“Trojanska golubica” Kremlja: Kako Rusija koristi „mir“ za pomoć u ratovanju protiv Ukrajine

Široko korištena strategija je prikazivanje proukrajinskih vlada kao ratnih huškača koji produžavaju sukob putem vojnih zaliha i, ako im se pruži prilika, uvuku svoje zemlje u rat sa Rusijom.

Put ka miru navodno leži u nekoj vrsti kompromisa sa Moskvom ili potpunoj kapitulaciji pred ruskim zahtjevima. Proruski akteri tako otimaju diskurs prisvajajući za sebe titulu mirotvoraca, dok pristalice Ukrajine guraju u retoričku odbranu.

Ovaj narativ stoji na glinenim nogama iz nekoliko razloga:

U svim aspektima, Rusija je bila agresor. Kremlj nije čak ni pokušao konstruirati bilo kakav incident nalik na Glivice da bi opravdao invaziju na suverenu državu.

Isporukom oružja Ukrajini, zemlje NATO-a mogu spriječiti dalju rusku agresiju i na taj način držati rat podalje od vlastitih granica.

Ako se Ukrajina preda to neće zaustaviti nasilje. Djela ruske vojske na okupiranim teritorijama, uključujući ubistva, mučenja i silovanja civila, to su već dokazala.

Prema Povelji UN-a, isporuka oružja zemlji koja je napadnuta je prihvatljivo sredstvo za postizanje mira, za razliku od ruske invazije na Ukrajinu, koja je jasno kršenje Povelje UN-a i nezakonita prema međunarodnom pravu.

Ipak, narativ „mir protiv rata“ ostaje popularno sredstvo za proruske aktere u inozemstvu.  

 

Narativ mira protiv narativa rata u Češkoj

 

Nedavno su takve metode korištene u Češkoj, jednoj od najaktivnijih pristalica, sa konkretnom  vojnom i humanitarnom pomoći Ukrajini. Prokremljovski narativi, koje šire ne samo proruski akteri, već i lokalni populistički političari, ostavili su traga na češkim predsjedničkim izborima.

Trka za "najbolji posao" u Češkoj svela se na duel između penzioniranog generala Petra Pavela i populističkog milijardera Andreja Babiša, koji je ranije bio premijer te zemlje. Pavel — koji je na kraju postigao ubedljivu pobedu 28. januara — bio je izraziti favorit prema istraživanjima javnog mnjenja. Ovo je možda inspirisalo njegovog protivnika da isproba prilično agresivne metode kampanje.

Babiš možda nije rangiran kao najveći zagovornik Rusije u češkoj javnosti. Dok je bio na funkciji premijera, Prag je protjerao desetine ruskih diplomata nakon otkrića da su ruski operativci umiješani u smrtonosnu eksploziju municije u češkom gradu Vrbětice.

Međutim, Babišu nije strano “posuđivanje” proruskih i antiukrajinskih narativa za svoje političke ciljeve. Populistički vođa je u više navrata napadao sadašnju češku vladu zbog pružanja prevelike pomoći ukrajinskim izbjeglicama, dok je "zanemarila" svoje građane.

Stoga je narativ „mir protiv rata“ bio prikladan i lak izbor za Babiša i koristio ga je protiv Pavela. Penzionirani general je zaista predstavljao idealnu metu. On je bivši šef vojnog komiteta NATO-a, podržava snabdijevanje Ukrajine češkim oružjem i dobio je podršku od proukrajinskog češkog rukovodstva.

Babišova kampanja se u velikoj mjeri oslanjala na povezivanje njegovog rivala sa ratom i prikazivanje Pavela kao militantnog jastreba. U stvarnosti, Pavel nikada nije izrazio namjeru da pošalje češke trupe u rat protiv Rusije, niti je to mogao učiniti sa pozicije šefa države. Češka je parlamentarna republika u kojoj predsjednik ima uglavnom ceremonijalnu ulogu i nema zakonsku moć da objavi rat.

Ipak, širom zemlje su se pojavili bilbordi sa ovom porukom: “Pavel će svoju domovinu uvući u rat u Ukrajini, dok je Babiš diplomata koji će težiti miru”.  

Ista poruka počela je kružiti češkim dezinformacijskim kućama i putem lančanih mejlova:

"Ukrajina ima dovoljno oružja, ali ne može pobijediti zbog kvantitativne prednosti Rusije... Mi smo u ratu, dužnost je svakog sposobnog muškarca ili žene da brani slobodan svijet od agresora". tvrdi autor jednog takvog lažnog mejla, potpisujući se kao general Pavel.

