Sigurnosni izazov: Rizik kineskih električnih vozila u Evropi

 

Na njemačkom sajmu automobila prošlog septembra, nova kineska električna vozila impresionirala su publiku. Njihov kvalitet je bio respektabilan, čak i za njemačke automobilske snobove, a modeli su izgledali razigrano i zabavno, ali funkcionalno. Važno je da su ovi novi automobili jeftiniji u poređenju sa Teslom ili njihovim evropskim kolegama, kao što su Renault i BMW, a slična vozila su 20 posto skuplja. Imena tek treba da budu široko poznata, ali niz koji su sastavili BYD, Nio ili Dongfeng bio je znak da će uvoz skočiti. Činjenica da je BYD – umjesto Volkswagena, kao ranije – najavljen kao glavni sponzor i partner u mobilnosti ovogodišnjeg Evropskog prvenstva u fudbalu za muškarce, koje se održava u Njemačkoj, upečatljiv je simbol promjena koje dolaze.

Ekonomski izazov za evropske konkurente je stvaran, ali podjednako su ključni fundamentalno novi rizici povezani sa ovom novom generacijom automobila: oni su među najdublje integriranim oblicima potrošačke elektronike koji postoje. Kineski brendovi prednjače – i predstavljaju ozbiljna sigurnosna pitanja koja Evropska unija i vlade zemalja članica moraju brzo riješiti.

 

 

Moglo bi se reći da bi Evropljani trebali biti zahvalni na lijepo subvencioniranim kineskim automobilima, koji bi mogli omogućiti Evropi da brže i jeftinije pređe na niskougljičnu mobilnost, da trebaju prihvatiti pridošlice na starom tržištu i da bi njemački proizvođači automobila trebali platiti cijenu za vezanju za snove o vječnoj inženjerskoj superiornosti motora s unutarnjim sagorijevanjem. Neki posmatrači upoređuju njihov dolazak s usponom japanskih i korejskih proizvođača 1970-ih i primjećuju da konkurencija nije bila najgora stvar koja se dogodila industriji.

 

Ovo su validne tačke, ali zanemaruju brzinu uvođenja kineskih modela, razmjere izazova kada ih evropski vozači usvoje u velikom broju i krajnje geopolitičke implikacije prisustva kineskih električnih vozila na putevima Evrope.

Ovo nisu samo automobili, a moderni automobili zaista nisu ni namijenjeni samo za prevoz. Oni bi trebali biti platforme za mobilnost koje se uključuju u stalni protok komunikacije, zabave i dijeljenja podataka. Do različitog stepena sofisticiranosti, novi automobili danas već prikupljaju podatke za obuku vještačke inteligencije za automatiziranu vožnju. Unutar vozila prati se ponašanje vozača i putnika, vani, senzori prate okolinu kako bi naučili softver da, naprimjer, razlikuje plastičnu vrećicu koju je vjetar donio na ulicu i dijete koje izleti između parkiranih vozila. Budućnost automobila će biti električna, autonomna i visoko umrežena.

Ko kontrolira ove tokove podataka i ažuriranja softvera daleko je od trivijalnog pitanja, čiji odgovori zadiru u pitanja nacionalne sigurnosti, cyber sigurnosti i privatnosti pojedinca. Iz ovih razloga, kreatori politike moraju tretirati ova nova vozila drugačije od automobila kakve smo nekada poznavali. Zabrinjavajuće je da to tek trebaju uraditi u potpunosti.  

 

 

Evropska komisija je započela najavom da prioritetno istražuje „aspekte cyber sigurnosti povezanih i automatiziranih vozila – uključujući električna vozila“. Planira procjenu rizika ovih električnih vozila kao dio ovog napora. Neki posmatrači Kine i parlamentarci u Evropi, također, su počeli postavljati slična pitanja. Ali još uvijek nedostaje šira debata koja bi obuhvatila pitanja zaštite potrošača, rizik od ciljanog nadzora i mogućnosti špijunaže velikih razmjera putem mikrofona u automobilu, kamera i senzora.

