Ukrajina: Od nezavisnosti do ruske specijalne vojne operacije - Ko će pobijediti u ratu?
Rusko-ukrajinski sukob, koji je počeo kompletnom potpunom invazijom 24. februara 2022. godine, nije bio puka slučajnost. Korijeni sukona su u 1991. godini kada je Ukrajina objavila nezavisnost, nakon raspada Sovjetskog Saveza. Objava ukrajinske nezavisnosti 24. augusta 1991. godine bila je neizbježna. Ukrajina se može smatrati posljednjom državom koja je objavila nezavisnost od Sovjetskog Saveza, kao petnaesta nezavisna državu. Do nezavisnosti nove države došlo je nakon što su loše političke i finansijske prilike bacile sjenku na novu nezavisnu državu. Nakon proglašenja nezavisnosti, Ukrajina je ostalo više od 5.000 različitih vrsta nuklearnog oružja. Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i nova država Ruska Federacija bojale su se tih bojevih glava i nuklearnog oružja nad kojim bi ukrajinski predsjednici ili lideri nezavisne Ukrajine mogli preuzeti kontrolu i prijetiti drugim državama. Pa su 5. decembra 1991. godine, čelnici Ukrajine potpisali Budimpeštanski memorandum sa Ruskom Federacijom, Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom kojim se pridružuju paktu o neširenju nuklearnog oružja, a Ukrajina je isporučila sve svoje nuklearno oružje Ruskoj Federaciji u maju 1996. godine kao legitimnom nasljedniku Sovjetskog Saveza, I uz ruska obećanja i garancije da neće koristiti ovo oružje niti prijetiti ni Ukrajini ni bilo kojoj drugoj državi.
Od 2000. godine Ukrajina je težila biti na evropskoj strani. Taj poduhvat ilustriran je pokušajem pridruživanja Evropskoj uniji i NATO-u. Ovu tendenciju nije prihvatio novi predsjednik Ruske Federacije u usponu Vladimir Putin, jer predstavlja kritičnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Ruske Federacije. Iskra unutrašnjeg političkog sukoba izbila je 21. novembra 2004. kada su u Ukrajini počele demonstracije i protesti, ili ono što se naziva narandžasta revolucija, zbog navodnih falsifikovanih rezultata glasanja za dva glavna kandidata Viktora Juščenka i Viktora Janukoviča. Razlog iza erupciju narandžaste revolucije bilo je vjerovanje ljudi da će Viktor Janukovič, kojeg je podržala Ruska Federacija, pobijediti. Nakon ponavljanja glasanja pod budnim okom lokalnih posmatrača, Jučšenko je pobijedio na izborima, a Janukovič je izgubio. Janukovič je 2010. pobijedio na izborima nakon neuspjeha vlade da ostvari zacrtani plan i reformira političku i ekonomsku situaciju. Njegova pobjeda na izborima potaknula je ukrajinski narod. Ovi izbori u roku od tri godine doveli su do ponovnog protesta 2014. i rezultirali svrgavanjem Janukoviča koji je pobjegao u Rusiju. Zbog ovih događaja Rusi su intervenirali u Ukrajini prvi put, preuzimajući punu kontrolu nad poluostrvom Krim uz pomoć ruske privatne plaćeničke vojne grupe zvane Wagner i ruskih specijalnih snaga. Lugansk i Donjeck koji se nalaze na istoku Ukrajine, predstavljali su regiju Donbas, najavili su pobunu koju podržava Ruska Federacija, protiv centralne vlasti. Nakon nekog vremena na poluostrvu Krim je održan referendum kojim je najavljeno njegovo odvajanje od Ukrajine i pripajanje Ruskoj Federaciji. Posljedično, svi ovi burni događaji bili su uzrok onoga što će se dogoditi kasnije.
Do kraja 2021. godine, Ruska Federacija, koju je predstavljao predsjednik Putin, tražila je od Evropljana i Amerikanaca sigurnosne garancije, kako Ruska Federacija ne bi povela rat protiv Ukrajine. SAD su odbile prihvatiti ove garancije. Jedna od garancija koju je tražila Ruska Federacija je da Ukrajinu proglasi neutralnom državom, demilitarizira se i da se ne pridruži nijednom vojnom savezu, posebno NATO ili slično. SAD i njihovi saveznici, Evropljani, odbili su prihvatiti ove garancije koje su se smatrale teškim uslovima usmjerenim protiv njih samih.
