Strateška ambivalentnost ili prikriveni sukob? Reakcije Kine na ruski rat protiv Ukrajine i na COVID

Zašto se dosadašnji odgovor Kine na rusku invaziju na Ukrajinu „ne uklapa“? Sa jedne strane, Kina je odbila osuditi rusku invaziju na Ukrajinu, gurala je vlastite medije pod kontrolom države da promoviraju samo prorusku propagandu pa čak i objavljivala lažne izvještaje ruskih državnih medija. Kina se uzdržala od rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a u martu 2022. kojom se osuđuje ruska invazija. U međuvremenu, kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi nedavno je najavio da će Kina i Rusija „uvijek održavati strateški fokus i stalno unapređivati naše sveobuhvatno strateško partnerstvo koordinacije za novu eru“, posebno u trgovini energijom (citirano u Torigianu 2022). I javna je tajna da je Xi Jinping dao svoj pristanak – ili je u najmanju ruku znao i nije pristao – kada je čuo za Putinovu namjeru da napadne Ukrajinu, tokom njegove posjete Pekingu u vrijeme održavanja Zimskih olimpijskih igara.
Sa druge strane, u istom tekstu se navodi da je kineski predsjednik Xi Jinping rekao da ga je "boli" kada vidi "plamen rata ponovo zapaljen u Evropi". Iako ne osuđuje rusku invaziju, Kina je nije aktivno podržala, već je umjesto toga pozvala na mirovne pregovore i „maksimalnu suzdržanost“ (Torigian 2022). Apeluje na sve strane da poštuju ranije postojeće „suverene“ granice. Kina do sada nije pružila ni  veliku ekonomsku podršku Rusiji, osim nastavka njihove dugogodišnje trgovine naftom i gasom – niti je dala bilo kakvu vojnu pomoć. A Azijska banka za infrastrukturne investicije, u kojoj NRK ima odlučujuću moć glasanja od 27 posto, zaustavila je svoj rad u Rusiji i Bjelorusiji u znak protesta zbog invazije na Ukrajinu (Torigian 2022). Šta se dešava?
Ono što se čini kao ambivalentnost ili neuspjeh kineske države da se "postupi zajedno", njene konfuzne ili kontradiktorne poruke mogu zapravo odražavati unutrašnji nedostatak konsenzusa prema ruskoj invaziji i okupaciji Ukrajine na vrhu vodstva Kine. To, također, može ukazivati na trenutnu promjenu u ravnoteži snaga unutar Politbiroa Komunističke partije Kine – od izuzetne koncentracije moći predsjednika Xi Jinpinga prema spremnosti drugih članova Politbiroa da mu nametnu ograničenja, nakon njegovog vjerovatnog ponovnog izbora na mjesto  generalnog sekretara KPK na Partijskom kongresu koji će se održati ove godine. Postoje znaci dubokog nezadovoljstva unutar najviših partijskih krugova, što odražava šire ekonomske, društvene i političke kontradikcije unutar Kine, koje su se pojavile posljednjih godina, dok je Xi sve više konsolidirao svoju autokratsku vladavinu, potkopavao protivnike i doprinio u destabilizaciji detanta sa EU i Sjedinjenim Državama.
George Soroš je nedavno otišao toliko daleko da je rekao da Xi možda neće biti ponovo izabran na treći mandat predsjednika na Dvadesetom nacionalnom kongresu ove jeseni. Soroš je izjavio:
 „Suprotno općim očekivanjima, Xi Jinping možda neće dobiti svoj priželjkivani treći mandat zbog grešaka koje je napravio. Ali čak i ako to učini, Politbiro mu možda neće dati odriješene ruke da bira članove sljedećeg Politbiroa. To bi uvelike smanjilo njegovu moć i uticaj i smanjilo verovatnoću da će postati doživotni vladar” (Ren 2022).
Zatim, dan nakon Renovog izvještaja za Bloomberg.com, u New York Timesu su objavljeni dijelovi govora premijera Li Keqianga koji je implicitno,  ako ne i eksplicitno da je Xijeva politika “nultog COVID-a” dovela do katastrofalnog usporavanja kineske ekonomije. Tokom prva tri mjeseca 2022. godine došlo je do pada stope rasta kineskog BDP-a na 4,8 posto, što je znatno ispod zvaničnog cilja od 5,5 posto. Ovo je potaknuto dvomjesečnim zatvaranjem koje je naredio Xi i koje je dovelo do zastoja svakodnevnog života i ekonomske aktivnosti razjarenog stanovništva Šangaja na više od dva mjeseca, kao i epizodnih zatvaranja u drugim gradovima koja su zaustavila montažne trake, zarobila radnike, prekinula kretanje robe i zatvorila milione Kineza u njihove domove. Na telekonferenciji sa više od 100.000 zvaničnika širom Kine, Li je najavio „Moramo iskoristiti vremenski okvir i nastojati vratiti ekonomiju na normalan kolosek“ (P. Mazur i A. Stevenson, New York Times, 26. maja 2022.). 
Ključna poruka koju treba ponijeti iz ovoga je da je drugi kineski najviši zvaničnik upravo izašao u javnost kako bi implicitno kritizirao politiku zatvaranja zbog pandemije COVID-19, koju je odredio najviši kineski zvaničnik broj 1 – predsjednik Xi Jinping. Postoje određene stvari koje su neoprostive u savremenoj Kini, a jedno od njih je usporavanje ekonomskog rasta zemlje od strane Xija i njegove frakcije. Ostaje da se vidi da li je ovo prvi korak ka tome da Xi bude izveden na vrata počasnog penzioniranja, a ne da bude ponovo izabran u treći predsjednički mandat.
Teoretski, ovaj primjer ukazuje na važnost istraživanja kontradikcija neliberalnog kineskog kapitalizma, koji karakterizira korporativnu partijsko-oligarhijsku državu u kojoj se nalazi.

