Ruski susjedi pozivaju saveznike u NATO-u da vrate redovnu vojnu službu
Kiša kaplje niz naočale novog regruta Toiva Saabasa, prateći konture zelene i crne boje lica koje upotpunjuju njegovu kamuflažu.
Ležeći na tlu i gledajući kroz nišan svog oružja, jedina slabost koja prijeti da odaje njegovu poziciju je oblak zraka koji nečujno izdiše u ledenu estonsku šumu.
Zatim dolazi zaglušujući poziv na napad.
25-godišnjak skače na noge. Formirajući red sa svojim saborcima, kreće kroz drveće prema ruskoj granici.
Dok napreduje do zveckanja neprijateljske vatre, diplomirani inženjer mašinstva sa Univerziteta Sautempton zna da bi jednog dana sve ovo moglo biti stvarno.
„Vježbamo za svaku prijetnju“, kaže Saabas."Spremni smo na sve što dođe u Estoniju i spremni smo braniti zemlju".
Toivo, iz glavnog grada Talina, je jedan od mladih Estonaca koji prolaze vojnu obuku - dužnost koju moraju ispuniti svi muškarci stariji od 18 godina. Za žene je vojna obuka dobrovoljna.
Od završetka Hladnog rata, a odnosi sa postsovjetskom Rusijom regulirani 1990-ih, činilo se da je regrutacija ostala dio historije u mnogim dijelovima Evrope.
Ali ne u Estoniji, gdje bi bilo nemoguće da kolektivni bol okupacije i deportacije nestane.
A sada, nakon invazije ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu, regrutacija se ponovo pokreće širom Evrope, a oni koji žive na pragu Rusije pozivaju svoje NATO saveznike, uključujući Veliku Britaniju, da slijede njihov primjer.
Ove sedmice Norveška je objavila da povećava broj regrutovanih vojnika nakon, što je Danska prošlog mjeseca rekla da namjerava proširiti regrutaciju na žene i produžiti trajanje službe.
Latvija i Švedska su nedavno ponovo započele redovnu vojnu službu, a Litvanija ju je vratila nakon ruske aneksije Krima 2014. godine.
"To ti uzima danak", kaže Toivo, objašnjavajući da mu je trening bio najteže iskustvo u životu. "Ali na kraju, to je služba za vašu zemlju. Bolje je biti spreman na sve nego da se iskradete i pokušate izbjeći".
Kiša je za nekoliko minuta prešla u grad, a zatim u snijeg.
Svi su mokri do kože. Ali kako se simulacija završava, olakšanje brzo dovodi do živahnog razgovora i smijeha koji u drugi plan baca teškoće prethodnih sati.
"Žao mi je regruta u Ukrajini", kaže kapetan Mikk Haabma koji nadgleda postupke.
"Oni se bore za svoje živote".
Visok više od dva metra, ovaj 38-godišnjak ima prirodnu prednost kada je u pitanju praćenje napretka njegovog novog unosa.
"Naša zemlja je zasnovana na rezervama i ovi momci stalno popunjavaju mjesta. Ali isto tako, oni stiču vještine za snalaženje u životu - posebno grade samopouzdanje. Za nekoliko sedmica ovi momci će biti spremni boriti se protiv neprijatelja", kaže Haabma.
On misli na Rusiju.
'Na kraju imamo NATO'
Rusija nikada nije napala nijednu zemlju članicu NATO-a, čiji pakt o kolektivnoj odbrani znači da napad na jednu članicu predstavlja napad na sve. Zaista, Kremlj ismijava sugestije da bi se to moglo desiti.
Tri zemlje NATO-a - Velika Britanija, SAD i Francuska - imaju nuklearno oružje, kao i Rusija, tako da bi postojala zabrinutost zbog rizika od nuklearne eskalacije kao rezultat takvog sukoba.
Međutim, ako bi Rusi napali, pitam, sa čime bi se suočili?
"Ogroman poraz", odgovara kapetan Haabma.
"Naravno, oni imaju brojke, ali na kraju na strateškom nivou imamo NATO i tehničku nadmoć".
Transatlantski vojni savez - sada klub od 32 zemlje, uključujući nove članice Finsku i Švedsku - ove sedmice slavi svoju 75. godišnjicu.
Dakle, kakav je današnji osjećaj u Estoniji?
Osjećaj sigurnosti kao dio proširenog saveza? Ili strah od toga šta bi Vladimir Putin mogao slijedeće učiniti?
"Mislim da je oboje", odgovara Kaja Kallas u svojoj premijerskoj kancelariji u Talinu.
Za nju je ključno da NATO saveznici održe obećanje da će potrošiti dva posto BDP-a na odbranu.
"Godine 1938. bilo je jasno da dolazi rat pa su troškovi odbrane povećani za 100 posto, ali je već bilo kasno", kaže Kallas.
