‘Samo želim pravdu’: Ukrajinci se bore sa skrivenim ratnim zločinom seksualnog nasilja

 

Kada su ruske snage zauzele Halinino selo u blizini Buče, ona se pokušala sakriti. Ostala je u zatvorenom prostoru i, kada je nestalo hrane, preživjela je od ostataka hrane za piliće koju je noću kupila iz bašte. Ipak, dva mlada vojnika došla su na vrata, optužujući je da skriva ukrajinske trupe. Skinuli su je golu i silovali.

Halina, 61, koja nije željela da se objavi njeno puno ime, prijavila je svoj slučaj ukrajinskoj policiji ubrzo nakon što su se ruske trupe povukle iz regije Kijev u proljeće prošle godine. Petnaest mjeseci kasnije, ona nije imala novosti o svom slučaju i bori se da nastavi dalje.

 

Marina je preživjela seksualno nasilje dok je bila u zatvoru u Donjecku, dijelu Ukrajine okupiranom od strane Rusije, gdje je bila zatočena zbog svog proukrajinskog stava. Njen identitet je sakriven jer se njen suprug – civil – i dalje nalazi tamo. Puštena prošle godine, podnijela je službeni izvještaj zajedno sa velikom grupom drugih zatočenika. To nije procesuirano, nije joj rečeno zašto, ali se priprema da podnese novu prijavu kao pojedinac.  

„Seksualnom nasilju se poklanja malo pažnje. Ono se ne tretira isto kao mučenje ili drugi ratni zločini, jer ne postoji odgovarajući mehanizam kažnjavanja, nema zakona”, kaže Marina.

Halina i Marina su samo dvije, a aktivisti vjeruju, da bi mogle biti hiljade, možda desetine hiljada žena, djece i muškaraca koji su bili izloženi seksualnom nasilju – ratnom zločinu prema međunarodnom humanitarnom pravu – otkako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu prošle godine. One su, međutim, među rijetkima do sada koje su se javile i prijavile šta im se dogodilo.

 

Ukrajinski glavni tužilac zabilježio je više od 97.000 izvještaja o navodnim ratnim zločinima koje su počinile ruske snage tokom invazije. Oni uključuju mučenje, ubijanje po prijekom postupku i gađanje civilne infrastrukture. Ipak, od augusta, istraživano je samo 208 slučajeva seksualnog nasilja.

Dok Ukrajina ulaže napore da evidentira i procesuira ratne zločine, brojke pokazuju da seksualno nasilje ostaje skriveni zločin. Silovanje je korišteno kao ratno oružje u sukobima širom svijeta, ali pozivanje ljudi na odgovornost za to je rijetkost. Teško je pronaći počinioce i dokazati da je bilo naređenja nekog komandira.

U Ukrajini, preživjeli se suočavaju sa dugim putem do pravde. Pretrpan pravni sistem, društvena stigma, nedostatak svijesti o tome šta predstavlja seksualno nasilje i potreba za reformom zakonodavstva, sve bi to moglo spriječiti ljude da istupe.

„Ljudi žive u malim sredinama i žele da ono što im se dogodilo zadrže u porodici“, rekla je Halina. “Neki ljudi, uključujući policajce, prebacuju krivicu. Kažu: 'Pa ti si odlučio da ostaneš pod okupacijom, da si otišao ovo se ne bi dogodilo'. To frustrira ljude i ne ohrabruje druge da prijave.”

Katerina Pavličenko, zamjenica ministra unutrašnjih poslova, koordinira rad policijskih jedinica koje istražuju seksualno nasilje u sukobu. Ona je rekla da su brutalnost i intenzitet rata pred policiju postavili izazove sa kojima se ranije nisu suočavali i da su se morali brzo prilagoditi.

"To je bio proces učenja", rekla je. “Dokumentirali smo slučajeve seksualnog nasilja od 2014. [kada su snage pod kontrolom Rusije zauzele Krim], ali nakon invazije, razmjeri zločina su se povećali. Sada smo stekli iskustvo i kada kontraofanziva oslobodi nova područja bit ćemo efikasniji.”

Većina do sada prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja dogodila se pod okupacijom, u oblastima kao što su Kijevska i Harkovska oblast te Herson. Policija nema pristup područjima koja su još uvijek pod ruskom kontrolom, tako da mogu samo čekati da Ukrajina vojno napreduje.

U međuvremenu, rekla je Pavličenko, osnovali su osam specijaliziranih radnih grupa, sastavljenih uglavnom od žena, koje obilaze ranije oslobođena područja kako bi ohrabrile preživjele da istupe. Istražitelji prolaze obuku o osjetljivom postupanju u slučajevima, a uspostavljena je i telefonska linija i web stranica za prijavu slučajeva.