Dok razmišljaju o problemu, kreatori politike EU i vlade država članica – koje zadržavaju nadležnost nad sigurnosnim pitanjima – trebale bi se prisjetiti svog iskustva odlučivanja da li kineski dobavljači trebaju biti dio uvođenja 5G mreže. U osnovi te dileme bio je izazov autoritarnog državnog kapitalizma koji se duboko usadio u kičmu komunikacijske infrastrukture na zapadnim tržištima. Na kraju su evropski donositelji odluka zaključili da bi povjerenje – ili njegov nedostatak u kineskoj ponudi – trebalo biti odlučujući faktor. Dok se ranije takva pitanja nisu postavljala ili su bila zanemarena, pitanje povjerenja postalo je ključna karakteristika odnosa između Kine i Evrope.

 

Kreatori politike EU i vlade država članica trebali bi se prisjetiti svog iskustva u odlučivanju o tome treba li kineski dobavljači biti dio uvođenja 5G mreže.

Izazov s električnim vozilima spada u ovo područje: svaki povezani proizvod koji podliježe ažuriranju softvera od strane dobavljača može biti teško kontrolirati. Vjerovatno je nemoguće uvesti regulativu koja u potpunosti rješava rizike koji proizlaze iz ovog odnosa. Njegov uspjeh bi na kraju zavisio od kapaciteta evropskih vlasti da provjere pridržavanje pravila od strane kompanija. U slučaju 5G, zaključak u mnogim državama članicama EU, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i Japanu bio je da prisustvo kineskih dobavljača u mrežnoj infrastrukturi nije bilo dovoljno korisno da opravda rizik koji predstavlja. Ove države su nastavile nametati ograničenja i zabranjivati prisustvo kineskih kompanija. Ipak, odluke oko 5G zapravo nisu trebale biti tako škakljive (čak i ako se neke zemlje članice, uključujući Njemačku, još uvijek bore da ih implementiraju): vjerovatno neće doći do reakcije javnosti odabirom evropskih kompanija sa sličnim, ako ne i višim kvalitetom, proizvod u odnosu na kineske u sektoru koji je uglavnom nevidljiv za pojedinačne potrošače. Iskustvo iz drugih država članica sada, također, pokazuje da isključivanje kineskih dobavljača nije potaknulo povećanje cijena za potrošače ili odgodilo uvođenje u zemljama koje su nametnule takva ograničenja.

Nasuprot tome, priroda električnih vozila znači da će ovo sljedeće pitanje biti mnogo teže – faktori cijene i dostupnosti su vrlo osjetljivi, klimatski argument će se činiti uvjerljivim i kreatorima politike i potrošačima, a kvalitet kineskih automobila nije samo u rangu sa konkurentima, ali ga često i prevazilazi. Da bi se počele baviti ovim pitanjem, Evropska unija i države članice moraju kupiti vrijeme za donosioce odluka da razmisle – i da planiraju koja će pravila uvesti.  

 

 

Treba li evropskim javnim službenicima dopustiti da voze kineska električna vozila? Što je sa parlamentarnim zastupnicima, sucima, policijom ili ljekarima hitne pomoći? Treba li tim automobilima dopustiti vožnju bilo gdje u Evropi? Treba li ih ograničiti u blizini vojnih postrojenja, NATO baza ili druge kritične infrastrukture? (Kineska vlada, itekako svjesna sigurnosnih rizika koji nastaju, već primjenjuje slična ograničenja na automobile Tesla.) Koliko bi električnih vozila teoretski bilo potrebno po kvadratnom kilometru da kineske agencije sastave potpunu obavještajnu sliku u budućnosti? Treba li dopustiti prenos podataka u stvarnom vremenu ili samo sa vremenskom odgodom? Kako propis može razlikovati

karakteristike koje automobilu omogućavauju komunikaciju sa proizvođačem radi sigurnosti rada vozila i prenosa drugih podataka? Kreatori politike trebaju postaviti ova pitanja sada, a ne kada evropski potrošači već kupe automobile – tada će biti prekasno za reguliranje.

