Šansa Evrope da osigura mir u Ukrajini

Buduća sigurnost Evrope visi o koncu. Ipak, za mnoge na kontinentu, rat u Ukrajini izgleda dalek. Zaista, šetajući ulicama Brisela, čovjek ne može ni naslutiti da je u toku rat.

Ali postoji. Ruska agresija traje već više od 1.000 dana, a uprkos velikim gubicima u ljudstvu i opremi, Moskva ne odustaje.

Zaista, čak i dok Sjedinjene Američke Države žure sa vojnim zalihama uoči inauguracije novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, ne može se poreći da je u ovoj fazi Ukrajina na začelju. I iako je pomoć administracije predsjednika Joea Bidena bila obilježena stalnim oprezom i odlaganjem, što je često rezultiralo "premalo, prekasno", nova administracija bi mogla biti još gora.

Dakle, ovo treba biti poziv na buđenje za Evropsku uniju, upozorenje da mora da se pojača da zaštiti svoje interese - bez obzira na to šta SAD odluče da urade.

Za mnoge, nakon skoro tri godine rata, sada konačno tone u tome da je teško vidjeti kako Kijev može kratkoročno osloboditi sve okupirane teritorije. Sposobnost Rusije da stvori premoć uz pomoć Irana, Sjeverne Koreje i Kine nadmašuje ono čime su Ukrajina i njeni partneri mogu – ili su spremni – parirati, a brutalna agresija pobjeđuje.

Nadalje, iz perspektive Zapada, krajnji cilj sukoba se promijenio od pobjede Ukrajine u ratu do očuvanja nezavisne Ukrajine.

Međutim, nedavno iskustvo jasno pokazuje da jednostavno postizanje sporazuma o prekidu vatre sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom neće donijeti mir. Uostalom, primirje je postignuto nakon ilegalne okupacije i aneksije Krima 2014. i rata u Donbasu koji je uslijedio, ali ga je Rusija jednostavno iskoristila da pojača svoje snage i izvrši invaziju svim snagama 2022. godine.

Prekid vatre u bliskoj budućnosti bilo bi teško postići u svakom slučaju, jer nema naznaka da je Rusija zainteresirana za pregovore.

Ipak, moramo očekivati da će nova Trumpova administracija pokušati prekinuti neprijateljstva na ovaj ili onaj način - čak i na račun sposobnosti Ukrajine da se brani. A kada se to dogodi, i Ukrajina i Evropa moraju imati mjesto za pregovaračkim stolom.

Uz to, pod pretpostavkom da se prekid vatre može postići na kraju bilo kakvih pregovora, nejasno je koliko bi takav mir trajao. Stoga, gdje god moguća linija razgraničenja između nezavisne i okupirane Ukrajine na kraju padne, mora se nedvosmisleno braniti snažnije od kapaciteta ukrajinskih vojnih snaga. Sve manje od toga značilo bi da će Rusija nastaviti svoj napad s istim ciljem - prije ili kasnije.

Zbog toga je novi ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha nedavno zatražio punopravno članstvo u NATO-u kao jedinu ozbiljnu sigurnosnu garanciju za svoju zemlju. Ovim zahtjevom on u suštini iznosi očigledno: bez prisustva Zapada u Ukrajini nakon završetka neprijateljstava, neće biti mira.

Međutim, s Trumpovim ulaskom u Bijelu kuću, mogućnost da Ukrajina bude pozvana da se pridruži čini se malom. Isti argument kojim su Francuska i Njemačka uskratile članstvo Ukrajine u NATO-u još 2008. godine ponavlja se i danas: uvjerenje da će Putin započeti nuklearni rat kako bi ispunio svoj san o stvaranju novog ruskog carstva i da se mir može održati kroz smirivanje. Ali proteklih 1000 dana je dokaz da to nije istina.

Smirivanje ne vodi miru, a Putin će nastaviti sa agresijom dok se ne zaustavi. To sam izjavio prije više od dvije godine kada sam bio premijer — i to je istina i danas.

Ali ako SAD i drugi saveznici u NATO-u nisu spremni podržati nastojanja Ukrajine za članstvo, postoji li bilo koja druga uvjerljiva alternativa da se pokuša prekinuti neprijateljstva, osigurati mir, spriječiti potpuno uništenje zemlje i spriječiti moguće širenje rata?

Da, koalicija voljnih saveznika iz NATO-a mogla bi fizički uskočiti i pomoći da se osigura buduća zona razgraničenja između nezavisne Ukrajine i one koju je okupirala Rusija. A ako bi Evropa preuzela vodstvo u ovome, vjerovatno bi SAD bile spremne podržati napore, čak i ako to ne uključuje nužno američku "čizmu na zemlji".

Ovdje se radi o liderstvu. Dolazeća Trumpova administracija vjerovatno neće biti voljna preuzeti vodstvo, a Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je praktično paralizirano kineskim i ruskim vetom, što ostavlja Evropi da preuzme odgovornost za osiguranje mira u Evropi.

S tim u vezi, novopotvrđena Evropska komisija sada ima komesara za odbranu i svemir po prvi put u istoriji bloka. A s obzirom na to kako ova institucija obično radi, očekujemo da ćemo vidjeti hrabre pokušaje povećanja vojne interoperabilnosti, kao i nastojanje da se konsoliduje i poveća kapacitet evropske odbrambene industrije – što je sve potrebno.

 

Međutim, s ratom na pragu, EU treba više od obične odbrambene industrije koja odgovara svrsi. Potrebna joj je čvrsta vojna moć kako bi se osiguralo da će Ukrajina nastaviti kao nezavisna zemlja ako se primirje može postići.

Dakle, sada je na evropskim liderima NATO-a da se angažiraju sa Trampovom administracijom u svim pregovorima o bilo kakvom sporazumu o prekidu vatre u Ukrajini i da se postaraju da Kijev ima riječ. A ako su evropski saveznici u NATO-u, također, spremni fizički pomoći u garantovanju bilo kakvog mirovnog sporazuma, onda postoji nada za nezavisnu Ukrajinu, kao i nastavak mira za ostatak kontinenta.

Trenutak je da Evrope dođe na svoje.