"Strah i očekivanje": Kakav je život u Donjecku gotovo godinu dana nakon invazije Rusije

Vladimir Putin je započeo rat protiv Ukrajine navodno sa ciljem da zaštiti stanovnike Donbasa. Ukrajina smatra da je povratak ovog regiona zajedno sa Krimom i drugim okupiranim teritorijama jedini uslov za mir sa Moskvom. U blizini Donjecka, kod Bahmuta, Soledara, Avdijevke, vodile su se najkrvavije borbe između ukrajinskih snaga i ruske vojske.

Međutim, malo se zna o tome šta se dešava u samom Donjecku.

Ukrajinski i međunarodni novinari nemaju pristup tzv. „DNR“ (okupiranoj regiji je ovo ime dato nakon objave o njenom nezakonitom pripajanju Rusiji). Zbog rata, većina njegovih bivših stanovnika, čiji su rođaci ostali sa druge strane fronta, ne može doći do Donjecka.

Krajem septembra prošle godine Moskva je, kršeći norme međunarodnog prava, održala takozvane referendume o osvojenim teritorijama i proglasila ih dijelom Ruske Federacije.  

U suštini, desilo se ono čemu su vlasti nepriznatih republika težile svih osam godina, a mnogi stanovnici "LNR" i "DNR" su to smatrali šansom da poboljšaju svoje živote. Ali jesu li dugo očekivane promjene došle u Donjeck? Kako grad živi skoro godinu dana nakon početka rata između Rusije i Ukrajine?

BBC News Ukraine je o tome razgovarao sa stanovnicima Donjecka, koji nisu napuštali grad od 2014. godine. Iz sigurnosnih razloga ne spominjemo njihova prava imena.

 

"Vojna baza Rusije"

 

„Strah i očekivanje su ono što je ispisano na licima“, kaže Anatolij, penzioner koji cijeli život živi u Donjecku sa djecom i unukom.

Opisuje već poznate slike grada - šperploče u centralnoj ulici, zaustavljenu gradnju, koja "više nije zarasla u žbunje, već u drveće", prazne ulice, drugačiji ljude na ulicama.

Čak i govore drugačije, dodaje, objašnjavajući da je u gradu mnogo posjetitelja. Riječ je o ljudima koji su se doselili u Donjeck iz gradova i sela iz regiona, a u proteklih šest mjeseci dodani su i stanovnici novih teritorija koje je zauzela Rusija, potpuno uništenih Mariupolja i Volnovahe.

Na ulicama su uglavnom stariji ljudi i žene, malo mladih, uglavnom djevojke.

Mladići se kriju od mobilizacije koju su vlasti "republika" objavile uoči ruske invazije. BBC je izvestio da su muškarci odvedeni direktno sa ulica i iz firmi. Bez odgovarajuće pripreme i oružja, upućeni su na ratište. Anatolij je rekao da je iz rudnika u kojem je radio, 420 ljudi odvedeno na front, a da je više od 40 poginulo.  

Za razliku od prethodnih "predjulskih" godina, kada je rat u većini područja Donjecka odavno postao nevidljiv, grad je ponovo zauzela vojska.  

"Nema grada. Ovo je ruska vojna baza. Mnogo kamufliranih ljudi. Mnogo automobila sa slovom Z", kaže Anatolij.

 

"Više ne obraćamo pažnju na Baha"

 

Primjetan povratak rata u Donjeck jedna je od najvećih promjena u životu grada u posljednjih godinu dana.

Granatiranje se vratilo ne samo na periferiju, već i na centar grada. Mnogi kažu da ovakva razaranja i tolika učestalost udara na centralne ulice nije bilo ni 2014. i 2015. godine.

Valentina živi 200 metara od Bulevara Puškina, koji je posljednjih godina u središtu kulturnog i društvenog života Donjecka. Četvrti u krugu od jednog kilometra od bulevara smatrane su najsigurnijim i najprestižnijim, a stanovi ovdje koštaju shodno tome.

Prije nekoliko sedmica projektil je pao samo 100 metara od Valentinine kuće, pored delikatese u koju svakodnevno odlazi po namirnice.

Žena kaže da skoro svaki dan čuje eksplozije različite jačine. Neki od njih su daleko - Valentina jasno kaže da se eksplozije u Avdijevki dobro čuju u njenoj četvrti.

