Sigurnosna konferencija Kremlja u Minsku nije promovirala mir

 

Zašto obraćati pažnju na događaj koji je učinio vrlo malo za postizanje pravednog i dugotrajnog mira u Ukrajini? Zato što pruža ažuriran opis kako pravi organizatori, moskovski insajderi, tumače „mir“, koji su njihovi ciljevi, kako te ciljeve skrivaju i kako pokušavaju da prevare globalnu publiku.

 

Samoproglašeni proboj

 

Državni mediji u Bjelorusiji i Rusiji prikazali su 2. Međunarodnu konferenciju o evroazijskoj sigurnosti u Minsku kao ključ boljeg svijeta bez ratova, gladi i društvenih previranja. Uključili su se u metaforičko takmičenje kako bi uveličali događaj. Jedan izvještaj državne televizije čak ga je uporedio sa Minhenskom sigurnosnom konferencijom, koja je među vodećim svjetskim forumima o međunarodnoj sigurnosnoj politici.

Drugi izvještaj povlači paralele između konferencije u Minsku i Teheranske konferencije 1943. godine, na kojoj su čelnici Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i SSSR-a razgovarali o vojnoj saradnji tokom Drugog svjetskog rata i poslijeratnoj budućnosti Centralne i Istočne Evrope. Kao domaćin, Bjelorusija je predstavljena kao 'avangarda' historijske transformacije svijeta iz 'nepravednog unipolarnog“ u 'sretan multipolarni'.

 

Zapad u neredu, kraj 'unipolarnog svijeta', skori kolaps

 

Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko obratio se na Konferenciji, a bjeloruski državni mediji su kao papagaja ponavljali izlaganje glavnog govornika, ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Oni su prikazali politike zapadnih zemalja kao osnovne uzroke gotovo svih globalnih problema, uključujući ratove, glad i državne udare.

Lavrov je u svom veoma dugačkom govoru svoje verbalne napade pojačao snažnom retorikom poput: 'SAD, NATO i njihovi potčinjeni vazali u Evropi samo žele proširiti sukob na čitav evroazijski prostor ili je Amerika ona koja je jedini dobitnik rata u Ukrajini.' On je ponovio ruske 'prijedloge' za evropsku sigurnost iznesene NATO-u u decembru 2021. godine, potičući narativ da Rusija zaslužuje dugoročne sigurnosne garancije i da bi to trebala biti početna tačka eventualnih mirovnih pregovora.

Neko se može zapitati: gdje su sigurnosne garancije za Ukrajinu?  

Lukašenko je tvrdio da se takozvani unipolarni svjetski sistem, koji navodno njeguje Zapad, bliži kraju.  

 

'Za zapadnjački novac organiziraju se obojene revolucije. Na vlast se dovode lojalni lideri i jasne marionete u zemljama koje se usuđuju izabrati svoj put'.  

U govoru je Lukašenko situaciju u Njemačkoj, Francuskoj i Poljskoj nazvao "opasnim požarom" i predvidio da je, vjerovatni, građanski rat u SAD-u.

Ove tvrdnje odgovaraju dugogodišnjem dezinformacionom narativu o skorom kolapsu zapadnih zemalja, dobro poznatom još od Hladnog rata. Izveštaj državne televizije ponovio je ovo mišljenje, rekavši da su vojni sukobi širom svijeta rezultat vodeće globalne uloge 'Anglosaksonaca', i da se njihova navodna dominacija, parafrazirana kao 'unipolarni svet' , završava 'ukrajinskim sukobom'. Propagandni program na bjeloruskoj državnoj televiziji zaključio je: „Zapadnjacima ne preostaje ništa osim suza, jer su njihove greške nehotice stvorile prekrasan multipolarni sistem“.

Bjeloruski državni mediji promovirali su lažno gledište da se većina zemalja slaže sa bjeloruskim režimom i Rusijom po pitanjima poput rata u Ukrajini i globalnih sigurnosnih aranžmana. U izvještaju državne televizije tvrdi se: 'Bjelorusija se zalaže za zajednički prostor povjerenja i saradnje između Zapada, koji je u manjini, i globalne većine'. Ovu takozvanu 'globalnu većinu' ujedinjuju ne samo zajednički stavovi o ekonomskim i sigurnosnim pitanjima već i antinacistička ideologija koja ima za cilj suprotstaviti se pokušajima Zapada da rehabilituje nacizam za rat protiv Rusije.

 

Briga za „globalnu većinu” ili „globalni jug” – zaista?

 

Dolazak „globalne većine” u Minsk oslikavali su učesnici konferencije iz više od 40 zemalja, što je brojka koju su bjeloruski državni mediji više puta spominjali. U stvarnosti, činilo se da je većina učesnika prisustvovala u privatnom svojstvu ili kao predstavnici nevladinih organizacija. Na konferenciji su bili prisutni zvaničnici iz samo nekoliko zemalja, uključujući Mađarsku, Rusiju, Srbiju i Siriju.

Lavrovljev govor bio je pun priče o Velikom euroazijskom partnerstvu, molbama za saradnju sa istomišljeničkim organizacijama i zemljama u Aziji, regiji Zaljeva, ASEAN-u, SCO, CIS-u i CICA grupi. Također je opširno govorio o Bliskom istoku i kako bi bilo sjajno da je Rusija mogla odlučivati o tamošnjim stvarima.