Dekonstrukcija dekonstrukcije socijalizma, kineski stil

Da li su (post-)socijalističke države u osnovi slične? Komunistička partija Kine i njeni vodeći intelektualci 1990-ih su mnogo razmišljali o ovom pitanju. Shambaugh (2008) ukazuje na pažnju nakon događaja na Tiananmenu 1989. sa kojom su visokorangirani kadrovi i intelektualci KPK (npr. iz Kineske akademije društvenih nauka i Centralne partijske škole) promatrali promjene koje proizlaze iz liberalizacije i "šok terapije" u Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu. Oni su sa velikim zanimanjem posmatrali dogmatizam sovjetske nomenklature, preveliko oslanjanje na tešku industriju, zanemarivanje poljoprivrede i militarizaciju nacionalne ekonomije i razmišljali o tome, dok su bili svjedoci pada SSSR-a (Shambaugh 2008:41-86). Iz ovih zapažanja izvukli su pouke o održavanju moći KPK u Kini. Li Jingjie, direktor Sovjetsko-istočnog instituta CASS, na primjer, destilirao je nekoliko od njih: „Usredsredite se na rast produktivnosti“, „budite ideološki fleksibilni i progresivni“, „nastojite, ne samo ojačati povjerenje u moć države [već ], što je još važnije, materijalni životni standard ljudi”, između ostalog (citirano u Shambaugh 2008:76).