 

"Ne obraćamo pažnju na udare na ova udaljena mjesta, već smo navikli na njih", kaže Valentina.  

Ali ponekad eksplozije zvuče vrlo blizu, tako da kuća u kojoj živi na drugom spratu "zadrhti". U takvim danima ona ne izlazi iz kuće, živi sama u čitavom ulazu četvorospratnice "Stalinka", sve njene komšije su otišle prije početka rata.

Prema Valentininim riječima, granatiranje centra učestalo je od početka decembra. Ona kaže da se najviše gađaju dvije linije - u pravcu južne autobuske stanice i sa druge strane centralne Artemove ulice - u pravcu Donbas arene.

Lokalni Telegram kanali i ruski masovni mediji redovno objavljuju fotografije i video snimke posljedica granatiranja u različitim područjima Donjecka.

Najveći od njih dogodio se 14. marta prošle godine u blizini regionalne administracije Donjecka (samoproglašene gradske vlasti prijavile su 20 mrtvih, ali ove podatke je nemoguće provjeriti iz nezavisnih izvora). Dana 13. juna, predstavnici "DPR" najavili su masovno granatiranje Donjecka, tokom kojeg je bilo ranjenih u porodilištu Višnjevski.

Zgrada gradske uprave je 16. oktobra teško oštećena usljed noćnog granatiranja. Dana 6. decembra, prema pisanju ruskih masovnih medija, tokom granatiranja u centru Donjecka ubijeno je sedam osoba, među njima i "zamjenica DNR" Marija Pirogova.

Jedan od najnovijih udara uslijedio je dan nakon što je ruska raketa uništila višespratnicu u Dnjepru, pri čemu je poginulo 46 ljudi. "Gradonačelnik" Donjecka Aleksij Kulemzin izvijestio je da su projektili pogodili supermarket i apoteku u Kalinjinskom kvartu grada, usljed čega su najmanje dvije osobe poginule.

Predstavnici nepriznate "DPR" za sva ova granatiranja okrivljuju Oružane snage Ukrajine, šef samoproglašene "republike" Denis Pušilin traži od Ruske Federacije dodatnu vojnu pomoć, a ruski propagandisti pozivaju na nove udare.

Ukrajina negira ove optužbe, govoreći u većini slučajeva da ruske trupe granatiraju Donjeck.

Tako je, nakon granatiranja 6. decembra, ukrajinski centar za strateške komunikacije i sigurnost informacija objavio fotografiju pogođenih kuća i mapu iz koje se vidi da je pravac granatiranja suprotan od lokacije ukrajinskih vojnika.

Neki komentatori primjećuju da se granatiranje Donjecka često dešava odmah nakon ruskih raketnih napada na Ukrajinu, u kojima su ubijeni mnogi civili. Oni kažu da proruske vlasti "republika" na taj način pokušavaju pokazatai da i u njima ginu nevini ljudi.

Međutim, nema pouzdanih dokaza ko i odakle granatira Donjeck. Jedina stvar koja ostaje nedvosmislena je činjenica da je od rata koji je pokrenuo Vladimir Putin da bi zaštitio stanovnike Donbasa, Donjeck pretrpio više granatiranja nego bilo kada od 2014. godine.

Istovremeno, od februara 2022. godine, posmatračka misija OSCE-a, koja je mogla zvanično evidentirati pravce iz kojih dolaze napadi, napustila je okupirane teritorije.

 

"Grijemo vodu u loncu - tako se kupamo"

Na pitanje kako se život promijenio u Donjecku, svi sagovornici BBC-ja daju sličan odgovor: "Nije život, to je opstanak". Najveći problemi su voda i grijanje, cijene koje brzo rastu i nedostatak ljekara.

Snabdijevanje vodom počelo se pogoršavati u Donjecku odmah nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ljeti su se u svim kvartovima grada pojavili strogi rasporedi vodosnabdijevanja. Voda ima jednom u tri dana i to samo nekoliko sati.

Toliko je lošeg kvaliteta da se može koristiti samo za ispiranje toaleta, kaže Anatolij.

"Tako se kupamo - zagrijemo u loncu, razblažimo i bar nekako isperemo prljavštinu. A prije mjesec dana smo uglavnom nosili tehničku vodu iz rezervoara kotlarnice 500 metara od nas", kaže Anatolij.  