Za sada kineska električna vozila još uvijek igraju marginalniju ulogu na ukupnom evropskom tržištu automobila. Ali ovo se brzo mijenja. U vrijeme uvođenja 5G, vrijeme je bilo manje bitan faktor, jer su oni odgovorni za instalaciju kompleta bili operateri kao što su Deutsche Telekom, Telefonica i Vodafone – ograničeni broj igrača sa kojima vlade mogu komunicirati. Ali automobile kupuju pojedinci, kompanije, agencije za iznajmljivanje i zajednice. Kako bi se omogućila maksimalna zaštita potrošača i puna transparentnost, EU i vlade država članica trebale bi osigurati uvođenje propisa na cijelom jedinstvenom tržištu što je prije moguće.

Na nivou država članica, donositelji odluka moraju pronaći pravu ravnotežu između ublažavanja nekontroliranih sigurnosnih rizika i održavanja evropske otvorenosti za električna vozila iz zemalja izvan EU-a kako bi se pomoglo dekarbonizaciji sektora saobraćaja. Pojačana konkurencija na evropskom tržištu između evropskih i neevropskih (ali nekineskih) proizvođača bit će ključna za snižavanje cijena i širenje izbora potrošača.

Za početak, Evropska komisija i vlade država članica mogu usporiti val kineskih električnih vozila koja stižu u Evropu tako što će odmah revidirati tehničke zahtjeve i izraditi poboljšana pravila transparentnosti o arhiviranju i prenosu podataka. To bi se potencijalno moglo dogoditi strožijim provođenjem Opće uredbe o zaštiti podataka u slučajevima nezakonite obrade, prekomjernog prikupljanja te pitanja anonimnosti i sigurnosti ličnih podataka.

Sljedeće, kao i u slučaju 5G, kreatori politike trebali bi obvezati proizvođače da dokažu da se kineska državna tijela ne mogu miješati u obradu podataka, umjesto da traže od evropskih regulatora da dokažu da je došlo do zlonamjernog ponašanja.

Sa svoje strane, Evropska komisija, nakon savjetovanja s agencijom EU-a za cyber sigurnost i Grupom za saradnju mrežnih i informacijskih sistema, trebala bi brzo krenuti naprijed sa svojom planiranom procjenom rizika. Istodobno bi trebala poduzeti korake kako bi dobavljačima od povjerenja olakšala prodaju svojih električnih vozila u Evropi i stvorila poticaje za evropske proizvođače da proizvode unutar EU-a. Jačanje održivosti evropskih automobilskih kompanija neće samo poboljšati njihovu ekonomsku konkurentnost, već će, također, potaknuti dugoročnu dostupnost nekineskih tržišnih igrača na oštrom globalnom tržištu. Drugi su sektori pokazali da prisutnost kineskih kompanija ne povećava, već u konačnici eliminira konkurenciju, stvarajući ovisnosti koje pogoršavaju sigurnosni problem.

Dvostruka prijetnja koju kineska električna vozila predstavljaju za evropsku konkurentnost i sigurnost mogla bi biti ono što je konačno potrebno za pravu raspravu o povjerenju i industrijskom kapacitetu, dok EU radi na digitalizaciji i dekarbonizaciji svoje privrede u uslovima sistemskog rivalstva. Puka antisubvencijska istraga neće riješiti problem. Evropljani će u osnovi morati odlučiti vjeruju li kineskim kompanijama da će potaknuti digitalnu i zelenu tranziciju. A ako to ne učine, moraju odlučiti što učiniti u vezi sa tim – i to brzo.