Postsocijalistički razvoj države sa kineskim karakteristikama

Šta je proizašlo iz ovih razmatranja KPK kasnih 1980-ih-1990-ih? Konkretno, za razliku od kasnih socijalističkih zemalja srednje i istočne Evrope, najviši krugovi KPK su bili odlučni da partija nastavi održavati svoju vladajuću poziciju unutar državnog aparata i organizuje nacionalnu ekonomiju, a ne da ustupi mjesto neoliberalnom prodoru diplomaca Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Čikagu i sličnim (Bolesta 2015:230-244). Kineska postsocijalistička razvojna putanja bila je slična onoj u ranijim kapitalističkim državama (na primjer, Zapadna Evropa iz 19. i 20. stoljeća, Sjedinjene Američke Države), iako se vrlo razlikovala od postsocijalističkih političkih sistema istočne Evrope i Rusije. Za razliku od onoga što se dogodilo u ovim zemljama, „održavanje autoritarne države je, također, imalo za cilj stvaranje jake i sposobne države... vlasti su pokušale ojačati moć i kontrolu... nad društvom i poslovnim sektorom” (Bolesta 2015:232). To je omogućilo postepen i visoko planiran skup državnih programa za evoluciju od socijalističke do kapitalističke ekonomije.
Biti autoritaran i neliberalan, međutim, nije isto što i biti neodgovoran prema „masama“ radničke klase, ruralnih seljaka, a od ranih 2000-ih, novih urbanih profesionalnih menadžerskih klasa Kine. “Pažljiva” partija-država (Perry 2012) prije svega pazi da održi svoj legitimitet među ruralnim stanovništvom koje je podvrgnuto oduzimanju posjeda, a sve više među rastućom urbanom srednjom klasom i profesionalcima čiji broj čini novu bazu KPK. Uglavnom, kao što bi se moglo očekivati, KPK prije svega nastoji održati i povećati životni standard i ruralnog i urbanog stanovništva, ublažiti ekološke katastrofe koje pogađaju milione imućnih urbanih stanovnika i obratiti posebnu pažnju na proteste hiljada ljudi, mali farmeri lišeni svoje zemlje i štrajkači koji su eksploatirani na radnim mjestima u industriji. Stranka je na kraju bila spremna popustiti kada veliki broj stanovnika pokazuje sposobnost za nered i nezadovoljstvo u javnosti, predvođeni liderima koji su spremni suočiti se sa premlaćivanjem policije i putovati u Peking kako bi uručili peticije rukovodiocima i visokim zvaničnicima u ministarstvima da isprave nepravde koje su prema njima počinili korumpirani lokalni zvaničnici. Odgovorno, da. Demokratski? Ne toliko.

Pretvaranje u kinesku korporativnu partiju-državu
 
Kineska partija-država poprima oblik korporativno-oligarhijske strukture u kojoj KPK istovremeno djeluje kao koordinirano tijelo koje održava svoju moć kroz raspoređivanje bogatstva koje izvlači, posebno u svojim najvišim krugovima, kroz osiguravanje lojalnosti stanovništva, dok nastoji ispuniti ciljeve nacionalnog razvoja koji se poduzimaju pod „uslovljenošću“ postsocijalizma, koji zahtijevaju igranje uloge unutar globalnog kapitalizma.
KPK je heterogena organizacija sa oko 86 miliona članova teritorijalno raspoređenih širom NRK-a, i organizirana je u prostorno diferenciranoj birokratskoj hijerarhiji koja odražava i zvaničnu državnu i birokratiju privatnih korporativnih i organizacija civilnog društva na desetinama hiljada mjesta. Ovdje se može dati samo široki sažetak interakcije njegovih grabežljivih i razvojnih praksi, s obzirom na samu veličinu kineske populacije, njenu heterogenost i regionalnu/makroregionalnu diferencijaciju.
Za potrebe ovog eseja, fokusirali smo se na dvije definirajuće karakteristike nastale partijsko-korporativne države — institucionalnu dominaciju velikih državnih preduzeća kojima upravljaju najviši krugovi KPK i promjenu od strane lokalne korporativne partije-države od ulaganja u industrijska preduzeća tokom 1990-ih-2000-ih prema špekulacijama sa zemljištem i razvoju tržišta nekretnina, i njihovim implikacijama na oduzimanje posjeda na selu. 

