Samit mira i samit NATO-a: Očekivanja i realnost za Ukrajinu

 

Ukrajina je i dalje u centru pažnje evroatlantske zajednice, posebno redovnih događaja EU i NATO-a, američkih i evropskih izbora. Sa približavanjem Globalnog mirovnog samita, koji će se održati u Švicarskoj 15. do 16. juna, ukrajinske teme se aktivno pojavljuju u diplomatskim kuloarima i medijima Azije, Afrike i Latinske Amerike.

Neformalni sastanak ministara vanjskih poslova NATO-a održan u Češkoj 30. i 31. maja bio je posvećen pripremama za samit u Washingtonu zakazan za juli. I, naravno, jedna od centralnih tema ovog sastanka, kao i predstojećeg samita Alijanse, bila je Ukrajina. Nažalost, ne u kontekstu traženja fleksibilnih formulacija za uključivanje države u NATO. Međutim, ništa manje važno nije pitanje koje je na raspravu iznio generalni sekretar Jens Stoltenberg i o kojem se očekuje zvanična odluka u Washingtonu - vojna pomoć Ukrajini.

Stoltenberg je, uzimajući u obzir uzdržan stav saveznika prema svom prethodnom prijedlogu da se stvori petogodišnji NATO fond za vojnu podršku Ukrajini u iznosu od 100 milijardi američkih dolara, kako bi se osigurala veća predvidljivost i pouzdanost ovog procesa, transformirao u prijedlog za izdvajanje od strane saveznika u fond vojne pomoći Ukrajini godišnje najmanje 40 milijardi dolara. To odgovara praksi prethodnih godina, tako da se ne očekuje ništa revolucioniarno u vezi sa ovom odlukom. Međutim, to će procesu vojne podrške dati predvidljiviji karakter, u kojem će odgovornost za raspodjelu sredstava zajednički dijeliti između svih saveznika, po određenom principu, eventualno uzimajući u obzir veličinu BDP-a. Stvaranje takvog fonda bit će i odgovor na zabrinutost američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, koji je naglasio potrebu veće solidarnosti među saveznicima u dodjeli sredstava za pomoć Kijevu. Slične primjedbe su se više puta čule iz Njemačke, koja je drugi najveći donator Ukrajini.

 

Danas se čini da bi ova odluka, kao i odobrenje prenosa funkcija koordinacije u Rammstein formatu sa SAD na NATO, mogli postati jedini praktični rezultati Washingtonskog samita za Ukrajinu. Generalni sekretar smatra da je na taj način moguće izbjeći mogućnost postepenog smanjenja vojne pomoći Ukrajini sa vremenom, što bi se negativno odrazilo na odbrambene sposobnosti države.

Može se nadati da će i saveznici pronaći odgovarajuću formulaciju za još jedan signal o perspektivama članstva Ukrajine u NATO-u, ambicioznijim od prethodnih, u vremenu do održavanja samita. Međutim, to neće bitno uticati na brzinu integracije zemlje u Alijansu. Članstvo u NATO-u će očigledno zavisiti od uspjeha države na frontu i od uslova za okončanje rata. Nažalost, i danas, nakon više od dvije godine ruske agresije velikih razmjera na Ukrajiina, u kojoj Ukrajina zapravo ima punu podršku Zapada kada je u pitanju članstvo u NATO-u, neki od predstavnika država članica još uvijek zaboravljaju razloge. U nezvaničnim kontaktima ponekad se primjećuje da će prije donošenja konačne odluke o pozivu Ukrajini neke zemlje članice vjerovatno željeti biti sigurne u budućnost Rusije, kao i kako će sigurnost Alijanse biti zagarantovana od prijetnji sa istoka. Dakle, čak i nakon pobjede nad agresorom, odluka da se Ukrajina pozove u NATO vjerovatno neće postati potpuno automatska, a njeno odobrenje od strane saveznika će potrajati.

Drugo važno pitanje o kojem se razgovaralo u Pragu je davanje dozvole Ukrajini da koristi zapadno oružje na teritoriji Ruske Federacije. Generalni sekretar Stoltenberg je lično odigrao konstruktivnu ulogu u moderiranju ove diskusije, kao i u postizanju širokog dogovora između saveznika o ovom pitanju. Danas, u svjetlu granatiranja Harkova i regije, ovo pitanje je postalo posebno aktuelno. Međutim, do sada je Washington, od kojeg se najviše očekuje, napravio samo pola koraka u tom pravcu, budući da projektili ATACMS još ne podliježu takvoj dozvoli.

Tokom vašingtonskog NATO samita planirano je da se razgovara o saradnji Alijanse sa indo-pacifičkim partnerima - Australijom, Japanom, Južnom Korejom i Novim Zelandom, čiji će predstavnici takođe biti pozvani u Washington. Razlozi ne leže samo u globalnim interesima Sjedinjenih Država, već i u činjenici da su u savremenom svijetu sigurnosni procesi u Evropi i drugim kontinentima usko povezani. Formiranjem nove „osovine zla“ koju čine Rusija, Iran, Južna Koreja i, nažalost, Kina, koja se sve jasnije pozicionira kao protivnik demokratskog Zapada, ovi trendovi postaju sve očigledniji. Dokaz tome je situacija sa pripremama za Globalni samit mira u Švajcarskoj, koji je zakazan za 15. i 16. jun, kao i uloga Kine u tom procesu.