Ako Moskva (i Lukašenko) imaju toliko osjećaja za 'globalnu većinu', onda je veto na nedavnu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o Sudanu od 18. novembra misterija. Znak je licemjerja a je Rusija, kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, stavila veto na rezoluciju kojom se poziva na prekid vatre i bolje uslove za milione pogođenih civila.

Ponašanje Rusije tokom nedavne 79. Generalne skupštine UN-a (UNGA) je karakteristično, posebno pokušaji opstruiranja Pakta za budućnost, koji je konačno usvojen. Pakt navodi 56 akcija uključujući opredjeljenje za multilateralizam, Povelju UN-a, očuvanje mira, reformu Vijeća sigurnosti UN-a, prilagođavanje međunarodnog finansijskog sistema u korist takozvanog Globalnog juga. Akcije bi se, također, trebale baviti klimatskim promjenama i promovirati razoružanje.

 

Ruski opstrukcionizam u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija bio je obavijen tankim velom nazvanim „princip nemiješanja u unutrašnje stvari država“, ali je izazvao vrlo široke i teške kritike. Demokratska Republika Kongo podnijela je prijedlog za odbijanje stava Rusije i prihvatila ga je većina ili 143 države od 193 države članice Generalne skupštine UN-a. Stav Rusije podržale su samo Bjelorusija, Sjeverna Koreja, Iran, Nikaragva i Sirija.

Zanimljivo, u poređenju sa Minskom, ruska i bjeloruska državna propaganda su ranije ismijavale i umanjile značaj Samita o miru u Ukrajini, održanog u Švicarskoj 15-16. juna 2024. godine. U ovom procesu učestvuje 110 zemalja i organizacija. Šefovi država ili vlada i visoki delegati iz 92 zemlje okupili su se u Švicarskoj.

 

Dakle, šta je Minsk proizveo?

 

Sudeći po izvještajima državnih medija, dva glavna prijedloga za mirniji i sigurniji suživot promovirana na konferenciji u Minsku bila su zabrana svih ekonomskih sankcija bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a i povlačenje američkog nuklearnog arsenala iz Evrope.

Takozvana Evroazijska povelja o raznolikosti i multipolarnosti u 21. veku najavljena je kao glavni rezultat konferencije u Minsku. Naime, ruska novinska agencija TASS, pozivajući se na Lavrova, objavila je da je Evroazijsku povelju inicirala Rusija i da će dokument biti završen do sljedeće godišnje konferencije o sigurnosti u Minsku.

 

Rat protiv Ukrajine u sjeni

 

Konkretno, Lukašenkovo obraćanje na konferenciji i izvještavanje o državnoj propagandi pokušali su umanjiti značaj ruskog rata protiv Ukrajine za regionalnu sigurnost, predstavljajući ga kao samo jedan od mnogih tekućih oružanih sukoba širom svijeta. Na primjer, jedan TV izvještaj navodi: 'Desetine vojnih sukoba se dešavaju u različitim dijelovima planete i prijete da će rezultirati globalnom destabilizacijom.' A potencijal da spriječi ovaj scenario sudnjeg dana ima ovaj događaj. Tako se za događaj u Minsku tvrdilo da ima globalni značaj.

Lukašenku se ne samo pripisuje zasluga za organizaciju konferencije u Minsku, već je iu državnim medijima prikazan kao renomirani mirotvorac. On je "u svijetu poznat kao osoba koja se u svakoj situaciji zalaže za mirna rješenja i mirno rješavanje bilo kojeg sukoba", rekao je jedan TV voditelj. Drugi TV izvještaj navodi: 'Da su svi političari razmišljali na ovaj način, svijet bi očito bio drugačiji' godine pregovora su bolje od jednog dana rata', ali je pogrešno pripisao autorstvo citata Lukašenku.

 

Neko drugi ko će osvetliti ruske želje

 

Pripisivanje 'mirotvorstva' Lukašenku u velikoj je suprotnosti s portretom ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog tokom konferencije.

Lukašenko je u svom obraćanju opisao Zelenskog kao jedinu osobu koja zbog svojih ličnih ambicija blokira put ka miru u Ukrajini. Umjesto da zauzme neutralan stav, Lukašenko je izabrao da okrivi Ukrajinu i zapadne zemlje za rat. Nazvao je SAD glavnim dobitnikom vojnog sukoba i širio stare dezinformacijske narative, retorički pitajući: 'Zašto je u Ukrajini stvorena anti-Rusija? Zašto su ljudi maltretirani, jer su htjeli govoriti ruski?’

Zaključno, predložena rješenja sigurnosne konferencije u Minsku su prvenstveno bili zahtjevi da se ukinu sankcije Rusiji zbog njene invazije na Ukrajinu. Konferencija je bila fokusirana na okrivljavanje zapadnih zemalja za globalna pitanja, opravavanja ruske brutalne invazije na Ukrajinu (uz „malu ruku pomoći“ Lukašenka) i diskreditaciju Zelenskog.

Ove akcije naglašavaju ulogu konferencije kao oruđa za Moskvu i pokretača prokremljskih narativa umjesto da nudi istinski put do ili rješenja za mir i sigurnost.