Ona nastavlja: "To je ono što sada moramo učiniti kako bismo očuvali naš način života, kako bismo očuvali mir u Evropi".
Međutim, 2024. godine, manje od dvije trećine članica NATO-a je na putu da postigne svoj cilj finansiranja odbrane sa dva posto BDP, što je nedostatak koji je neprestano uznemiravao američkog predsjednika Donalda Trumpa tokom njegovog boravka u Bijeloj kući.
Premijerka Kallas, koja vodi Estoniju od 2021. godine, vidi regrutaciju kao još jedan sastavni dio osiguranja za odvraćanje Rusije, ali i jače odbrane ako napadne.
"Imamo rezervnu vojsku od 44.000 ljudi koja bi za Veliku Britaniju bila oko dva miliona ljudi. Dva miliona ljudi koji su spremni braniti svoju zemlju i znaju šta moraju raditi", kaže Kallas.
Nakon što je spomenula Veliku Britaniju bez poticaja, pitam da li bi ona zapravo preporučila regrutaciju u UK.
"Naravno, svaka zemlja odlučuje za sebe, svi smo mi demokratije, ali ja to preporučujem u mnogo aspekata".
'Mi smo jednom ranije izgubili nezavisnost'
Kad se prisjetim da je Downing Street ukorio šefa britanske vojske nakon što je rekao da Britanija treba obučiti "vojsku građana" spremnu da vodi rat na kopnu u budućnosti, Kalas razrogači oči.
"Pa to me ne čudi, jer imamo različite istorijske pozadine. Jednom smo izgubili svoju nezavisnost i slobodu i ne želimo da je ponovo izgubimo. Kažu da slobodu razumiješ i šta znači kada je ne nemaš", kaže Kallas.
Portparol britanskog Ministarstva odbrane rekao je za BBC da "apsolutno nema sugestije za povratak na regrutaciju".
Britanska vlada kaže da se 50 milijardi funti ulaže u njene oružane snage 2024. godine kako bi se uhvatili u koštac sa višestrukim prijetnjama, uključujući rusku agresiju u Ukrajini, i da je "povećanje zapošljavanja i poboljšanje zadržavanja u službama glavni prioritet".
Vojna služba možda prolazi kroz renesansu, ali to ne znači da su svi mladi Estonci ispunjeni neobuzdanim entuzijazmom za regrutaciju.
Toplina i zujanje F-Hoone bara u centru glavnog grada daleko su od kišom natopljene šume u kojoj se regruti muče.
Glavni grad se priprema za Tallinn Music Week, godišnju proslavu sa nastupima uživo koji obuhvataju niz žanrova.
Među onima koji će izaći na scenu bit će The Boondocks - četvoročlani indie rok bend prvobitno formiran u Pärnuu, primorskom gradu na jugozapadu zemlje.
"I'm not a soldier" pjeva 25-godišnji Villem Sarapuu u njihovoj numeri Smokin' Aces.
Ali svakog jutra tokom dva mjeseca on je zapravo navlačio vojničku odjeću za svoju nacionalnu službu.
"Za početak, stvarno nisam želio to učiniti", povjerava Sarapuu. "Mislim da nema mnogo ljudi koji dobrovoljno idu tamo".
Kaže da je u početku to zahtijevalo značajan mentalni danak.
"Izolovani ste od svih i šireg svijeta, ali ste još uvek u Talinu tako da je to kao čudan limb".
Nakon početne fizičke obuke, Villem je proveo preostalih šest mjeseci sa vojnim orkestrom, na kraju nastupajući na paradi povodom Dana nezavisnosti.
"Moji prijatelji koji su činili pravu uslugu su mi se smijali - na pozitivan način. Ali ja sam radio istu stvar: to je predstavljanje vaše zemlje, ne morate biti u rovovima.
Pored njega sjedi član benda Hendrik Tamberg, 28.
Kao prigovarač savjesti, bio je pošteđen služenja vojnog roka i umjesto toga proveo je godinu dana brinući se o ugroženim odraslim osobama sa problemima mentalnog zdravlja.
"Smatrao sam to nevjerovatno korisnim, ali nisam imao drugarstvo ljudi koji su prolazili kroz teške šumske šetnje. Osjećao sam da sam nešto propustio".
Što se tiče pjevača Villema, on kaže da se sada osvrće na svoju vojnu obuku sa sretnim uspomenama i kaže da je to ogromna suprotnost dubokoj kolektivnoj nelagodi koju njegova generacija osjeća zbog mogućnosti da Rusija može napasti.
„Ako razmišljam o slobodnoj volji ljudi, regrutacija nije baš zgodna stvar na koju treba prisiljavati ljude“, razmišlja on.
"Ali kada je u pitanju zemlja kao što je Estonija, prilično mala, apsolutno je neophodno regrutovati ljude da to urade. Ili ova zemlja više neće postojati".