Ruski vojni ciljevi i kapaciteti u Ukrajini u 2024.

 

Poraz u pokušaju Rusije da potčini Ukrajinu mora se zasnivati na razumijevanju onoga što Rusija pokušava postići, kako namjerava postići svoje ciljeve i njene sposobnosti da provede ovaj plan. Ruska teorija pobjede prolazila je kroz razne faze tokom rata, ali Moskva sada ima jasan plan kako namjerava dalje. Ovaj tekst nastoji prikazati namjeru Rusije kako bi pružio osnovu za planiranje, kako se njen plan može poremetiti. Isticanje ruskih namjera i kapaciteta ne predstavlja procjenu vjerovatnoće da će to uspjeti.

 

Ruski strateški ciljevi

 

Rusija i dalje ima strateški cilj pokoravanja Ukrajine. Sada vjeruje da pobjeđuje. Uslovi predaje koje trenutno predlažu ruski posrednici uključuju da Ukrajina ustupi teritoriju koja je već pod ruskom kontrolom zajedno sa Harkovom, a u nekim verzijama i Odesom, pristajanje da Ukrajina ne uđe u NATO i imenovanje šefa države kojeg odobri Rusija. Jedini značajan ustupak koji Rusija predlaže jeste da ono što je ostalo od Ukrajine može pristupiti EU.

Proces kojim Rusija želi postići ovaj ishod odvija se u tri faze. Prvi zahtijeva nastavak pritiska duž ukrajinskog fronta kako bi se iscrpile reserve municije i ljudstva Oružanih snaga Ukrajine (AFU). Paralelno sa ovim naporima, ruske specijalne službe imaju zadatak slomiti odlučnost ukrajinskih međunarodnih partnera da nastave pružati vojnu pomoć. Nakon što vojna pomoć bude značajno ograničena tako da se ukrajinske zalihe municije iscrpe, Rusija namjerava pokrenuti dalje ofanzivne operacije kako bi ostvarila značajne – iako spore – dobitke na bojnom polju. Namjera je da se ovi dobici iskoriste kao poluga protiv Kijeva da se prisili na kapitulaciju pod ruskim uvjetima. Šema planiranja za realizaciju ovih ciljeva, koji predstavlja osnovu za stvaranje ruskih snaga i industrijske rezultate, jeste da pobjeda treba biti postignuta do 2026.

Od vitalnog je značaja shvatiti da se ruski ciljevi mogu proširiti s uspjehom, a s obzirom na to da je Kremlj prekršio gotovo sve značajne sporazume i s Ukrajinom i sa NATO-om, nema garancije da čak i da Rusija dobije ono što je željela iz pregovora, neće naknadno nastojati fizički okupirati ostatak Ukrajine ili se ohrabriti da upotrijebi silu negdje drugdje.

 

Ruski vojni kapacitet

 

Ruska vojska počela je 2023. godine sa vrlo neorganizovanim snagama u Ukrajini koje se sastoje od približno 360.000 vojnika. Do početka ukrajinske ofanzive u junu 2023. broj vojnika je porastao na 410.000 i postajao je sve organiziraniji. Tokom ljeta 2023. godine Rusija je uspostavila pukove za obuku duž granice i na okupiranim teritorijama i, nakon pobune Wagnerovih snaga, nastojala standardizirati svoje jedinice, razbijajući dosadašnji trend ka privatnim vojskama. Do početka 2024. godine ruska operativna grupa snaga na okupiranim teritorijama brojala je 470.000 vojnika.

Iako je malo vjerovatno da će se kvalitet ruskih snaga povećati sve dok Ukrajinci mogu održavati značajan nivo iscrpljenosti u svim snagama, Rusi će moći održati stabilan tempo napada tokom 2024.

Ruske snage su se vratile iznad nivoa bataljona na tradicionalni sovjetski borbeni poredak pukova, divizija i kombinovanih armija, ali su značajno izmijenjene ispod nivoa puka. Bataljoni su organizirani kao linijski i jurišni bataljoni, i obično djeluju u grupama četa koje se bore u malim, raštrkanim odredima. Ovo odražava ne samo prilagođavanje uslovima na bojnom polju, već i nedostatak obučenih oficira sposobnih za koordinaciju većih formacija, sa značajnim dijelom ruskih mlađih oficira koji se trenutno unapređuju iz činova i prolaze skraćenu oficirsku obuku, koja ponekad traje i do dva mjeseca.

