Sestre se bore da spase brata tinejdžera iz ruskih mučilišta

 

Kada su ruske snage okupirale ukrajinske gradove na početku opsežne invazije u februaru 2022. godine, mnogi stanovnici su odlučili ostati, očekujući brzo oslobođenje. Njihova odluka nije značila da su prihvatili rusku vlast, već je proizašla iz lojalnosti svojoj domovini, gradu i porodici.

Njihov izbor je nosio opasne posljedice.

U Hersonskoj oblasti, ono što je počelo kao relativno mirna okupacija, gdje su Ukrajinci još uvijek mogli pokazivati otpor, postepeno se transformiralo u tihi teror. Ruske okupacione snage sada zastrašuju lokalno stanovništvo i hapse ljude, etiketirajući određene pojedince kao „neprijatelje“. Neki stanovnici daju obavještenja o drugima, dok se zastrašivanje lokalnog stanovništva nastavlja na teritorijama Ukrajine koje je okupirala Rusija.

Kirilo Rozumiei, stanovnik Hersonske oblasti, imao je 17 godina kada je počela velika invazija. Uprkos invaziji, nastavio je školovanje, pomagao porodici i živio običnim studentskim životom. Međutim, na okupiranim teritorijama, Ukrajinci koji se otvoreno ne slažu sa ruskim režimom na kraju dolaze u sukob sa onima koji svjesno staju na stranu okupacionog režima. Upravo to se dogodilo u Kirilovom slučaju.

Na kraju je uhvaćen i Kirilo, priča njegova sestra Daria Sakno u video intervjuu za Hromadske radio.

U stvari, nakon trajnog nadzora, Kirila je 4. maja 2023. godine uhapsio lokalni stanovnik koji je služio kao opštinski službenik kojeg su imenovale okupacione vlasti.

Ova osoba je Kirila sprovela na ruski kontrolni punkt, nakon čega je mladić nestao skoro godinu dana. Za to vrijeme držan je u podrumima i na drugim lokacijama gdje su prikupljani “dokazi” protiv njega. Pod fizičkom silom i psihičkim pritiskom bio je prisiljen lažno svjedočiti.

Raniji incident je možda ubrzao Kirilovu otmicu, kaže Daria. U svom malom selu od samo deset kuća, Rusi su za vrijeme okupacije postavili lokalnog saradnika za opštinskog službenika. Kirilo je poznavao ovu osobu i ostavio je komentar na svojoj objavi na Facebooku, napisavši: "Nećete biti glavni - kada naši vojnici dođu, dobit ćete ono što zaslužujete".

Narednog dana ovaj zvaničnik je posjetio Kirilove roditelje.  

“Držite svoje dijete na uzici ili će stvari postati loše”, upozorio je oca.  

Sedam dana kasnije, Kirilo je nestao, rekla je Daria za Hromadske radio.

 

Istraga je otkrila uznemirujuće detalje o Kirilovom prijatelju, čija je istorija razgovora sa njim korištena kao dokaz. Nakon Kirilovog nestanka, Dari a se obratila ovom prijatelju, koji je već otišao za Kijev. Kada je zatražila snimke ekrana njihovih razgovora, on je podijelio neke koji pokazuju njihovu oštru kritiku Rusa.

Porodična potraga za Kirilom bila je posebno teška tokom poplave Nove Kahovke nakon ruskog napada na jezero Kahovka i naknadnog proboja brane. U nadi da će pronaći Kirila, njegova baka je svakodnevno posjećivala bivšu policijsku stanicu pod ruskom okupacijom, gdje su se nalazili podzemni objekti za „prevaspitavanje“.

Prestani dolaziti ovamo ili će se loše završiti po tebe”, poručili su joj iz okupacionih vlasti dok su joj prijetili puškom.

“Također su nam rekli da predamo uzorke DNK, jer su svakodnevno nalazili tijela u kanalu”, kaže Daria.

Kroz upornu pretragu i kreiranje naloga na ruskom portalu, porodica je konačno primila vijest u februaru 2024. godine kada ih je kontaktirao državni advokat iz Rostova, otkrivajući da se Kirilo suočava sa optužbama za špijunažu. Bilo je potrebno 10 mjeseci da se potvrdi njegova lokacija.

Tokom pritvora u kaznenoj koloniji u Rostovu, Kirilo je trpio grubo postupanje. Prema njegovim kasnijim pismima, doživio je ono što njegova sestra opisuje kao "pravi pakao", uključujući električne šokove i fizičku i psihičku torturu. Bio je primoran priznati da je špijun. Iako se u početku opirao, do februara se slomio i priznao radnje koje nije počinio.

Porodica je na kraju uspostavila kontakt preko aplikacije Zonatelecom i počela mu slati hranu i knjige. Dana 4. oktobra 2024. godine prebačen je u Čonhar, u okupiranoj Hersonskoj oblasti, a 13. novembra osuđen je na 11 godina u kaznenoj koloniji strogog režima.

Uslovi Kirilovog pritvora varirali su u različitim ustanovama. Tokom boravka u podrumskom pritvorskom centru u Rostovu, često se razbolijevao. Situacija se donekle popravila nakon njegovog prebacivanja u okupirani Čonhar, u Hersonskoj oblasti, gde je hrana bila neznatno bolja.