Proruski Telegram kanal neČT24 – osumnjičen za povezanost sa propagandnim medijem Sputnjik – objavio je izmišljeni video na kojem Pavel izražava želju za ratom sa Rusijom, dok u originalu kaže upravo suprotno. Prema češkim stručnjacima za dezinformacije, video je vjerovatno dospio do stotina hiljada gledalaca.

Protesti protiv podrške Ukrajini pod okriljem mira, međutim, nisu ograničeni na predsjedničke izbore.

Desničarska populistička stranka Sloboda i direktna demokratija (SPD) redovno se izjašnjava protiv slanja oružja Ukrajini i zahtijeva pritisak na Ukrajinu da "prekine neprijateljstva". Kao kandidat za mir predstavio se i SPD-ov predsjednički kandidat Jaroslav Bašta, koji je zauzeo peto mjesto sa 4,45 posto osvojenih glasova na izborima.

Isti stavovi se mogu čuti i sa drugog kraja političkog spektra, naprimjer, među češkim komunistima.

Također, u duhu teorije potkovice, takozvana peticija "Mir i pravda" iz januara ove godine privukla je potpisnike iz ljevice i desnice. Iako ova inicijativa priznaje krivicu Rusije za rat, ona optužuje Zapad da nastavlja sukob isporukom oružja i donošenjem sankcija.

Cilj peticije, kao što joj naziv govori, je mir, ali onaj koji uključuje kompromis između "svih uključenih strana". Autori ismijavaju argument da „Rusija treba samo da se povuče iz Ukrajine“ kao nerealno sanjarenje. Istovremeno, oni ne nude nikakvu stvarnu, izvodljivu alternativu. U stvari, oni navode da ne znaju u kakvom obliku bi ovaj mir trebao biti i kako do njega treba doći sve dok je „pravedan“.

Ovo omogućava da „argument mira“ ostane što je moguće neodređeniji i prazan. Moralno potresni, ali prazni slogani zamjenjuju smislena rješenja koja zapravo mogu pomoći Ukrajini u okončanju rata.

Češka sigurno nije ni prva ni posljednja meta ovog narativa, kao što se vidi u najbližem susjedstvu.

U Slovačkoj je dezinformacioni sajt Bádateľ proširio lažnu tvrdnju da slovačka vlada planira opću mobilizaciju za rat protiv Rusije, dodajući da je takav proces već u toku u susednoj Poljskoj. Nijedna od ovih izjava nije bila tačna – medij je jednostavno koristio redovnu slovačku vojnu vježbu da širi strah od rata.

Slovačka je važno bojno polje ruskog hibridnog rata, jer njena vlada razmatra isporuku svojih mlaznih lovaca MiG-29 Ukrajini. Međutim, sadašnja vlada izgubila je povjerenje i zemlja očekuje nove izbore ove jeseni.

Prema anketama, Smer Roberta Fica (Direction) je drugi najjači kandidat, što predstavlja probleme za odnose Bratislave i Kijeva. Fico, koji otvoreno propagira proruske stavove, izrazio je protivljenje slanju oružja u Ukrajinu, jer ono ne bi donijelo ništa više od stotina hiljada mrtvih.

Njegova pobjeda na izborima vjerovatno bi zaustavila transfer aviona ili bilo koju drugu vrstu vojne podrške.

Proruske grupe u Njemačkoj, koje se sastoje i od domaćih Nijemaca i od ruske dijaspore, također vole djelovati sa „antiratnim“ i „promirovnim“ sloganima. Komunistička partija Njemačke održala je festival „mira i solidarnosti“, koji je uključivao panel diskusiju pod nazivom „Mir sa Rusijom“, šireći antiukrajinske poruke i ugostivši bivšeg pripadnika GRU Olega Jeremenka kao govornika.

U Mađarskoj, ovaj narativ dolazi iz provladinih krugova, a ne iz marginalnih ili opozicionih grupa. Tokom prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, Orbanova kampanja je uvelike iskoristila „kartu Ukrajine“: dok je svoju stranku Fides predstavljao kao jedinu garanciju mira za Mađare, aktuelni premijer je optužio svoje političke protivnike da uvlače zemlju u rat.

Naslov provladinog lista Magyar Nemzet, objavljen neposredno prije glasanja, dobro je rezimirao orbanistički stav: "Ljevica se priprema za sutrašnje izbore proratnim demonstracijama."

Magyar Nemzet je, naravno, govorio o demonstracijama podrške Ukrajini.