Politička kriza i ekonomska stagnacija
Kina doživljava posljedice globalne finansijske krize 2007.-2008. koja je dovela do pada stope kapitalističkog profita, svjetske krize realizacije, zaduživanja stanovništva i država izvan Kine, raširenih finansijskih špekulacija u područjima ključnim za društveno reprodukcija/izdržavanje ljudi (npr. u energiji, hrani, poljoprivrednom zemljištu) i složene, pogoršavajuće ekološke katastrofe koje proizlaze iz klimatskih promjena. Ovi globalni/planetarni procesi su oni sa kojima će se kineska korporativna partija-država morati suočiti dok upravlja svojim unutarnjim tranzicijama.
U slučaju KPK do sada, ovo je podrazumijevalo upravljanje (i akumuliranje kapitala iz) sektora velikih državnih preduzeća (SOE). Prema Smithu (2015:45), „Trideset i pet godina nakon uvođenja tržišnih reformi, kineska vlada još uvijek posjeduje i kontrolira glavne tačke ekonomije: bankarstvo, veliko rudarstvo i proizvodnju, tešku industriju, metalurgiju, pomorstvo, proizvodnja energiju, nafte i petrohemije, teške konstrukcije i opremu, atomsku energiju, vazduhoplovstvo, telekomunikacije, vozila…, proizvođače aviona, aviokompanije, željeznice, biotehnologiju, vojnu proizvodnju i još mnogo toga.”
Ovim vodećim državnim preduzećima upravljaju „prinčevi“, Taizibang, potomci prve generacije najviših vođa KPK, koji su postali najbogatiji i najmoćniji članovi kineske vladajuće klase. Kako ih Smith (2015:50) opisuje, „prinčevi su često šefovi džinovskih konglomerata koji i sami posjeduju desetine ili čak stotine pojedinačnih društvenih preduzeća. Vjerojatno im to daje pristup višestrukim tokovima prihoda i brojnim prilikama da opljačkaju državno blago koje stalno raste.” Prinčevi čine višu klasu u NRK.
Bez obzira na to, njihova ulaganja sada se suočavaju sa sve manjim povratom, jer je kineski industrijski kapacitet, iako je još uvijek najveći na svijetu, opterećen sve većim troškovima rada i kontrolama okoliša. Kineska industrija je uznemirena intenzivnom konkurencijom i krizom profita. Nedavno je pandemija COVID-19 i državni odgovor „nultog COVID-a“ na nju koji je posebno nametnuo Xi Jinping – totalna urbana blokada, kao u Šangaju i drugim velikim gradovima 2021.-2022. -totalno poremetila lance snabdijevanja, kritične za kineski izvoz.
U mjeri u kojoj njihova kontrola nad sektorom državnih preduzeća čini osnovu njihove moći, relativno mala partijska elita prinčeva suočava se sa pitanjima o sopstvenoj reprodukciji kao kapitalista i o njihovoj kontinuiranoj moći na najvišim nivoima KPK. Iako će većina nastaviti da se akumulira unutar usporavajućih industrija društvenih preduzeća, to će nadoknaditi ulaganjem kapitala u rastući kineski finansijski sektor. Njihovo okretanje od industrijske proizvodnje i njene osnove u političkoj moći je destabilizujuća sila. Izvan njihove kontrole nad državnim preduzećima, oni će nastaviti koristiti svoje kapacitete i izvlačiti rente od privatnih kapitalističkih preduzeća, ali njihov kapacitet da to učine zavisitće od njihove proširene političke moći. Nasuprot tome, oni na koje su prinčevi ciljali u prošlosti, vlasnici i menadžeri u privatnom kapitalističkom sektoru u uslugama, visokotehnološkoj proizvodnji i nekretninama, bit će uvučeni u srednje i više redove KPK i tražiti da sve više samostalno koriste vlast. Sve se to događa kako se počinju pojavljivati ekonomske i društvene destabilizacije, kao što je neuspjeh velikog broja mladih kineskih diplomaca da nađu posao, „odljev mozgova“, bijeg u inostranstvo i sve učestalija pojava bailana (povlačenje obeshrabrenih mladih iz tržišta rada), koje sve više predstavljaju prijetnju legitimitetu KPK.
U ovim okolnostima, tendencija ka razvoju i preuzimanju kontrole nad sve grabljivijim mafijaškim organizacijama u nedostatku produktivnije upotrebe njihovog kapitala, predstavlja ozbiljan rizik za prinčeve i njihove brojne klijente.
 
 Lokalna korporativna država: Financializacija i oduzimanje posjeda u ruralnim i periurbanim područjima

