Težak put do mira u Ukrajini  

Ruski predsjednik Vladimir Putin nije pokazao nikakvu primjetnu promjenu u posljednjih nekoliko sedmica u svom maksimalističkom stavu o tome kako okončati rat u Ukrajini. Ipak, mnoge druge vlade i organizacije nastavljaju predlagati ideje i inicijative kako okončati ovaj razorni sukob, iako sve one ne idu u prilog prijedlogu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog za organizaciju drugog mirovnog samita ovog novembra. Neke molbe za momentalni prekid vatre, poput pisma grupe dobitnika Nobelove nagrade koji pozivaju na mir i u Ukrajini i u Gazi, potiču iz iskrene humanitarne zabrinutosti. Drugi manevri su manje velikodušni i više sebični. Ipak, Moskva želi svaki prijedlog usmjeriti ka svom opsesivnom cilju narušavanja zapadnog jedinstva i potkopavanja proukrajinske koalicije.
Mađarski premijer Viktor Orban nastojao je iskoristiti potragu za mirom i postao je ključni kanal za ruske intrige. Zloupotrebavajući svoju novu poziciju predsjednika Vijeća Evropske unije, putovao je u Kijev, Moskvu i Peking, a zatim iznio prijedloge za okončanje rata. U novoizabranom Evropskom parlamentu, 495 od 720 poslanika nedavno je osudilo ovu „mirovnu“ misiju kao kršenje standardne politik. Orban insistira da je njegova inicijativa na pravom putu i da se pripremaju dalji povjerljivi koraci. Putin, međutim, nije nagovijestio bilo kakvo moguće smanjenje ruskih zahtjeva, ali komentatori u Moskvi su ipak hvalili Orbanov stav.
Izrazita pozicija Mađarske o ratu u Ukrajini može biti zgodna za Rusiju, ali konsolidirana pozicija Evropske unije u podršci Ukrajini samo je jača. Ponovni izbor Ursule von der Leyen za predsednicu Evropske komisije označava široku posvećenost povećanju sigurnosnog profila EU neophodnog za preovladavanje u konfrontaciji sa Rusijom. Njenu namjeru da imenuje komesara za odbrambenu saradnju u Moskvi tumače kao korak ka transformaciji Evropske unije u vojni savez. Odlučnost Evropske unije da odvrati rusku agresiju potvrđuje i unapređenje Kaje Kallas, bivše premijerke Estonije i žestokog kritičara Putinovog režima, na poziciju visoke predstavnice za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Imenovanje Kallas pokazuje da čvrst stav “prvrženih država”, kao što su Estonija i Poljska, dijeli i pojačava Sjeverna Evropa, gdje su preovladavala pacifistička mišljenja i pokreti. Široka podrška uskraćivanju Rusiji bilo kakve koristi od njene agresije, također, je demonstrirana na samitu Evropske političke zajednice održanom u Ujedinjenom Kraljevstvu sredinom jula. Zelenski je iskoristio priliku da govori u palati Blenheim – domovini predaka Winstona Čerčila – da se pozove na primjer vodstva bivšeg britanskog premijera u otporu i pobjedi arogantne tiranije i da zatraži dodatnu pomoć za odlučnu borbu Ukrajine. Ruski komentatori nisu dali uvjerljiv odgovor na ovu demonstraciju solidarnosti, već su pribjegli traženju dokaza o nesposobnosti Njemačke da preuzme vodstvo u stvaranju evropskog jedinstva.
Ono što zbunjuje stručnjake u Moskvi jeste to što evropska sigurnosna dinamika nije pod pritiskom SAD, već proizilazi iz internih motiva njihovih organizacija i vlada. Američko vodstvo na putu ka miru ostaje ključno, kao što je samit Sjevernoatlantskog saveza (NATO) još jednom pokazao. Međutim, standardna retorika ruske propagande o američkoj dominaciji ne važi u slučaju donošenja odluka u EU. Kakve god preokrete napravi američka unutrašnja politika u mjesecima prije predsjedničkih izbora u novembru, Putinu se neće ispuniti želja za kapitulacijom Ukrajine.
Postoji još jedan dokaz da će sljedeća američka administracija dati prioritet upravljanju strateškom konkurencijom sa Kinom. Peking je ljutito odgovorio na tvrdnju u deklaraciji samita u Washingtonu da je Kina primarni problem „omogućava“ rusku agresiju i izrazio neodobravanje širenja aktivnosti NATO-a na Indo-Pacifiku. Pored predvidljivih poricanja i osuda, Peking smatra da je neophodno potvrditi svoju posvećenost okončanju rata u Ukrajini, što ne isključuje njegovo učešće na drugom mirovnom samitu. Umjesto da elaborira svoj stari „mirovni plan“, Kina je predložila potpisivanje sporazuma kojim se pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a obavezuje da neće prijetiti, niti planirati prvi nuklearni napad, implicitno potkopavajući Putinov obrazac na ivici. U isto vrijeme, međutim, treba napomenuti da se Kina povukla iz pregovora o kontroli nuklearnog naoružanja sa SAD posljednjih sedmica. Kineski predsjednik Xi Jinping odobrio je Orbanu prijem, ali nije ohrabrio njegovo posredovanje za mir, možda jer više voli  komunicirati sa rukovodstvom EU o ovom pitanju bez ovog sumnjivog sagovornika.
Moskva se i dalje nada da bi eskalacija tenzija između Kine i Zapada mogla učiniti da njen ključni strateški partner više podržava njen rat. Ono što diplomatsko manevriranje Pekinga čini teško razumljivim za Kremlj je obim ekonomskih problema Kine zbog pritiska zapadnih zemalja, što određuje političke prioritete njegovog rukovodstva. Rusija se oslanja na Kinu za egzistenciju svog vojno-industrijskog kompleksa, jer je Kina jedna od rijetkih država koja će trgovati robama dvostruke namjene sa Rusijom zbog zapadnih sankcija, što znači da je Rusija vezala svoju ekonomiju više sa kineskom.

Za mnoge ključne eksterne zainteresovane strane, relativno je jasno da trenutni ćorsokak u rovovskom ratu nije pogodan za promovisanje konstruktivnog mirovnog procesa. Rusija je spremna da i dalje troši hiljadu vojnika dnevno za kontrolu fiktivne „strateške inicijative“, a Ukrajina se nada da će joj njena otpornost dati jaču pregovaračku poziciju, možda već do kraja godine (vidi EDM, 16. jul). U sažetku, prijedlog o okončanju rata kroz mirovne pregovore ipak je sve popularniji na obje strane, koje su traumatizirane ovom dugotrajnom katastrofom. Ova sklonost se još nije pretočila u spremnost na kompromis, što otvara prostor sebičnim političarima da proglase „mirovne“ parole bez unošenja bilo kakve suštine u njih (vidi EDM, 2. jul). Voljno ili ne, oni igraju na ruku Putinu, koje su zaključane na polugama njegove ratne mašine. Čvrsto je odlučio da podijeli Zapad i vlada Ukrajinom, a težak put ka miru proizlazi iz negiranja ove ambicije do konačnog poraza.