 

Lažni mir

 

Prikazivqanje Ukrajine ili Zapada kao agresora u sukobu koji je u toku oslanja se na retoričku sofistiku i gaslighting. Distancirajući se od pojma "rat", Kremlj se nada da će postaviti svoja pravila za razgovor.

To je jedan od razloga zašto Rusija svoju invaziju naziva "specijalnom vojnom operacijom", dok je NATO optužen da vodi "rat" samo pružanjem materijalne i diplomatske podrške Ukrajini. Ovo slijedi stari obrazac poricanja bilo kakvog učešća u vojnoj agresiji uprkos brojnim dokazima, poput okupacije Krima ili rata u Donbasu.

Čak i neposredno prije napada na Ukrajinu, Putinov glasnogovornik Peskov izjavio je da „Rusija tokom svoje istorije nikada nije nikoga napala“, ignorirajući invazije na Gruziju, Čečeniju, Avganistan, Čehoslovačku, Mađarsku i još mnogo toga.

Proruski akteri vole ponavljati ovaj narativ i zaboravljaju sve slučajeve ruske agresije, prikazujući ih kao, naprimjer, samoodbranu ili zaštitu lokalnih manjina od nacionalističkih vlada.

Na ovaj način ruska propaganda može pomjeriti fokus na primjere vojne agresije svojih rivala, bilo da su stvarni, kao što je invazija na Irak predvođena SAD-om, ili zamišljena, poput navodno planirane invazije NATO-a na Rusiju preko Ukrajine.

Međutim, nikakva retorička gimnastika ili bilo šta drugo ne mogu poništiti činjenicu da je Rusija izvršila invaziju na suverenu državu i da je stoga jedini pokretač rusko-ukrajinskog rata. Već smo analizirali argumente koji pokušavaju prebaciti krivicu za sukob na Kijev ili Zapad.

„Mir“ je uobičajen argument za traženje kompromisa sa Rusijom i to ne samo među otvoreno proruskim akterima. Čak i možda pošteni pojedinci zahtijevaju da se vojna pomoć zamijeni diplomatskim naporima da obje strane sjednu za sto i okonča patnja civila.

Dok mirovni uslovi ne uključuju potpuno povlačenje ruskih snaga iz Ukrajine, dokazi pokazuju da to neće dovesti do kraja nasilja nad ukrajinskim stanovništvom.

Ruske okupacione snage počinile su ubistva, mučenja i silovanja civila, u onome što je Human Rights Watch nazvao "kršnjem".

Ovo nije bilo ograničeno na sporna područja na frontu. Neki od najgorih ratnih zločina dogodili su se u područjima u to vrijeme potpuno pod ruskom kontrolom, kao što su masakri u Buči ili Irpinu.

Štaviše, ovo nisu samo ad hoc radnje boraca, koje se „objašnjavaju“ kao uobičajena kolateralna šteta oružanog sukoba. Antiukrajinski šovinizam se godinama promovira u ruskoj javnoj sferi, a etnički zasnovano nasilje stalno podstiču ruski mediji.

Primjeri su previše brojni, iako neke vrijedi istaknuti. Naprimjer, RIA Novosti, medij pod državnom kontrolom, objavila je u aprilu 2022. tekst u kojem poziva na uništenje ukrajinske državnosti i identiteta. Propagandista Russia Today Anton Krasovski je postupao na sličnoj genocidnoj liniji prošlog oktobra kada je podsticao ubistva ukrajinskih beba.  

Često su ratni zločini protiv civila sistematski i organizovani od strane ruskog rukovodstva. Aktivisti i javne ličnosti su meta, kidnapovani, mučeni i ubijeni. Čak i prije nego što je invazija počela, Sjedinjene Države objavile su rusku hitnu listu uticajnih Ukrajinaca koji su trebali biti uhapšeni ili ubijeni.

Ruska vlada je, također, organizirala i finansirala mučilišta na okupiranim teritorijama, o čemu svjedoči zajednički tim međunarodnih i ukrajinskih istražitelja.

Zaključak, dakle, mora biti da sve dok ruske trupe ostanu na ukrajinskoj teritoriji, nasilje nad ukrajinskim civilima će se nastaviti.

Ako Evropljani ne žele da se rat i nasilje dalje šire, najbolji način da se to osigura je naoružavanje ukrajinske vojske. Sasvim je upečatljivo da neke od NATO zemalja koje su geografski najbliže Rusiji — Poljska, Latvija, Litvanija i Estonija — doniraju najveći dio svog BDP-a ukrajinskim ratnim naporima. Njihovo vodstvo shvaća da je ovo trenutno najbolji način da neprijatelja drže podalje od vlastitih granica.

