Simpatija za đavola: laži o širenju NATO-a

 

Tri decenije nakon završetka Hladnog rata, jedna od najupornijih neistina Rusije dobija novu snagu u zapadnoj debati: tvrdnja da je širenje NATO-a na istok izazvalo ruski rat protiv Ukrajine.

To je priča koju je Moskva dugo gurala, ali je sada pojačana neočekivanim glasovima na Zapadu. Govor američkog ekonomiste prof. Jeffreya Sachsa u Evropskom parlamentu 19. februara i javna potvrda ovih stavova od strane filmskog režisera Olivera Stonea dali su staroj pritužbi novi doseg – milione pregleda i hiljade dijeljenja na društvenim mrežama.

Stoun, koji Vladimira Putina naziva "velikim liderom", otišao je toliko daleko da je oplakivao "gubitak istinskog mirnog partnerstva između Rusije i SAD" i okrivio "idiote" na Zapadu za provociranje Rusije, "prijatelja čovječanstva".

Navodna ekspanzija NATO-a je laž koja neće umrijeti. Privlačnost ovog argumenta je jasna – on svodi složeni rat imperijalnog agresora koji nastavlja svoj osvajački marš na jednostavnu priču o zapadnoj provokaciji i ruskoj žrtvi. Male nacije koje su požurile osigurati svoju sigurnost kroz članstvo u Alijansi jednostavno se ignoriraju, tretiraju se kao kolateralna šteta ili kao lakovjerne prevarante spletkarskih Sjedinjenih Američkih Država.

U središtu laži je navodno obećanje koje je američki državni sekretar James Baker dao sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu u razgovorima u Moskvi 9. februara 1990. godine. Tokom pregovora o budućnosti Nemačke, Baker je rekao Rusu da „neće biti proširenja jurisdikcije NATO-a za snage NATO-a jedan inč na istok“.

Ova često citirana primjedba odnosila se isključivo na stacioniranje NATO trupa u istočnoj Njemačkoj nakon ponovnog ujedinjenja. To nije imalo nikakve veze (i nije moglo) sa mogućim budućim odlukama suverenih nacija u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Mihail Gorbačov je to potvrdio 2014. godine, navodeći da se o pitanju širenja NATO-a "uopšte nije razgovaralo" izvan Njemačke.

Dokumenti sa kojih je skinuta oznaka povjerljivosti pokazuju da nije preuzeta nikakva obaveza, iako je Baker kasnije prihvatio da je njegov jezik bio neprecizan i da se "malo naginjao naprijed na mojim skijama na tome". Činjenica da takva terminologija nije uključena ni u jedan ugovor svakako dokazuje to. Da je Gorbačov ovo želio, on bi insistirao. Zapravo, rekao je da se o pitanju širenja NATO-a izvan Njemačke jednostavno nije razgovaralo. Uopće.

Također je vrijedno napomenuti da je na početku svog predsjednikovanja, 2000. godine, Putin izjavio da bi Rusija mogla i sama ući u NATO, što nije primedba čovjeka koji je kiptio od indignacije zbog pristupanja Centralne Evrope godinu dana ranije.  

"Sa teškoćom zamišljam NATO kao neprijatelja", rekao je on za BBC.

Narativ o prekršenom zapadnom obećanju je fikcija, koju je Moskva pažljivo kultivisala kao činjenicu kojom bi opravdala svoju agresiju.

 

Ono što se zapravo dogodilo je da su od sredine 1990-ih pa nadalje, nove nezavisne nacije - Poljska, Češka, tadašnja liberalna demokratska Mađarska, Estonija, Latvija, Litvanija, Rumunija, Bugarska i druge - kucale na vrata NATO-a. Češki predsjednik Václav Havel tvrdio je 2002. godine da je proširenje Saveza označilo konačni kraj „velikih sila koje dijele male ili manje evropske zemlje među sobom ne pitajući potonje za mišljenje... Evropa više nije, i nikada više ne smije biti, podijeljena u glavama svojih ljudi i protiv njihove volje u bilo koje sfere interesa ili uticaja".

