Tri četvrtine stanovnika  Ruske Federacije odobrava invaziju: kako su Rusi naučili ne brinuti o ratu  

 

Jesu li prosječni Rusi krivi za rat protiv Ukrajine? Šta je sa odgovornošću? Da li se skidaju sa moralne udice?

Nedavni izvještaj dvojice ruskih stručnjaka povezanih sa Carnegie Endowment for International Peace sugerira da se odgovor nalazi negdje između prve dvije opcije.

Izvještaj pod nazivom "Alternativna stvarnost: Kako je rusko društvo naučilo da ne brine o ratu" je tužno štivo.

"Za skoro dvije godine koje su prošle otkako je Rusija pokrenula "specijalnu vojnu operaciju" protiv Ukrajine 24. februara 2022. godine, rusko društvo se naviklo živjeti u pozadini brutalnog oružanog sukoba", pišu koautori Denis Volkov i Andrij Kolesnikov.  

U tome nema ništa iznenađujuće: čak su i Ukrajinci, koji fizički žive usred nasilja, već navikli na rat.  

Neki Rusi se aktivno suprotstavljaju ratu i režimu. Neke, "turbopatriote", "iskreno i agresivno podržavaju" predsjednika i diktatora Rusije Vladimira Putina. Nažalost, pišu autori, "ogromna većina je apatična i jednostavno pasivna i automatski 'uglavnom podržava' ono što režim radi, čekajući 'da sve bude gotovo'".

Njihova podrška Putinovom zločinačkom režimu je prilično loša. Mnogo je gore što je "ovaj dio stanovništva odlučio postati apatičan: njihovo stanje se može nazvati "naučena ravnodušnost". Putin je legitimni vođa u očima takvih ljudi, pa bi njegova "specijalna vojna operacija" trebala biti ista.

Ključna riječ u ovom odlomku je "izabrani". Kada pravite izbor, svjesni ste alternativa i svjesno, namjerno dajete prednost jednoj u odnosu na druge. Neuki ljudi koji vjeruju u X nisu odlučili vjerovati X. To je samo dio njihovog mentalnog sklopa.

Stoga, kada Rusi više vole biti ravnodušni prema zločinima počinjenim u njihovo ime u Ukrajini, oni su potpuno svjesni ovih zločina, ali ipak radije podržavaju Putina i njegov rat.

 

Napominjemo da se ne radi o aktivnoj opoziciji. S obzirom na duboko represivnu prirodu Putinovog režima i užasne sankcije koje nameće čak i najmanjem izrazu neslaganja, razumljivo je i čak oprostivo da Rusi izbjegavaju izaći na ulice rizikujući da izgube sve.  

Ali Rusi, koji su radije ostali ravnodušni, to su činili u anketama, a ne u demonstracijama. Praktično ništa nisu rizikovali odgovarajući na pitanja "ne znam" ili "ne mogu da kažem". Umjesto toga, odlučili su da podrže Putina i rat, kao što su odlučili da ne izraze svoje protivljenje ili neutralnost kada je sukob u pitanju. Ukratko, izabrali su da budu ili krivi, ili odgovorni, ili oboje. Barem je jasno da "petina ruskog stanovništva, koji su aktivni i beskompromisni podržavaoci rata", definitivno snosi krivicu za zločine koje je Rusija počinila u Ukrajini.

Nažalost, prema studiji Volkova i Kolesnikova, samo oko 20 posto se protivi ratu i stoga ne snose ni krivicu ni odgovornost. Svidjelo se to vama ili ne, za sve ostale vrijedi suprotno.

Kada tri četvrtine ili više stanovništva odobrava rat i genocid, nalazimo se u području koje prevazilazi ispitivanje javnog mnijenja i uključuje kulturu. Rusi nisu divljaci. Ali izgleda da su previše spremni da priznaju legitimitet i moć divljih vladara: krvoločnih, okrutnih i arogantnih tiranina koji su, uz rijetke izuzetke, vladali prvo Moskovijom, a potom Ruskim Carstvom i Sovjetskim Savezom.  

Rusi su se bunili kroz istoriju, pa je pretpostavka Volkova i Kolesnikova da se nikada neće suprotstaviti Putinovom režimu opovrgnuta prošlošću. Ali pokornost je bila norma, dok su zahtjevi za slobodom, koliko god bili anarhični, bili odstupanja od toga.

Kao kadrovski oficir KGB-a, Putin je to znao kada je došao na vlast 1999. godine. I shvatio je da bi zahtijevanje od njegovog propagandnog aparata da se oslanja na to kulturno naslijeđe samo povećalo kredibilitet njegove poruke – da će Rusija ponovo biti velika i da je Putin čovjek koji to može ostvariti – i time ojačati njegovu vladavinu.

Kao rezultat toga, kako su mnogi Rusi i Ukrajinci rekli, "imamo ono što imamo": robovsko stanovništvo koje više voli zločin nego pravdu, ali koje se, ako okolnosti dozvoljavaju, može okrenuti protiv svojih gospodara, spaliti i opljačkati njihova imanja. U tom smislu će studija Volkova i Kolesnikova inspirirati Kremlj – ali samo do određene tačke. Putin i njegovo okruženje vrlo dobro znaju da su, kao i mnogi njihovi prethodnici, podložni divljim izlivima narodnog gnijeva.