Ponekad se tehnička vodu dovozi kamionom za vodu, a porodica kupuje vodu za piće na kioscima, ali je ogromna potržanja, kaže Anatolij.

Daleko od centra situacija s vodom je još gora. Irina, stanovnica Kirovskog okruga u Donjecku, dijeli životne lekcije za skupljanje vode.

"Prilikom pranja veš mašinom vodu ispustim u kadu i onda je koristim kao tehničku vodu, zaliha je dovoljno za nekoliko dana", kaže Irina.

Kritična vodna situacija u Donjeckoj oblasti počela je 2014. godine, kada je infrastruktura kanala Siverski Donjec - Donbas, koji je snabdijevao cijeli region, dijelom završila na teritoriji koju kontroliše Kijev, a dijelom u ztv. „L/DNR“. Početkom intenzivnih borbi 24. februara, granatiranjem su oštećene pumpne i filterske stanice. Snabdijevanje vodom u nekim gradovima, poput Avdijevke, potpuno je stalo, a u drugima je uvelike smanjeno.

Osim na nedostatak vode, stanovnici Donjecka se žale i na nedostatak ljekara. Medicinski radnici bili su kategorija stanovnika Donjecka koji su uglavnom ostali nakon 2014. godine. To je bila jedna od rijetkih traženih profesija u "DPR" koja je omogućavala stabilan rad i prihod.

Sada, kako kažu sagovornici BBC-ja, doktora ne mogu naći, većina je zauzeta liječenjem ranjenih vojnika, a ostale specijaliste čekaju po nekoliko mjeseci.

Kako kaže Irina, već dva mjeseca ne može staviti krunu na zub. Na stomatologiji joj je objašnjeno da je u gradu ostao samo jedan zubni tehničar i da će morati dugo čekati.

Još veće razočaranje i, očito, direktna posljedica ilegalnog "pripajanja" Ruskoj Federaciji, bilo je povećanje cijena proizvoda i komunalija.

Od januara ove godine "DPR" je povećao tarife za komunalne usluge. Vlasti su to objasnile velikim jazom između tarifa u "DNR" i drugim regionima Rusije -

Prema riječima Irine, cijene nekih proizvoda su već dostigle nivo ruskih, a kvalitet je postao još lošiji.  

"Samo naše plaće i penzije nisu ruske", žali se Irina.

 

"Za pet dana u Ukrajini"

 

Prazne ulice Donjecka, koje pominju svi sagovornici BBC-ja, svjedoče ne samo o tome da stanovnici Donjecka po mogućnosti ne napuštaju svoje domove, već i o tome da su mnogi napustili grad.

Ne postoje tačni podaci o broju ljudi koji su napustili teritoriju "DNR" nakon 24. februara. Granična služba FSB Rusije saopćila je u junu da je od 18. februara sa teritorije Ukrajine u Rusku Federaciju ušlo dva miliona ljudi, a polovina njih su stanovnici "republika Donbas".

Prema podacima UN-ove Agencije za izbjeglice, zaključno sa oktobrom prošle godine, u Rusiju je ušlo 2,8 miliona ljudi iz Ukrajine. Ali ova brojka uzima u obzir sve one koji su prešli granicu Ukrajine iz Ruske Federacije. Dakle, ovo ne govori mnogo o tome koliko je Ukrajinaca zapravo ostalo na teritoriji Rusije.

Među njima je mnogo ljudi koji su otišli u inostranstvo preko Rusije ili su se vratili u Ukrajinu. U ovu statistiku mogla bi se uključiti i Tamara, koja je u oktobru prošle godine napustila Makijevku kod Donjecka i, prešavši nekoliko hiljada kilometara, došla do svoje ćerke u Poltavu.

Putovanja iz "DNR" u Ukrajinu pretvorila su se u pravi test, čak i tokom pandemije. Rukovodstvo samoproglašenih republika praktično je zabranilo ulazak preko kontrolnih punktova iz Ukrajine. A oni koji su trebali stići do teritorije pod kontrolom Kijeva putovali su kroz Rusiju, prelazeći "granice" dva puta - prvo između "DNR" i Ruske Federacije u Rostovskoj oblasti, a zatim između Ruske Federacije i Ukrajine - u Harkovu ili Sumi.  