Jean Oi (1995) opisuje načine na koje su se lokalni poduzetnici tokom 1980-ih-1990-ih udružili sa partijskim kadrovima na lokalnom nivou i osnovali gradska i seoska preduzeća (TVE). Ovo je predstavljalo sistematsku pojavu lokalne preduzetničke korporativne države oko male industrijalizacije u ruralnim i priurbanim područjima. Ono na šta želimo ukazati je logičan napredak lokalne korporativne države kako se selo sve više finansiralo od sredine 1990-ih nadalje. Sredstva za razvoj su se nastavila crpiti iz povećanih lokalnih poreskih prihoda, dopunjenih prioritetnim razvojnim fondovima koje su slale pokrajinske i centralne državne agencije i državne banke (So i Chu 2016: 67-69). Ali nakon finansijske krize 2007-2008, priliv sredstava iz centralne vlade i državnih banaka počeo se pretvarati iz malih industrijskih u razvoj velikih nekretnina, i od ulaganja u industriju u špekulacije zemljištem od strane investitora u dogovoru sa lokalnim zvaničnicima.
Obrazac je bio onaj u kojem su se farmeri sa zemljom na rubovima obližnjih rastućih ruralnih naselja našli (često u više navrata) suočeni sa raseljavanjem sa svog poljoprivrednog zemljišta, često uz malu ili nikakvu finansijsku nadoknadu, oduzetu od strane partijskih i državnih kadrova koji su djelovali u dosluhu sa dobro finansiranim investitorima za nekretnine i građevinskim firmama. Poljoprivrednici koji se opiru deložaciji sa svoje zemlje suočeni su sa nasilnim napadima organizovanih kriminalnih grupa koje rade sa graditeljima i koje štite lokalni zvaničnici (Vukovich 2019: 167-198).
Zbog toga je mnogo produktivnog poljoprivrednog zemljišta povučeno iz proizvodnje. Špekulacije o novim stambenim i poslovnim nekretninama dovele su do dramatične prekomjerne izgradnje, dok je veliki broj raseljenih farmera bez zemlje emigrirao u regionalne gradove zbog nesigurnosti plaćanja rada. Vuković (2019) piše o usponu finansijskog kapitala na dominantnu poziciju u kineskoj ekonomiji, jer je eksproprijacija zemljoradničkog zemljišta za urbani razvoj u hiljadama priurbanih sela širom zemlje postala tipičan slučaj za oduzimanje imovine.
Vuković napominje da proces dostiže svoje prostorne i fizičke granice u smislu kineskog još uvijek neeksproprisanog poljoprivrednog zemljišta: „Urbanizacija ili guranje viška seoske radne snage u sve veće gradove i zone za preradu izvoza  dostiže svoje granice. Glavna granica je da ovaj model rasta ne čini ništa da bi se selo zapravo razvilo… Ti urbani poslovi koje obavljaju milioni radnika migranata… još uvijek uglavnom ne plaćaju adekvatnu plaću da bi radnici ostali” (Vuković 2019:192).
Posljedice su bile ne samo ljudske, već i ekološke katastrofe – gubitak poljoprivrednog zemljišta, poplave usljed bujičnih kiša na erodiranom zemljištu, neadekvatno odlaganje ljudskog i životinjskog otpada te smanjen kvalitet i kvantitet seoskog vodosnabdijevanja.
Do sada je KPK spriječila potpunu katastrofu dozvoljavajući poljoprivrednicima da zadrže porodična i kolektivna imovinska prava na zemljištu – čime je postala pravno neotuđiva kroz tržište – ali direktna konfiskacija djeluje sa još većim efektom. Rezultat je ubrzana degradacija kapaciteta stotina miliona seoskih farmera da nastave sopstvenu reprodukciju.

