SOS je osnovana 2014. godine i ova fondacija je do sada evakuirala oko 80.000 civila u blizini linije fronta.
Dobrotvorna fondacija East SOS, također, dokumentir ruske ratne zločine. Fondacija obavlja ovaj posao kako bi očuvala sjećanje na događaje vezane za rusko-ukrajinski rat i podijelila iskaze svjedoka i žrtava sa agencijama za provođenje zakona.