Tamara je dva puta odlazila da vidi ćerku u Poltavu.  

"Nisam shvatila svoju sreću", šali se ona.

Sada se njen put utrostručio. Napustila je Makijevku ujutro 10. oktobra i otišla autobusom za Moskvu. Poznanik joj je naručio kartu od Moskve do Rige na međunarodnom letu Ecolinesa. Napustivši Moskvu 11. oktobra u pet uveče, noću je prošla dvije carine i sutradan je u podne bila u glavnom gradu Latvije.

Napustila je Rigu uveče 12. oktobra i, prošavši kroz Latviju, Litvaniju i Poljsku, bila je u Ukrajini u popodnevnim satima 14. oktobra.  

"To je to, nakon pet dana u Ukrajini", zaključuje Tamara.

Ona dodaje da je sve granice prešla sa ukrajinskim pasošem. Put ju je koštao oko 7.000 ukrajinskih grivni.

Deseci Telegram kanala na kojima operateri nude svoje usluge, a korisnici aktivno razgovaraju o svim nijansama napuštanja nekontrolirane teritorije, svjedoče o tome da postoji velika potražnja za odlaskom iz DNR-a, kako u Ukrajinu, tako i u Evropu.

Direktna vožnja minibusom do Evrope ili kroz Evropu do Ukrajine koštat će od 200 do 400 eura. Mnogi nude putovanje bez stranog pasoša ili pomoć građanima koji su podložni mobilizaciji. 19. februara, pet dana prije početka ruske invazije na Ukrajinu, "republike" su objavile opću mobilizaciju i zabranile muškarcima od 18 do 55 godina da napuste teritoriju.

 

Sve je stalo u iščekivanju

 

“Farsa zvana 'referendum' ništa nije promijenila. Aneksija se dogodila još 2014. i sada ništa nije novo", kaže Anatolij.  

Donjeck je, za razliku od ukrajinskih gradova okupiranih nakon 24. februara, pod ruskom okupacijom skoro devet godina.

Agresivna rusifikacija, koju su stanovnici Melitopolja, Mariupolja i Hersona vidjeli u proleće 2022. godine, već duže vrijeme se dešava u okupiranom Donbasu.

Od stvaranja marionetskih narodnih republika 2014. godine, Rusija je dosljedno uništavala sve što je bilo vezano za Ukrajinu, od promjene valute do izdavanja ruskih pasoša, od represije nad neistomišljenicima do potpune izolacije ove teritorije od Ukrajine.

Oni koji nisu podržali odluku pseudoreferenduma 2014. otišli su u prvim godinama okupacije. A među stanovnicima Donjecka, koji su godinama zadržali proukrajinsku poziciju, prevladava strah.

Ukrajina čvrsto stoji na stanovištu da će se rat završiti tek nakon povratka svih okupiranih teritorija i izlaska na granice 1991. godine. Međutim, Vlada ne govori mnogo o tome kako će se odvijati reintegracija oslobođenih regiona.

Raspoloženje u Donjecku je upadljivo drugačije od načina na koji je Herson čekao dolazak Oružanih snaga i slavio svoje oslobođenje početkom novembra.

"Neizvjesnost je potpuna, sve je stalo u iščekivanju, gotovo da nema nade", kaže Anatolij.

Međutim, bivši stanovnici Donjecka sa druge strane fronta su optimistični. Povratak Hersona probudio je nadu mnogih migranata iz Donbasa i Krima koji su napustili svoje domove prije mnogo godina. Mnogi su prvi put progovorili kako bi izgledalo oslobađanje njihovih rodnih mjesta, okupiranih od 2014. godine.

„Prvi put od 2015. vjerovala sam da ću dočekati oslobođenje Donjecka“, kaže univerzitetska nastavnica Tatjana, koja živi u Buči.  

Na početku ruske invazije u martu, ona i njena porodica po drugi put su pobjegli od rata.

Tatjana se, kao i mnogi od imigranata iz "prvog talasa", neće vratiti u Donjeck - za osam i po godina izgradila je život od nule u novom gradu, našla posao i mjesto za život. Ali obećava da će u svoj rodni grad doći prvim vozom "da zagrli one koji su čekali".

“Znam ljude koji su sada tamo. Znam šta čekaju", kaže ona.