STOLIPIN: Granice ruske mobilizacije
Jedna od kritika zapadne podrške Ukrajini koja se ponavlja uvijek je da je premalo, prekasno. Ako ostavimo po strani koliko je ovo pošteno ili razumno, zapanjujuća stvar je stepen do kojeg postoji uporedivi niz argumenata u Rusiji. Tamo se 'turbo-patrioti' i slični nacionalisti zalažu za masovnu mobilizaciju, postavljanje ekonomije na ratnu osnovu i općenito usvajanje politike totalnog rata. Ipak, to nije ništa izvodljivije od kritike zapadne podrške.
Zasigurno je slučaj da je došlo do lagane 'sjevernokorejizacije' Rusije, sa pokušajima Zapada da izoluje zemlju koju su prigrlili jastrebovi od sekretara Vijeća bezbjednosti Nikolaja Patruševa naniže, kao izgovora za nastavak vlastitih autarnih fantazija. Od virtuelne eksproprijacije kompanija kao što su Danone i Carlsberg koji pokušavaju pregovarati o svom izlasku sa ruskog tržišta, do gušenja kritičara sa desne i lijeve strane političkog spektra, oni guraju novu liniju koja predstavlja 'Veliku patriotsku vojnu Operaciju' kao egzistencijalna borbu za autonomiju domovine, protiv hegemonističkog Zapada koji je u najboljem slučaju trebao da je obuči, a u najgorem raskomada.
Vojno-industrijska postrojenja rade u smjenama, gradovi su oblijepljeni znakovima koji ohrabruju ljude da se pridruže vojsci, a predsjednička administracija je čak izradila nacrt izmjena i dopuna procesa za obavještavanje Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope o proglašenje vanrednog stanja. S obzirom da je vanredno stanje već na snazi u četiri nedavno pripojene regije Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Herson, a de facto vanredno stanje je na snazi u pograničnim regijama Belgorod i Kursk, čini se nevjerovatnim da bi to moglo biti prošireno. Slično kao i pod kasnom carskom vlašću, Rusija se možda neće naći pod vanrednim stanjem na nacionalnom nivou, ali u praksi veći dio zemlje mogao bi biti pokriven ovim ili onim posebnim režimom.
Koliko god regresivno i represivno, ovo vjerovatno neće biti uvod za vrstu apokaliptičnih fantazija kojima se zabavljaju jastrebovi, iz nekog razloga što Rusija zapravo nije u poziciji prihvatiti totalni rat.
Potpuna mobilizacija rezervista bi u teoriji povećala broj vojnika na milione ljudi. Čak i ako se držimo relativno ograničene procjene i zamislimo milion ljudi pod oružjem, kako bi oni bili smješteni, obučeni i naoružani? Ima dovoljno zastarjelih kalašnjikova da ih se opremi, kao i zastarjelih protivenkovskih bacača RPG-7 i mitraljeza. Ipak, feudalni namet opremljen standardima iz 1970-ih, iako nije potpuno beskorisan na bojnom polju, bio bi nešto više od ljudske municije. Žrtve bi bile monstruozne, a dobici upitni. Ovo je posebno slučaj s obzirom na nedostatak kadrova koji bi im pružili obuku za osvježenje i osiguranje zaliha i linija kako bi bili topli, suhi, nahranjeni i naoružani.
Kako nespremni ljudi budu pokošeni, politička reakcija bi bila ogromna. Ovo nije Drugi svjetski rat, gdje je SSSR bio suočen sa istinskom i očiglednom egzistencijalnom prijetnjom i gdje je diktat Kremlja bio podržan od strane iskusne, nemilosrdne i masovne mašinerije za ubistva. Koliko god da je FSB nesumnjivo razbojnički represivan, ova agencija nema ništa slično razmjerama, ovlaštenjima i ugledu staljinističke političke policije. Zaista, upitno je da li sadašnji grabežljivi službenici FSB-a, vjerovatno više kleptokrati nego masovne ubice, imaju stomak za to.
Na kraju krajeva, javnost je u velikoj mjeri razočarana Putinovim nastojanjima da svoj rat proda kao slavan i neophodan. Ankete za koje se čini da pokazuju podršku većine su na mnogo načina varljive. Prije svega, ljudi se plaše dati opasno pogrešan odgovor: ovih dana više od 90 posto ispitanika odbija odgovoriti na pitanja o ratu, što neizbježno iskrivljuje rezultate. Osim toga, kako su pokazali dubinski intervjui Laboratorije za javnu sociologiju, čak i oni koji su voljni izraziti podršku to čine vrlo uslovno, uglavnom nelagodno zbog invazije, ali spremni su prihvatiti da je Kremlj možda imao dobre razloge poznate samo sebi. U praksi se vrlo grubo čini da oko četvrtine istinski podržava rat, četvrtina mu se protivi, a polovina je nesigurna ili daje sve od sebe upravo da nema mišljenje.
Masovna mobilizacija bi, također, ozbiljno oštetila radnu snagu. I tako, fabrike odbrane prijavljuju probleme u pronalaženju kvalificiranih radnika, a nudeći veće plaće kradu radnu snagu iz drugih preduzeća. U kombinaciji sa pritiskom na investicione fondove, ključne komponente i pristup održavanju, to znači da bi masovna mobilizacija bila užasan udarac za ekonomiju koja već ima problema da ispuni trenutni nivo državne potražnje.
Putin može imati više uhapšenih kritičara, više nevladinih organizacija kojima je zabranjen rad, više namještenih izbora. Gotovo sigurno će morati održati još jednu djelomičnu mobilizaciju nakon što se septembarski gubernatorski izbori održu, jer će morati pronaći još više od 200.000 ljudi kako bi nadoknadio gubitak iz raznih razloga. Više fabrika će se preusmjeriti na proizvodnju za potrebe odbrane. Otpornost ruske države je ipak značajna. Međutim, fantazije o produktivnom i ratnom naporu uporedivim s onim iz Drugog svjetskog rata neće ostati ništa više od toga.