 

Navedeni samit planiran je kao događaj koji treba približiti zemlje globalnog juga Ukrajini, pomoći im da svoju pseudoneutralnost transforaju u poziciju podrške u rusko-ukrajinskom ratu za osnovne principe međunarodnog prava, koji su uključeni u ukrajinsku "formulu mira". Ovo bi, u idealnom slučaju, omogućilo razvoj međunarodnog sistema izolacije agresora i, u konačnici, doprinijelo bi da se rat približi rješenju na pravičnoj osnovi. Nažalost, aktivnosti Moskve i Pekinga, usmjerene na ometanje učešća zemalja na konferenciji, daju određene rezultate. Činilo se da je globalni jug podijeljen po ovom pitanju.

Štaviše, njene ključne članice - Kina, Brazil, Južna Afrika - zapravo su završile na strani Moskve. Moguće je da će i Saudijska Arabija izbjeći učešće na događaju. Naravno, stav ovih zemalja je formuliran više diplomatskim izrazima, poput insistiranja na prisustvu ruskom mirovnom samitu ili održavanje drugog alternativnog međunarodnog događaja uz učešće i Kijeva i Moskve, kao zahtjevi za hitnim prekidom vatre, prelazak na pregovore sa Moskvom u cilju pronalaženja kompromisa itd. Na toj pozadini jasnog igranja u skladu sa interesima Kremlja, pozivanja pomenutih država na njihovo poštovanje međunarodnog prava, uključujući princip očuvanja teritorijalnog integriteta, izgleda vještački i neodrživo. I istovremeni nastavak ekonomske saradnje sa Rusijom, uključujući oblast energetike, koja je odlučujuća za ruski vojni budžet, kao i trgovina, prvenstveno sa Kinom, robom dvostruke namjene čini ih efektivnim saveznicima agresora i podriva efektivnost zapadnih sankcija.

Problem Kine i njene proruske "neutralnosti" u ratu protiv Ukrajine se nije pojavio. Međutim, do sada su svi napori Zapada i Ukrajine bili prilično uzdržani i usmjereni na upozorenje Pekinga i podsticanje da promijeni svoj stav. Ali destruktivne aktivnosti Kine u vezi sa Globalnim mirovnim samitom radikalizirale su situaciju. Govor ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Singapuru na sigurnosnoj konferenciji u sklopu "Šangri-La dijaloga" donio je problem nekonstruktivnosti Pekinga po pitanju samita, kinesko-ruskog sigurnosnog partnerstva i odnosa Ukrajine prema njemu u javnoj sferi.

Bez sumnje, takva javna iskrenost lidera zemlje neće doprinijeti razvoju saradnje Ukrajine sa Kinom, koja uživa značajan uticaj među državama globalnog juga. Stoga su izjave Zelenskog u Singapuru već naišle na djelić kritika nekih ukrajinskih stručnjaka. Međutim, sa druge strane, da bi se uspostavilo međusobno razumijevanje, ponekad vrijedi iskreno reći o neprihvatanju stava partnera, jer se nedostatak reakcije na neprijateljske postupke može shvatiti kao slabost i prećutni dogovor. Pogotovo ako oštre izjave dođu nakon višemjesečnih napora i poziva na uspostavljanje konstruktivnog dijaloga.

 

Inače, nije samo Ukrajina dozvolila sebi da javno kritikuje stav Pekinga u vezi sa Globalnim mirovnim samitom. Nedavno je glasnogovornik američkog State Departmenta Matthew Miller, komentirajući ovo pitanje, rekao da je SAD-u teško vidjeti kako Kinezi mogu odigrati pozitivnu ulogu u okončanju rata, s obzirom na njihovu pomoć Rusiji u obnovi i rekonstrukciji njene odbrane -industrijskog kompleksa.

 

Komentirajući pripreme za samit mira, zvanični Kijev ističe očekivani broj učesnika i njihov nivo. Ali efikasnost ove mjere nije određena samo ovim, i ne samo kvalitetom konačnog saopćenja, oko kojeg se može dogovoriti. Važan je i nastavak, prevođenje političkih sporazuma u praktične procese.

 

Na samit su iznesena pitanja koja imaju velike izglede da postanu konsenzusna, uključujući nuklearna pitanja i pitanja sigurnosti hrane, kao i humanitarna pitanja, uključujući razmjena ratnih zarobljenika i povratak ukrajinske djece prisilno odvedene u Rusiju. Međutim, treba biti realan. Čak i ako broj učesnika samita bude znatno veći od 100, i donese vrlo ispravne odluke, naprimjer, o potrebi da se okupirana NEP Zaporožje prenese pod kontrolu IAEA, o bezuslovnom poštovanju slobode plovidbe u Crnom moru, o razmjeni "svi za sve" itd., uzimajući u obzir postojeće realnosti, postoje prilično jake sumnje u mogućnost njihove implementacije. Istovremeno, uključivanje partnera u rješavanje ovih problema može dati barem djelomične rezultate.