Ukrajina pokušava napraviti promjene na zakonodavnom nivou koje bi osobama koje su preživjele seksualno nasilje dodijela poseban status i omogućila im državnu finansijsku podršku, nešto što bi moglo potaknuti ljude da prijave zločine u budućnosti.

Krivični zakon zemlje ne opisuje seksualno nasilje zasnovano na sukobu, koje je odvojeno od drugih oblika seksualnog nasilja i zlostavljanja prema međunarodnom pravu. To znači da preživjele nemaju isti pravni status kao žrtve drugih vrsta ratnih zločina, kao što su nezakoniti pritvor, gubitak imovine ili mučenje, koji dolaze uz finansijsku podršku države.

Uliana Tokarieva, zamjenica ministra socijalne politike, rekla je da parlament Vrhovna rada priprema zakon za dodjelu ovog posebnog statusa, kao i niz podzakonskih akata koji opisuju seksualno nasilje povezano sa sukobom. Prilagođavanja će omogućiti pružanje socijalnih, medicinskih i psiholoških usluga i bolje kažnjavati prestupnike.

Zvaničnici i međunarodne grupe, poput UN-a, nazvali su rusku upotrebu seksualnog nasilja u Ukrajini strateškim programom dehumanizacije. Užasne priče koje su već javno objavljene obuhvatile su starije osobe, djecu od četiri godine, civilne zatočenike i vojne zarobljenike. Dok žene snose najveći teret seksualnog nasilja, u trećini slučajeva koje je zabilježio i ukrajinski glavni tužilac i UNFPA, UN-ova agencija za seksualno i reproduktivno zdravlje, žrtve su bili muškarci.  

“Muškarci mogu biti izloženi dodatnoj društvenoj stigmi. Ne žele da ih se doživljava kao žrtve ili kao slabe, tako da je malo njih spremno govoriti javno”, rekao je Volodomir Švherbačenko, čelnik Istočno-ukrajinskog centra za civilne inicijative (EUCCI), nevladine organizacije koja dokumentuje kršenja ljudskih prava u sukobima.

Švherbačenko , koji dokumentuje seksualno nasilje od 2014. godine, bio je prvi koji je iznio slučaj iz Ukrajine na međunarodni krivični sud. On je rekao da prijavljeni zločini uključuju grupno silovanje, silovanje roditelja pred djecom i obrnuto, postavljanje kamera u toalete pritvorskih objekata i seksualiziranu torturu, poput strujnog udara u genitalije i kastracije.

“Nekoliko preživjelih je izjavilo da im je, nakon što su bili zlostavljani, rečeno: 'Sada nećete moći imati djecu', ili: 'Radimo ovo da spriječimo Ukrajince da se razmnožavaju. Ova djela uništavaju živote ljudi”, kaže Švherbačenko.  

Ukrajina i UNFPA nedavno su pokrenuli kampanju podizanja svijesti kako bi ohrabrili ljude koji su možda bili izloženi manje poznatim primjerima seksualnog nasilja u ratu da se jave. To uključuje prijetnju silovanjem, svjedočenje seksualnog nasilja nad drugima, skidanje do gola, uperen pištolj u reproduktivne organe i bilo koju radnju sa seksualnom podlogom.

„Ljudi možda neće smatrati to što im se dogodilo seksualno nasiljem dok im se ne pomogne u procesuiranju onoga što se dogodilo“, rekla je Alona Sičova, psiholog u UNFPA-ovim centrima za pomoć preživjelima u Zaporožju, jednom od 11 širom zemlje.

Oni koji ne dobiju pomoć rizikuju ozbiljne psihološke posljedice, kao što je posttraumatski stresni poremećaj. Spor put do pravde, također, može imati duboke efekte na mentalno zdravlje.

Iz Ureda Pavličenkove  saopćeno je da je za 71 od 208 slučajeva seksualnog nasilja, u toku krivični postupak. U nekim slučajevima počinilac je identificiran, ali nije pronađen, a u drugim su već ubijeni na bojnom polju. To može biti razočaravajuće za preživjele.

"Ljudi idu u policiju, prijave slučaj i očekuju odmah presudu i kaznu za one koji su im naudili", rekla je Sičova. "Ali ako potraje dugo ili slučaj ne ide naprijed kako se očekivalo - to dovodi do dodatne frustracije i anksioznosti."  

Neki će možda odlučiti da slučaj ne dovedu do suda zbog traume ponovljenog detaljnog svjedočenja.

Halini i Marini pravda bi omogućila da krenu dalje, da se osjećaju uvjerenim da je Ukrajina demokratska država koja služi njihovim potrebama i da povrate osjećaj sigurnosti u svojim životima.  

“Samo želim pravdu, želim da svi budu kažnjeni”, rekla je Maryna. “Pomoglo bi mi da se psihički oporavim.”