Šta čeka Rusiju?

Putinova kuća od karata čini se ranjivijom nego ikad, a pitanja o tome šta će biti slijedeće se množe.
Strategija Vladimira Putina se oduvijek oslanjala na suprotstavljanje njegovih rivala jednih protiv drugih, održavajući podjelu u kući, spriječio ih je da se udruže kako bi ga uzurpirali. Međutim, otkako je izvršio invaziju na Ukrajinu, Putin je možda pretjerao sa svojim potezima u igri sa visokim ulozima koja bi ga mogla koštati predsjednčke pozicije, ako ne i života.
 Više od dvije decenije, Putin je uspješno suprotstavljao različite segmente svojih potencijalnih rivala - rusku vojsku protiv ruske obavještajne službe, različite frakcije unutar ruske elite jedne protiv drugih, sada privatne vojne kompanije, kao što je Wagner Grupa, protiv regularne ruske vojske.
Kritični nedostatak u Putinovoj strategiji bila je pomisao da je stvorio politički „perpetum mobile“ – koji će njega i njegov režim zauvijek održati na vlasti. Ali sada njegovi planovi propadaju i čini se da to ne ostvaruje, jer kao i većina diktatora ima kao „Ahilovu petu“ svoju vlastitu oholost.
Putinov ponos ga je zaslijepio za neuspjehe njegovog rata, nezadovoljstvo koje raste u redovima njegove vojske i neizrečeno ogorčenje moskovske elite. Putin tek treba prepoznati da je, kao i oni drugi lideri, koji su u prošlosti pali od neočekivanih udara, koristan elitama i društvu u cjelini, sve dok je u mogućnosti  zadovoljiti njihove potrebe i zahtjeve. Godinama se Putinu priprisivalo  da je "osigurao stabilnost nakon haosa u Rusiji 1990-ih". Sada je predsjednik postao epicentar ruskog haosa 21. vijeka.
 Putin neće živjeti vječno. Mnogi Rusi sada vide da je iracionalno staviti sve svoje karte na 70-godišnjeg muškarca, čije je loše zdravlje stalni izvor glasina. Putinove godine igranja suprotstavljanja jedne frakcije protiv druge dale su razlog da svaka od njih počne zastupati svoje pozicije za postputinovski poredak.
Mnogi Putinovi "miljenici", koji su godinama ostali na površini samo zahvaljujući hiru svog pokrovitelja, nesumnjivo će izgubiti sve kada njega više ne bude. Da bi to spriječili, moraju početi sklapati saveze kako bi garantirali svoj opstanak. Tako Putin ostaje bez ikoga ko će se boriti da podrži Putina, kao što se svaki od njih bori da spasi svoju budućnost nakon konačnog Putinovog kraja.
Dokle god Putin upravlja Rusijom, nema razloga da veruju da će on prihvatiti da se njegov neuspjeh u Ukrajini nalazi na ćorsokaku provalije, Rusiji nema puta i, u ovom trenutku, nema povratka. Putin, sada tražen zbog ratnih zločina, postao je težak kamen oko vrata ruskih elita. Rusija se neće izvući iz trenutne ekonomske krize, niti se vratiti u „normalnost“ dok se ne završi rat u Ukrajini – nešto što nije moguće sa Putinom u Kremlju.
Putinova strategija da dozvoli ili čak podstakne otvorene sporove između svojih podređenih, kao što je između Evgenija Prigožina iz Wagner Grupe i ministra odbrane Sergeja Šojgua, može se pokazati fatalnom. Pretpostavlja veliku, stalnu lojalnost njegovih potčinjenih, ali isto tako uzima javno raspoloženje zdravo za gotovo. Iako sprečava vojne elite da se ujedine protiv njega, za sada ne garantuje kako će se emocije javnosti promijeniti.
Kako rat nastavlja gurati rusku ekonomiju i dugoročnu stabilnost u ponor, javnost koja danas podržava Putina, može sve više osjećati simpatije prema argumentima koje iznosi figura nalik Prigožinu. Ako dozvolite da njegova oštra kritika prođe bez kontrole, može izazvati Ruse da jednog dana probude spoznaju da Šojgu i drugi poput njega nisu samo nesposobni, već i ostaju samo zbog milosti Putina.
Kako se ruska ekonomija pogoršava, građanstvo se može pridobiti, mnogo brže nego što Moskva vjeruje, da se okrene protiv Putina. Istorija je pokazala da će obični ljudi često podržati oštre priče populističke figure nalik Prigožinu, koja krivicu za invaziju na Ukrajinu stavlja na teret Šojgu. Preokret koji Kremlj ne predviđa je da može nastati nepredvidiv lanac događaja, jer ljudi počinju sami donositi zaključke o tome "gdje se novac zaustavlja" i ko treba da odgovarati vojni i ekonomski poraz Rusije.

Sam Prigožin, ako osjeća da mu je život ugrožen, nema šta izgubiti osim da se potpuno upusti u izgradnju saveza sa drugim nezadovoljnim oligarsima, kako bi se suprotstavio Putinovim interesima. Prigožinov nedavni, susret sa njegovim poznatim neprijateljem, čečenskim moćnikom Ramzanom Kadirovim, svjedoči o činjenici da politika stvara čudna prijateljstva. Ali, također, kako se neko igra politikom ako želi da garantuje svoju budućnost.
Sa druge strane, na kraju, kada su u pitanju Prigožin i Šojgu, sasvim je moguće da nijedan neće preživjeti post-Putinovu eru. Oni koji žele iskoristiti naklonost Zapada, odmrznutu svoje milijarde dolara i okončati ovaj sukob bez još drastičnijih ishoda za Rusiju, vjerovatno su već u potrazi za 'mesijom' koji će dovesti do post-putinovske ere. Oni razumiju da je sada vrijeme da preduhitre žurbu i naprave dogovore koji su im potrebni kako  bi dočekali sutrašnji izlazak sunca.
Kao i sve investicione šeme, oni koji uđu ranije dobijaju najveće dividende. Kako nijedan član ruske elite ne vjeruje da je Putin besmrtan, sada je upravo vrijeme da se shvati na kom konju će se vratiti i zamijeniti bolesnog, sedam decenija starog tiranina.
Velika igra ko će doći nakon Putina je već počela. Bez sumnje motivirani čistim interesom, u Moskvi ima mnogo pametnih ljudi koji znaju da će Putinov zadnji dan doći – na ovaj ili onaj način – i da moraju biti na „pravoj strani istorije“, kako bi novi stanovnik Kremlj dozvolio da se njihovo postojanje nastavi. Najmanji prioritet imaju obični građani. Mudar političar će znati kako da upravlja njihovim osećanjima kako bi mogao dobiti vlast koja je trenutno u Putinovim rukama.
Ako Putinov posljednji čas uzrokuju ljudi, ironično je to da je ponos uništenog predsjednika, upravo taj „grijeh anđela koji je izazvao njihov pad,“ koji će ga spriječiti da shvati da je on sam bio tvorac sopstvene smrti.