Ruske snage i dalje  imaju značajne gubitke, ali ipak rastu. Djelovanje u većem obimu omogućava ruskoj vojsci da preduzme mjere koje garantiraju integritet linije fronta. Jedinice se generalno mogu rotirati izvan linije nakon što uzmu do 30 posto žrtava, tačka u kojoj se procjenjuje da su neefikasne – i zatim se regenerišu. Iako se trenutno ne odvija velika ofanziva, ruske jedinice imaju zadatak izvoditi manje taktičke napade koji u najmanju ruku nanose stalne gubitke Ukrajini i omogućavaju ruskim snagama da zauzmu i zadrže položaje. Na ovaj način Rusi održavaju dosljedan pritisak na niz tačaka. Iako težnja ruske vojske da se poveća na 1,5 miliona ljudi nije ostvarena, regruti trenutno postižu gotovo 85 posto ciljeva za ugovaranje trupa za borbu u Ukrajini. Kremlj stoga vjeruje da može održati trenutnu stopu osipanja do 2025. godine.

Što se tiče borbene opreme, ruske snage imaju oko 4.780 cijevnih artiljerijskih oruđa, od kojih je 20 posto samohodnih, 1.130 sistemi za višestruko lansiranje MLRS, 2.060 tenkova i 7.080 drugih borbenih oklopnih vozila, prvenstveno sačinjenih od MT-LB, BMP i BTR. Njih i dalje podržava 290 helikoptera, od kojih je 110 jurišnih te 310 brzih mlaznjaka. Ovi setovi opreme ograničeni su u pogledu načina na koji se mogu koristiti zbog nedostatka municije, posebno za ključna oružja kao što su raketni sistemi za višestruko lansiranje 220 mm (MLRS) i fluktuirajuća dostupnost municije od 152 mm. Neki setovi, poput brzih mlaznjaka, ograničeni su brojem pilota sa dovoljno iskustva za izvršavanje ključnih misija. Gubici ruske zračne posade – uključujući operatere u oborenim Il-20 Coot i A-50U Mainstay – iznose 159 članova posade, što s obzirom na neujednačenost sati leta u ruskim eskadrilama predstavlja ozbiljan gubitak sposobnosti. Bez obzira na to, ruske vazdušno-kosmičke snage (VKS) mogu nastaviti sa velikom brzinom naleta i isporukom municije. Ukupna procjena je da, iako je malo vjerovatno da će se kvalitet ruskih snaga povećati sve dok AFU može održavati značajan nivo iscrpljenosti u svim snagama, Rusi će moći održati stabilan tempo napada tokom 2024.

 

Ruski industrijski kapaciteti

 

Što se tiče kapaciteta ruske industrije da podrži tekuće operacije, Rusija je značajno mobilizirala svoju odbrambenu industriju, povećavajući smjene i šireći proizvodne linije u postojećim pogonima, kao i vraćajući ranije zatvorene fabrike u pogon. To je dovelo do značajnog povećanja proizvodnje. Naprimjer, Rusija isporučuje svojim snagama oko 1.500 tenkova godišnje zajedno sa oko 3.000 borbenih oklopnih vozila različitih tipova. Ruska proizvodnja raketa je na sličan

način porasla. Početkom 2023. godine, naprimjer, ruska proizvodnja balističkih projektila Iskander 9M723 bila je šest mjesečno, sa raspoloživim zalihama raketa 50 komada municije. Do početka 2024. godine, ne samo da je Rusija koristila značajan broj ovih projektila svakog mjeseca od ljeta 2023., već je povećala svoje zalihe na skoro 200 balističkih projektila Iskander 9M723 i krstarećih raketa 9M727. Slična slika se može uočiti i na drugim tipovima projektila kao što je Kh-101.

Uprkos ovim dostignućima, Rusija se suočava sa značajnim ograničenjima u dugovječnosti i pouzdanosti svoje industrijske proizvodnje. Kada su u pitanju tenkovi i druga oklopna borbena vozila, naprimjer, otprilike 80 posto nije nove proizvodnje, već je obnovljeno i modernizirano iz ruskih ratnih zaliha. Broj sistema koji se čuvaju u skladištu znači da, iako Rusija može održavati dosljednu proizvodnju do 2024. godine, ona će početi otkrivati da ova vozila zahtijevaju dublju obnovu do 2025. godine, a do 2026. će iscrpiti većinu raspoloživih zaliha. Kako se broj obnovljenih vozila smanjuje, industrijski kapaciteti mogu ići u izradu novih platformi, ali to će nužno značiti značajno smanjenje vozila isporučenih vojsci.

