Ukrajinci 'nestaju' u ruskim zatvorima
Volodimir Buzinov je skoro dvije godine tragao za bratom Mikitom. Mikita je jedan od hiljada ukrajinskih civila koji se drže u zatvorima u Rusiji i na okupiranim teritorijama zbog suprotstavljanja ratu. Ali bez optužbi, formalne istrage, suđenja ili datuma puštanja na slobodu, njihova lokacija je misterija, a za razliku od ratnih zarobljenika, ne postoji formalni mehanizam koji bi osigurao njihovu slobodu.
Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. godine, braća Buzinov, njihova majka i Mikitina djevojka pobjegli su iz svog doma u Černjigovu na sjeveru zemlje kako bi izbjegli sukob. Otišli su u selo Mihajlo-Kociubinske, ali su početkom marta tamo stigli i ruski vojnici.
"Došli smo da vas oslobodimo od vaše vlade. Putin je kul", uzvikivali su vojnici.
Volodimir kaže da su vojnici pretražili selo, zaplijenili telefone i optužili njegovu porodicu da dijeli lokaciju ruske vojske - što svi poriču. Tada su, kaže Volodimir, vojnici uradili nešto što je izgledalo kao lažno pogubljenje.
„Odveli su mog brata Mikitu i druge iza drveća i rekli im da se postroje uza zid, vičući: 'Spremite se! Potom su i Mikitinu djevojku Katerinu natjerali je da klekne pored njega. Uperivši joj pušku u glavu, rekli su mom bratu: 'Ako ne priznaš, ustrijelit ćemo je”.
Volodimir kaže da je to bio posljednji put da je video Mikitu.
"Možda je priznao da bi spasio svoju djevojku, jer su je pustili. Rekli su nam: 'Sve je priznao. Prijeti mu do 15 godina zatvora".
Prema navodima Vlade Ukrajine, do novembra 2023. godine u ruskom zarobljeništvu bilo je 4.337 Ukrajinaca. Većina su bila vojna lica, ali 763 su bili civili. Međutim, ne postoji službena lista njihovih imena i ukrajinske vlasti se oslanjaju na podatke Crvenog križa.
Crveni križ ne može uvijek dobiti pristup mjestima gdje se Ukrajinci drže u Rusiji, a kamoli na okupiranim teritorijama, gdje nezvanični pritvorski objekti mogu uključivati podrume u hotelima i napuštene zgrade. Komesar Odbora za ljudska prava Parlamenta Ukrajine Dmitro Lubinec kaže da bi taj broj mogao biti mnogo veći, a da se ukupan broj nestalih civila procjenjuje na oko 25.000.
BBC je zatražio od Ministarstva odbrane Rusije podatke o tome koliko je ukrajinskih civila zatočeno i gdje se drže, ali nije dobio odgovor.
Prema ruskom zakonu, osoba može biti zadržana samo 48 sati bez sudskog naloga i mora se voditi evidencija. Ruski predsjednik Vladimir Putin je prošle godine produžio rok na 30 dana u okupiranim područjima Ukrajine, zbog ozbiljnih prekršaja ili kršenja ratnih zabrana ili ograničenja.
Ali često se ne bilježe vrijeme, mjesto i razlozi za pritvor, ne otvaraju se krivični ili upravni predmeti, niti se provode istrage, navodi se u sudskim dokumentima koje je pregledao BBC.
Anastasija Pantelejeva iz Medijske inicijative za ljudska prava (MIHR) kaže da Rusija opravdava pritvaranje ukrajinskih civila širokim pojmom "opiranje specijalnoj vojnoj operaciji".
"Osoba može biti uhapšena samo zato što prozori u njenoj kući gledaju na područje od potencijalnog značaja za rusku vojsku. A ako se puca na vojnike, okrivljena je osoba koja živi u blizini", objašnjava Pantelejeva.
Rusko Ministarstvo odbrane tvrdi da se zarobljeni Ukrajinci "drže u skladu sa zahtjevima Ženevskih konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima".
Ženevske konvencije zabranjuju uzimanje talaca, ali ništa ne govore o zarobljavanju civila, samo vojnog osoblja.
Navodi se samo da se civili i mogu pritvoriti samo "u skladu sa zakonima i pravilima okupatorske strane" i uz garanciju odgovarajućeg sudskog procesa.
Advokatica Polina Murigina, koja pomaže zatvorenicima kroz projekat Svako ljudsko biće, kaže: "Pronaći nekoga u sistemu, a kamoli izvući ga iz njega je veoma teško. Naišli smo na pravni paradoks - bolje je ako misle da ste kriminalac".
Kada je osoba optužena, pojavljuje se u sistemu i ima prava ili ako je ratni zarobljenik, može biti razmijenjena. Ali zarobljeni civili završavaju u pritvoru bez odbrane, optužbe ili suđenja.
Pratimo Mikitu
Očajnički želeći ući u trag Mikiti, njegovi prijatelji i rođaci počeli su koristiti zatvorsku uslugu za slanje pisama, koja omogućava da šaljete poruke nekim kaznenim zatvorima i istražnim jedinicama za izolaciju.
Na kraju su dobili odgovor koji je potvrdio da se nalazi u istražnom zatvoru pod nazivom SIZO-3 u Belgorodu, odmah blizu ukrajinske granice, u Rusiji. Ali kada je advokat otišao u posjetu, u zatvoru su rekli da tamo nema nikoga sa tim imenom.