Tokom boravka u zatvoru, Kirilo je dijelio ćelije sa raznim zatvorenicima, uključujući ukrajinske vojnike iz puka Azov i rusko vojno osoblje koje se odbilo boriti. Uprkos teškim okolnostima, njegova pisma kući ostaju izuzetno optimistična.

“Ono što me najviše iznenađuje je da u svakom pismu samouvjereno piše da će se rat uskoro završiti i to u našu korist. On održava interesovanje za ono što se dešava u svjetskim događajima i čak se raspituje o aktuelnim događajima”, kaže njegova sestra.  

Njegova prepiska otkriva uvid u svakodnevni život u pritvoru.  

„Nisam vidio sunce 20 dana“, napisao je u jednom pismu.  

Opisao je učenje engleskog jezika od pritvorenog učitelja i usavršavanje šaha na zatvorskim turnirima. Putem ovih pisama, Daria se mogla povezati sa rođacima drugih pritvorenika, koordinirajući pakete njege i podršku.

 

Nakon što je Kirilu izrečema kazna u koloniji strogog režima, porodica je i dalje fokusirana na žalbeni proces. Njihov neposredni cilj je zadržati Kirila u Čonharu, gdje njegovi roditelji mogu nastaviti s isporukom mjesečnih paketa njege do 30 kilograma.

Ograničeni kanali komunikacije ostaju značajan izazov. Dok Daria pravi ažuriranu evidenciju u bazi podataka Koordinacionog štaba u Kijevu, dodajući nova pisma i dokumente kako postanu dostupni, povratne informacije su minimalne. Jedina nada porodice leži u potencijalnoj razmjeni zatvorenika.

Daria se i dalje zalaže za oslobađanje svog brata dok živi u egzilu u SAD-u. Govoreći o izazovima sa kojima se suočavaju porodice uhapšenih, ona opisuje stalne frustracije ukrajinskim pristupom.

“Naši članovi iz NVO Civilians in Captain redovno prisustvuju sastancima sa Koordinacionim štabom i Dmitrom Lubinecom, komesarom ukrajinskog parlamenta za ljudska prava. Ali odgovor je uvijek isti: ‘Razvijamo mehanizam za vraćanje civilnih zatvorenika.’ I to je to. Prošle su skoro tri godine, a ovaj mehanizam još uvijek nije razvijen”, kaže Daria.

Daria ističe nedostatak jasne komunikacije i proceduralne transparentnosti. Ona naglašava da porodice treba obavijestiti kad god se imena dostave za razmjenu sa Rusijom i ako se te razmjene odbiju.

“Srce me boli za bratom. Gledam vijesti, a onda sanjam da ga prepoznajem dok izlazi iz jednog od onih autobusa usred polja”, kaže ona.

Neizvjesnost se ne završava zatočeništvom. Rođaci su, također, izrazili zabrinutost za budućnost oslobođenih zatvorenika.

“Na jednom od sastanaka sa Koordinacionim štabom, rođaci su zatražili da oslobođeni civili ne budu podvrgnuti obaveznoj mobilizaciji nakon povratka. Moj brat sada ima 20 godina.

Vjerovatno će provesti dva mjeseca na rehabilitaciji, ali šta onda? Hoće li biti mobilisan? Ovim ljudima je potreban dugotrajan fizički oporavak, pravilna ishrana i psihološka pomoć”, rekla je Daria.

Darjiino vlastito putovanje naglašava izazove sa kojima se suočavaju mnoge ukrajinske porodice. Ona i njen suprug imaju dvoje djece, uključujući ćerku sa bolešću koja zahtijeva specijaliziranu njegu i opremu. Njihov život na okupiranoj teritoriji brzo je postao neodrživ.  

“Prije nego što smo otišli, živjeli smo sa prijateljima šest sedmica. Njihova kuća je imala veliki podrum u kojem smo se krili tokom granatiranja. Prvih nekoliko noći bilo nas je ukupno 15. Spavali smo na tri dušeka na napuhavanje i stolicama. Ali mojoj kćerki je potrebna oprema za održavanje života: neinvazivni ventilator, aparat za kašljanje i uređaj za usisavanje. Znali smo da je nemoguće ostati u takvim uslovima”, priča Daria.  

Daria se prisjeća dana kada je porodica pobjegla, 6. aprila 2022. godine, prešavši minirana polja i prešavši 200 kilometara za 12 sati.

Prvo su ostali u Lavovu, nadajući se da će rat brzo završiti. Kada se to nije dogodilo, preselili su se u Slovačku kako bi osigurali rehabilitaciju za svoju kćerku, a kasnije u Italiju po specijaliziranu ortopedsku opremu. Na kraju, porodica se preselila u Sjedinjene Američke Države u okviru programa Ujedinjenja za Ukrajinu (U4U), uz podršku prijatelja.

 

Premještanje je puno koštalo. Darijini roditelji ostaju na okupiranoj teritoriji, gdje je njenoj baki nedavno dijagnosticiran karcinom. Porodica je izgubila svoj dom i stvari, uključujući stan kupljen 2020. godine. Darijina djeca odrastaju bez bake i djeda i članova porodice.

“Kirilo je još uvijek u zarobljeništvu. Čini se kao da smo u februaru 2022. godine počeli živjeti na adrenalinu, a još uvijek trčimo. Inače, mislim da bismo do sada odustali”.