Putinov poraz ne samo da bi postavio jak ukrajinski bedem između Rusije i drugih evropskih zemalja, već bi cijena neuspjeha sama po sebi mogla odvratiti buduću agresiju.

Konačno, podrška državi koja je napadnuta putem vojnih zaliha je potpuno legitimna akcija prema Povelji Ujedinjenih naroda.  

“Također se namjeravamo obavezati, prema potrebi i prikladno, pomoći državama da izgrade kapacitete za zaštitu svog stanovništva od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti i pomoći onima koji su pod stresom prije nego što izbiju krize i sukobi.”

Ovo se svakako odnosi na Ukrajinu, s obzirom na rasprostranjene dokaze o ruskim ratnim zločinima. Nekoliko vlada i naučnika slažu se da razmjeri zločina, zajedno sa jasnom namjerom, predstavljaju genocid nad ukrajinskim narodom.

Invazija Rusije, sa druge strane, predstavlja jasno kršenje Povelje:

“Sve članice će se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavati od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa ciljevima Ujedinjenih naroda.”

Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres citirao je upravo ovaj paragraf kada je osudio agresiju Rusije. Podrška ukrajinskim ratnim naporima stoga nije samo u interesu njenih partnerskih zemalja, već i u skladu sa međunarodnim pravom.  

 

Sovjetski korijeni

 

Poput mnogih sadašnjih proruskih narativa, čak i ovaj je jednostavno očišćena verzija sovjetske propagande.

U plakatima i sloganima „mir“ je predstavljen kao jedna od najvažnijih garancija socijalističkog sistema, samo kroz solidarnost zemalja istočnog bloka kapitalistički agresori su držani podalje. “Mir” je stoga korišten za opravdanje ogromnih armija i impozantne industrije oružja Sovjetskog Saveza i njegovih satelita.

Dihotomija agresivnog, kapitalističkog Zapada i mirnog, socijalističkog Istoka nije bila usmjerena samo na domaću publiku.

I javnim i tajnim sredstvima Moskva je kontrolisala ili podržavala različite međunarodne mirovne pokrete u cilju diskreditacije Sjedinjenih Država i drugih „imperijalističkih“ sila.

Američki izvještaj iz 1982. nazvao je to moskovskom "mirovnom ofanzivom". Preko špijuna, novinara i diplomatskog kora, Kremlj je podržao šaroliki skup antiratnih pokreta u inostranstvu, uglavnom na Zapadu. To je uključivalo različite osnovne grupe, lokalne komunističke partije, pa čak i vjerske organizacije. Od posebnog interesa bile su organizacije usmjerene protiv razvoja zapadnog nuklearnog oružja.

1948. Kominform – koordinaciono tijelo za komunističke partije Istočnog bloka – osnovao je takozvani Svjetski savjet mira (WPC). Njegov deklarisani cilj bio je da ujedini uticajne glasove širom sveta, poput umetnika, intelektualaca, naučnika i političara, u zajedničkim naporima za razoružanje i mir i protiv rata i imperijalizma.

Kao što poslednji navedeni cilj sugeriše, WPC je bio veoma meka moćna alatka protiv Zapada. Baš kao i druge mirovne inicijative koje podržava Sovjetski Savez, Vijeće je kritiziralo zapadno nuklearno oružje, izbjegavajući temu sovjetskog naoružanja.

Isto je važilo i za vojne intervencije. Naprimjer, 1956. godine, WPC je osudio britansko-francusko-izraelsko umiješanost u Suecku krizu, dok je izostavio sovjetsku invaziju na Mađarsku te iste godine.

Vijeće je privuklo brojne poznate ličnosti, uključujući Jean-Paul Sartrea, Pabla Nerudu i Pabla Picassa.

Dugoročno, međutim, WPC nije postigao značajan uspjeh, jer je izgubio privlačnost za ljude koji nisu direktno radili za Moskvu. Nakon neuspjelih pokušaja da se osudi sovjetska invazija na Čehoslovačku i Afganistan, mnogi nekomunistički članovi počeli su shvaćati da je Vijeće jednostavno dodatak Kremlja i razišli su se s organizacijom.

Sovjetska “mirovna ofanziva” možda na kraju nije bila uspješna, ali to ne sprečava aktuelni režim u Moskvi da ponovi strategiju. Baš kao i tada, oslanja se ili na ignorisanje ili na zamagljivanje ruskih vojnih intervencija dok se rasprava prebacuje na stvarne i zamišljene prijestupe ruskih rivala, žigošući ih kao ratne huškače.