Govorio je za Srednju i Istočnu Evropu, gdje su bila svježa sjećanja na rusku kolonijalnu okupaciju. Te nacije su tražile zaštitu. Washington ih nije prevario, oni su dobro razumjeli svoju istoriju. Za njih je članstvo u NATO-u bio štit, a ne bodež.

Putin je ovo veoma dobro razumio. Rusija je zemlja izgrađena na kontinuiranom i ponekad slučajnom kršenju međunarodnih granica. Napala je Čečeniju 1990-ih, Gruziju 2008., Krim i Donbas 2014. godine, a sada je uključena u invaziju na Ukrajinu u punom obimu kako bi izbrisala njenu nezavisnost već tri godine. Kremlj je koristio energiju kao oružje, destabilizirao vlade i miješao se u izbore širom Evrope. Akcije Moskve nisu odgovor na proširenje NATO-a, već dio dosljedne strategije regionalne dominacije.

Stoga je depresivno vidjeti kako istaknuti građani u demokratskim zemljama ponavljaju ruske tvrdnje. Ova tendencija prevelikog pojednostavljivanja složenih geopolitičkih realnosti odražava dublji problem. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, mnogi na Zapadu su vjerovali da bi Rusija mogla biti integrirana u međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Uzastopne američke administracije prihvatile su bajku o kraju historije, umanjile prioritet Rusiji i umanjile ambicije Kremlja.

Američka i evropska naivnost o Rusiji nije ograničena samo na političare. Analitičari, diplomate i akademici su prečesto pretpostavljali da su akcije Moskve bile reaktivne i ukorijenjene u strahu od opkoljavanja. Nisu shvatili da je ruska strategija bila proaktivna, zasnovana na imperijalnoj nostalgiji i uvjerenju, duboko ukorijenjenom u Kremlju, da je Rusija predodređena da vodi slovenski svijet i dominira zemljama svog bivšeg carstva.

Zločini koje su počinile ruske snage u Ukrajini – srušeni gradovi, masovne grobnice, mučilišta za djecu otkrivena u oslobođenom Hersonu – nisu akcije države koja djeluje iz straha. Oni su obilježja kampanje osvajanja i pokoravanja. Pa ipak, neki poput Saksa kažu "da je najbolja stvar za područje Baltika da zaustavi svoju rusofobiju".

Dok populistički političari poput britanskog lidera ekstremne desnice Nigela Faragea predvidljivo nastavljaju da tvrde da je Rusija na neki način bila uvučena u agresivni rat, alarmantno je čuti svjetski poznatog Amerikanca kao što je Sachs kako iznosi argumente naklonjene Kremlju da bi baltičke države trebale usvojiti sljedeći pristup: "Ne provocirajte susjeda, to je sve. Ovo nije teško".

Kako je 2019. godine napisao Vladislav Surkov, bivši Putinov politički strateg, Rusija se ne miješa samo u izbore – ona se miješa u umove, toliko da „oni ne znaju šta da rade sa sopstvenom promijenjenom sviješću“. Zapadni političari i mislioci, oblikovani ovom manipulacijom, često ne shvataju kako su se njihovi stavovi promijenili.

Ali Surkov se, također, hvalio da "svijest o tome da je narod... predefinira njegov oblik". Ovo se odnosi na Rusiju — i na Ukrajinu. Ideja da Ukrajina treba zamijeniti svoj suverenitet za mir je strateški glupa.

 

Kako je rekla ukrajinska aktivistkinja i bivša poslanica Lesia Orobec: "Naučili smo da ako se borimo protiv Rusa, umiremo u hiljadama. Ako se predamo Rusima, umiremo u milionima".

Ludilo je misliti da se sigurnost Evrope može kupiti smirivanjem ruske paranoje. Ukrajinci se bore za svoj identitet i svoju budućnost. Ako mi Evropljani želimo isto, moramo biti odlučni kao i oni. Ne možemo klečati pred Kremljom.