Još jedna ranjivost ruskog kompleksnog oružja poput projektila je velika ovisnost o komponentama zapadnog porijekla. Iako je Rusija zadržala stalnu opskrbu potrebnim komponentama zbog nekoherentnog i nedovoljnog pristupa sankcijama koje su usvojile zapadne države, koherentniji pristup suprotstavljanju ruskoj odbrambenoj industriji mogao bi poremetiti linije snabdijevanja. Čak i uz postojeći pogrešan pristup, cijena komponenti porasla je za 30 posto za ruski odbrambeni sektor, a on je uspio samo stabilizirati zalihe, a ne ih proširiti, uprkos dodatnim ulaganjima u ovu liniju napora.

Međutim, možda najozbiljnije ograničenje za Rusiju je proizvodnja municije. Kako bi ostvarilo svoje težnje da ostvari značajne teritorijalne dobitke 2025. godine, rusko Ministarstvo odbrane (MO) je procijenilo potrebe industrije za proizvodnju ili nabavku približno četiri miliona 152 mm i 1,6 miliona 122 mm artiljerijskih granata u 2024. Ruska industrija je izvijestila Ministarstvo odbrane da očekuje povećanje proizvodnje 152 mm sa oko milion metaka u 2023. na 1,3 miliona metaka tokom 2024. i da će proizvesti samo 800.000 metaka 122 mm u istom periodu. Štaviše, rusko Ministarstvo odbrane ne vjeruje da može značajno povećati proizvodnju u narednim godinama, osim ako se ne otvore nove fabrike i ne investira u ekstrakciju sirovina sa rokom isporuke dužim od pet godina.

To znači da Rusija mora – kratkoročno – kako bi pravilno opskrbila oružane snage, dodatno povući svojih preostalih tri miliona komada uskladištene municije, iako je veliki dio toga u lošem stanju. Kako bi dodatno nadoknadila nestašice, Rusija je potpisala ugovore o isporuci i proizvodnji sa Bjelorusijom, Iranom, Sjevernom Korejom i Sirijom, pri čemu je potonja mogla osigurati samo kovane čaure umjesto kompletnih čaura. Iako će ubrizgavanje oko dva miliona metaka kalibra 122 mm iz Sjeverne Koreje pomoći Rusiji 2024. godine, neće nadoknaditi značajan nedostatak raspoložive municije od 152 mm 2025. godine. Ukupna ruska proizvodnja artiljerije će vjerovatno ostati na nivou od tri miliona metaka godišnje svih vrsta – uključujući MLRS, koji nije spomenut u analizi.

 

Zaključci

 

Ruska teorija pobjede je vjerodostojna ako ukrajinski međunarodni partneri ne uspostave odgovarajuće resurse za Oružane snage Ukrajine. Međutim, ako ukrajinski partneri nastave  dostavljati dovoljno municije i podršku za obuku ukrajinskih Oružanih snaga kako bi omogućili otupljivanje ruskih napada 2024. godine, onda je malo vjerovatno da će Rusija postići značajne dobitke 2025. da poboljša kvalitet snaga za ofanzivne operacije, onda slijedi da će se boriti da prisili Kijev da kapitulira do 2026. Nakon 2026. iscrpljivanje sistema će početi materijalno degradirati rusku borbenu moć, dok bi ruska industrija do tog trenutka mogla biti dovoljno poremećena, pa bi zgledi Rusije vremenom opadali. Ovo posljednje bi zahtijevalo od ukrajinskih partnera da pokažu privid kompetentnosti u svojim mjerama usmjerenim na suprotstavljanje ruskoj odbrambenoj mobilizaciji, što je i dalje izuzetno moguće uprkos njihovom dosadašnjem učinku.

Usvajanje pristupa koji ima za cilj osigurati otpor Ukrajine do 2025. ne samo da potkopava teoriju pobjede Kremlja, već pruža dovoljno vremena za uspostavljanje racionalnog procesa mobilizacije i obuke za Oružane snage Ukrajine tako da može početi kvalitativno nadmašiti ruske snage, čak i ako potonje nastave da se povećavaju u ukupnoj veličini. Ovo je ključno za stvaranje mogućnosti za nastavak ugrožavanja pozicije Rusije i time prisiljavanje Rusije ne samo da traži pregovore, već da zapravo pregovara o prekidu rata pod uslovima koji su povoljni za Ukrajinu. Sada nije vrijeme da se povinujemo shvatanju Kremlja o putanji rata.