Drugi advokat, Leonid Solovjov, kaže da je ovo redovna pojava: „Prilično često dođem i kažu mi da osoba nije tu. Ili me jednostavno ne puštaju unutra, ili je osoba premještena. Me mogu otići tamo i očekivati da ću moći provjeriti sve ćelije.
Morate se osloniti na odgovor koji dobijete na vratima ili, u najboljem slučaju, iz kabineta načelnika zatvora".
BBC je, također, pokušao ući u trag Mikiti. Pisali smo SIZO-3, Kaznenoj koloniji 4 koja je u Belgorodskoj oblasti i drugim institucijama u kojima aktivisti za ljudska prava smatraju da se drže ukrajinski zatvorenici.
Većina institucija je odgovorila da nemaju takvog zatvorenika. Međutim, SIZO-3 je rekao da je poruka "očišćena od cenzure i predata je primatelju" - to je trebalo značiti da je Mikita tamo, ali dan kasnije dobili smo isti odgovor iz Kaznene kolonije 4.
Dok se duga i frustrirajuća potraga za Mikitom nastavlja, BBC je uspio razgovarati sa bivšim zatočenicima. Njihove priče često daju mračnu sliku, a jedan zatvorenik kaže da se Ukrajinci u ruskim zatvorima tretiraju "kao niža vrsta ljudi".
Anton Lomakin, policajac u Hersonu, nije mogao pobjeći kada je počela ruska invazija, pa se sakrio. Onda je u ljeto 2022. godine i on nestao i njegova porodica nije mogla ga mogla pronaći.
Anton kaže da je prikupio neke informacije koje je prenio ukrajinskoj vojsci. Kaže da ga je izdao kolega koji mu je donosio zalihe, uhvatila ga je ruska vojska i odvela u privremeni pritvor u Hersonu.
„Tokom putovanja koristili su elektrošoker na mojim nogama i drugim dijelovima tijela. Izveli su lažnu egzekuciju i odveli me do rupe u zemlji. Natjerali su me da kleknem i rekli mi da se molim. Napunili su puške i pucali pored mog lijevog uha. Pucali su sa tri-četiri kratka rafala. Onda je zazvonio mobilni telefon, stavili su ga na zvučnik i neko je sa druge strane rekao da ne pucaju na mene".
Anton kaže da su ga, kada je stigao u centar, ispitivali, tukli, prijetili mu i polili hladnom vodom, od čega se gotovo ugušio. Njegov iskaz se poklapa sa svjedočenjem drugih zatvorenika koji su držani u pritvorskim jedinicama u vrijeme kada su ruske snage zauzele grad Herson.
"Jednom su mi rekli da podignem noge i pete. Odbio sam. Prislonili su mi pištolj na genitalije i rekli mi da biram. Naravno, izabrao sam da podignem stopala", kaže Anton.
"Uzeli su dvije gumene palice i dugo me udarali u pete. Svaki put kada bih spustio stopala, morao sam ih ponovo podići. Inače bi me tukli, udarali po glavi i leđima", prisjeća se Anton.
BBC je pitao rusko Ministarstvo odbrane o Antonovom slučaju i čeka odgovor.
Rusija ne priznaje držanje civila kao zarobljenika i ranije je negirala optužbe za agresiju ili zločine protiv njih.
Anton kaže da je dijelio ćeliju sa još sedam muškaraca: jedan je bio bivši ukrajinski policajac, a drugi je živio u centru Hersona, u blizini zgrade u kojoj je bila stacionirana ruska vojska. Obojica su optuženi da su ukrajinski obavještajci. Ostali zatvorenici nisu mogli reći zašto su zatvoreni.
Antona su dva puta premještali i njegova porodica je uspjela da ga locira samo uz pomoć prijatelja, koji je imao ruski pasoš.
Konačno je pušten nakon 104 dana, bez novca i dokumenata.
Ukrajinska policija i Ured glavnog tužioca Ukrajine pritvaranje civila smatraju ratnim zločinom i uključeni su u potragu za nestalim ili otetim osobama.
Irina Didenko iz tužilaštva kaže da je "90 posto pritvorenih podvrgnuto torturi".
U međunarodnom pravu ne postoji poseban mehanizam za oslobađanje civila iz zatočeništva. Ženevske konvencije navode da se vojnik može zamijeniti samo za vojnika. Možete osloboditi civila, ali ne u zamjenu za nekoga ko je vojnik.
„Potencijalno, najbolji način za oslobađanje i repatrijaciju civilnih talaca mogao bi biti kroz treću državu“, kaže Didenko.
Zemlje Bliskog istoka već su pregovarale o razmjeni ratnih zarobljenika, povratku deportovane djece i civila i oslobađanju stranaca iz ruskog zarobljeništva.
Kada je riječ o Ujedinjenim nacijama (UN), aktivisti za ljudska prava tvrde da su njihovi mehanizmi zastarjeli, jer dokumenti UN-a ne pokrivaju ovu vrstu "pritvorenika".
A za ljude poput Volodimira, koji sanja da se ponovo sastane sa svojim bratom Miktom, nade brzo blijede.
„Nema mjesta na koje se nismo obratili“, kaže Volodimir.
"Za početak, imali smo iluziju da ćemo dobiti pomoć od međunarodnih organizacija. Ali sve što smo dobili od njih je: 'Registrovan. Primljen'. Nikada nismo stigli dalje od toga".