Dana 24. februara 2022. godine, Ruska Federacija je objavila “specijalnu vojnu operaciju” protiv Ukrajine. Između večeri i zore, Ruska Federacija je sa svojim trupama ušla u dijelove Ukrajine. Volodimir Zelenski, ukrajinski predsednik, najavio je odbranu svoje zemlje od ruskih trupa.
Ruska vojska se ušla u dijelove glavnog grada Ukrajine, Kijev i držala ga pod opsadom. Istovremeno, SAD i NATO, koje je predstavljao generalni sekretar Jens Stoltenberg i ukrajinski saveznici, pokazali su spremnost da finansijski i vojno pomognu Ukrajini. S vremenom su se ruske trupe povukle iz predgrađa Kijeva i ograničile su dejstva na određene, važne, regije koje su imale značaj za provođenje operacije.
Tokom dvije godine ruskog rata ne postoje zvanične statistike o gubicima dvije strane koje su objavile Ruska Federacija ni Ukrajina. Ali ono što se očekuje prema nekim nezvaničnim statistikama jeste da je Ruska Federacija izgubila 170.000 ljudi dok je 180.000 povrijeđeno. Tokom “specijalne vojne operacije” uništeno je 2.000 ruskih tenkova. Ukrajina je izgubila 70.000 ljudi, dok je 120.000 povrijeđeno, a 90 posto ukrajinske vojske je opljačkano i ima problema sa osiguranjem ljudstva za borbu. Zbog ovih gubitaka, struktura ukrajinske vojske smanjena je na 45.000 osoba, dok je u trenutku početka vojne operacije bilo oko 350.000. Ali ovi brojevi gubitaka za Rusku Federaciju nisu ništa u poređenju sa njenom kontrolom oko 18 posto ukrajinske teritorije. Rusija je preuzela kontrolu nad 70 posto Zaporožja, 60 posto Donjecka, 99 posto Luganska i 60 posto Hersona, kao i poluostrva Krim nad kojim je preuzela kontrolu 2014. godine. Ipak, ukupna oblast koja je pod kontrolom Ruske Federacije je 90.000 kilometara kvadratnih tokom “specijalne
vojne operacije” uprkos neograničenoj podršci koju pružaju Sjedinjene Američke Države i NATO različitim vrstama oružja poput M142 HIMARS, tenkova Leopard, Challenger i mnogih drugih oružja.
Uprkos ruskom nazadovanju u Harkovu i njihovom povlačenju u septembru 2022. godine, Rusija je pokazala upornost. Njeno strpljenje je rezultiralo preuzimanjem kontrole nad novim regionima dok su Ukrajinci pokušavali da povrate regione koje su Rusi zauzeli.
Do kraja 2022. godine, svjedočili smo velikim ogorčenim bitkama između Rusa i Ukrajinaca za Bahmut. Wagner, privatna plaćenička vojska , bila je odgovorna za otvaranje puta ruskoj vojsci da uđe u grad i potisne Ukrajince. Vodila je ogromne bitke da bi zauzela grad i žestoko se borila protiv Ukrajinaca. Dugoročno, ukrajinski kontranapad nije uspio povratiti područja pod kontrolom Ruske Federacije.
Da bi se politički i ekonomski shvatile dimenzije ovog rata, on je otkrio tendenciju Ruske Federacije, koju podržava Kina, da promijeni svijet u multipolarni. Ali ovoj tendenciji je potrebno više napora kako bi se njeni elementi konsolidirali pod prevlašću SAD. Posljedice rata odražavale su želju Kine i Rusije da oslobode svijet od američke kontrole. Čak je i ekonomska promjena u ruskim odnosima tokom rata pomogla Rusima da se oslone na svoje resurse i pronađu nove saveznike, a ne Evropljane, kako bi se odbranili od sankcija koje su uvele SAD i EU. Evropljani su rat shvatili kao šansu da se oslobode ruske nadmoći tako što će im prestati uzimati naftu i plin. To je natjeralo Rusiju da pronađe nove saveznike poput Kine i Indije za kupovinu ruske nafte i plina, što je odigralo veliku ulogu u pomaganju Rusiji da izbjegne američke sankcije i zaštiti rusku ekonomiju od kolapsa, čak i gornje granice cijene ruske nafte.
Konačno, ruska specijalna vojna operacija se nastavlja, a rješenja za mir još nisu imala mjesta. Ali ono što je opipljivo je da rusko-ukrajinski sukob nije postigao kompromis koji bi dvije sporne strane mogle prihvatiti. Ali ono što je sigurno jeste da je Ruska Federacija započela “specijalnu vojnu operaciju”, a Sjedinjene Države će okončati ovaj rat.