Ponovo učiniti Kinu velikom? – Troškovi revanšizma

Vraćajući se na etnografsku vinjetu kojom je započeo ovaj esej — odgovor Kine na rusku invaziju na Ukrajinu: njena očigledna nekoherentnost (gledano izvana) ne može se razumjeti neovisno o povezivanju trendova i događaja koji karakteriziraju kinesku istovremenu finansijsku, ekonomsku i ekološku krizu, jer su se oni ukrštali sa pandemijom i Xijevim odgovorom na nju „nulti COVID“. Sa jedne strane, Xi Jinping nije samo nacionalista (kao što su nedvojbeno svi zvaničnici KPK), već i onaj koji traži "veliko podmlađivanje kineske nacije" kroz uspješnu potragu da postane "bogata i moćna zemlja” u odnosu na Zapad i Japan (Heilmann 2017: 54-55). U Xijevom narativu, to oporavlja Kinu od njenog nacionalnog poniženja (guochi) od strane zapadnog i japanskog imperijalizma tokom 19. i 20. stoljeća. Xijeva autokratska i vrlo ambiciozna strategija za postizanje ovog cilja postavlja ga ideološki ravno uz Putina – obojica su naklonjeni zajedničkoj potrazi za povratkom prošlosti imperijalne veličine i civilizacije vis-à-vis Zapada. Ovo može dobro objasniti kinesko odbijanje u UN-u da glasa za osudu ruske invazije, njeno ponavljanje Putinovih laži o ratu u kineskim državnim medijima i da se prkosno posveti nastavku dugogodišnje kineske i ruske trgovine naftom i plinom. Međutim, Xi dobro zna da u ovom likvidnom partnerstvu Kina ima prednost: u neto iznosu, danak teče od Moskve do Pekinga.
Sa druge strane, Li Keqiang, tehnokrata i ekonomista po obrazovanju, od svog izbora za premijera 2013. bio je odgovoran za makroekonomsko upravljanje kineskom ekonomijom (Brown 2017: 216). Njegov uticaj u Politbirou često je bio nadjačan Xijevim teškim odlukama (Heilmann 2017: 165-166, 169-170, 173-174). Međutim, u okviru svog djelokruga moći, Li je bio aktivan u postavljanju kineske politike oko trgovine i kineskih investicija u inostranstvu, gdje se kineska posvećenost „neintervenciji“ i suverenitet njenih partnera pomno prati u Evropi, Africi i Latinskoj Americi, i protivi grozna istorija intervencija MMF-a i Svetske banke. Tako bi Li mogao uspješno argumentirati da Kina iskoristi svoje odlučujuće dionice sa pravom glasa u Azijskoj infrastrukturnoj investicionoj banci da zaustavi operacije banke u Rusiji i Bjelorusiji, da pozove na mirovne pregovore između Rusije i Ukrajine i da odbije isporučiti ekonomsku ili vojnu pomoć Rusiji , uprkos Xijevim i Putinovim zajedničkim revanšističkim osjećajima protiv imperijalističkog Zapada. Takva pomoć ne samo da bi izazvala ekonomske sankcije od strane SAD-a, a vjerovatno i EU, već i sumnje u kineske namjere među njenim potencijalnim trgovinskim partnerima u Latinskoj Americi i Africi.
Što se tiče kineskog odgovora na ruski rat protiv Ukrajine, njena nekoherentnost-slijed do sukoba između Xija i Lija unutar Partijske države ulazi u kritične spojeve sa globalnim i vremenskim procesima političkih i ekonomskih promjena (Kalb i Tak 2005). Tokom posljednje decenije, profitabilni prinosi kineskoj izvoznoj industriji su opali. Njegove državne banke su napravile ogromna kejnzijanska ulaganja u infrastrukturu (vozove metaka, itd.) kako bi ublažile kinesku ekonomiju. Doživjela je krah berze 2015. i 2021., gurnuta je u defanzivni način pogoršanjem trgovinskih i diplomatskih odnosa sa SAD i EU, a u posljednje dvije godine doživjela je velike promašaje privatnih kompanija za nekretnine uz podršku kineskih državnih banaka. Ovdje se pojavljuju dva dugoročna trenda koja su gore spomenuta — pad industrije DP-a sa posljedicama opasnosti za prinčeve i povećano oduzimanje posjeda seoskih farmera sa njihove zemlje. Kineska ekonomija je prešla u nesigurno stanje.
A onda je uslijedio autokratski odgovor  Xija na COVID. Ovo je bila ekonomska katastrofa prvog reda i svi u Kini su znali ko je njen autor. Pod ovim okolnostima Li kao kineski broj 2 mogao je izaći iz sjenke Xija kao broja 1 i izjaviti da „moramo nastojati vratiti ekonomiju na normalan kolosijek“.
Barem od kraja SSSR-a, najviši kadrovi KPK su prepoznali da su te fetišizirane brojke rasta BDP-a važne, kao i podrška rastuće urbane više srednje klase za nastavak opstanka Partije. Oni priznaju da je „proizvodnja ekonomskog rasta [je] najmoćniji izvor [partijske] legitimnosti. . . [Njegov] neuspjeh da nastavi pružati dobar materijalni životni standard za ljude doveo bi do njegovog pada sa vlasti” (Brown 2016: 215).
Ako lideri KPK sada situaciju sve više percipiraju kao izbor između opstanka Partije i Xi Jinpinga kao njenog vođe, nema sumnje u njen ishod.