Rusija traži nove ratove, a Kosovo bi moglo biti sljedeći

Umjesto da traži diplomatsko rješenje nakon katastrofe koju je izazvala invazijom na Ukrajinu, Rusija traži novi sukob kako bi njena agresija izgledala kao drugorazredna vijest, piše Orhan Dragaš.

Planirana kao munjevita “specijalna vojna operacija”, ruska agresija na Ukrajinu traje predugo. I inače, Rusija se na svjetskoj sceni ponaša na način da je jasno da Moskva ne traži mirovne ponude, primirje ili pregovore. Umjesto toga, Rusija traži aktiviranje nekih novih ratova na drugim stranama svijeta. Negdje daleko, gdje će se zabrinuti svijet okrenuti i zaboraviti na haos u Ukrajini, koji je napravila Rusija.

Ako bi negdje eksplodirao još jedan sukob, prema računici Rusije, Zapad bi morao svoj novac, oružje i pažnju javnosti, kompanija i medija usmjeriti na tu novu žarišnu tačku i Ukrajina bi postala drugorazredna vijest. Ubrzo bi bila zaboravljena, a u takvom mraku, bez podrške javnosti i snabdijevanja oružjem i novcem, „operacija“ bi se lako i brzo mogla proglasiti ruskim trijumfom. Dnevni brojač potrošenih ruskih milijardi konačno bi stao.

Moskva je imala velike nade da će kriza oko posjete Nancy Pelosi Tajvanu eskalirati. Naravno, u takvoj situaciji Moskva ne bi direktno intervenirala. Ali ne bi ni apelirala na deeskalaciju. Kada je Moskva zvanično objavila da Kina „ima pravo preduzeti sve neophodne mjere da zaštiti svoj suverenitet i teritorijalni integritet“, nije se mislilo na diplomatiju. To „podstiče“ Kinu da podigne svoju vojsku i svom snagom napadne Tajvan.

U drugoj krizi, međutim, Rusija se direktnije umiješala, očekujući isti ishod – vojni sukob. U nedavnoj krizi na sjeveru Kosova, Rusija je, poput lešinara, vidjela šansu za rasplamsavanje sukoba, a po mogućnosti i krvoprolića.

Tih nekoliko dana oko 1. augusta, kada su kosovske vlasti najavile oduzimanje registarskih tablica i ličnih karata od lokalnih Srba i kada su lokalni Srbi organizirali blokade puteva, Rusija je izvela veliku i veoma agresivnu hibridnu akciju. Njen cilj je bio izazvati sukob, izazvati krvoproliće, a zatim pokrenuti reakciju Srbije i umiješati NATO-a (KFOR) u oružani sukob.

Ova operacija izvedena je uglavnom objavljivanjem velike količine dezinformacija u kratkom periodu, u „dosluhu“ sa ljudima na najvišim nivoima vlasti u Moskvi.

U kritičnim trenucima, strogo kontroliranim kanalima komunikacije, Rusija je prenosila lažne vijesti, poput one da je Srbin ranjen na blokadi kod Jarinja, da Vojska Srbije pomijera jedinice i avione duž granice sa Kosovom, da se očekuje

napad snaga Prištine na Srbe. Falsificirane su i izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

U toj oluji dezinformacija, Rusija je širila lažni narativ da je sukob između Srba i Albanaca već izbio, da su zbog toga srpske snage sigurnosti već ušle ili će uskoro ući na Kosovo, da je akcija Beograda opravdana i da će Rusija pomoći Srbiji ukoliko bi došlo do sukoba sa misijom KFOR, koja je pod komandom NATO-a.

Poruke su emitirane preko velikog broja web stranica, naloga na društvenim mrežama i privatnih kanala, sa stotinama hiljada pratilaca, koji su do sada bili poznati po izrazito proruskim stavovima, a mnogi od njih pripadaju ekstremističkim organizacijama u Rusiji i Srbiji.

Iza njih stoje organizacije i ljudi koji su bliski povezani sa Kremljom. Količina dezinformacija je bila toliko značajna da se dio prelio na neke mejnstrim medije u Srbiji (korisne idiote), koji su služili kao dodatni kanal za širenje dezinformacija, što je bilo od velikog značaja za ruske ciljeve.

Ova hibridna operacija bila je toliko jaka i opasna da je Ministarstvo odbrane Srbije bilo prinuđeno hitno demantirati glasine da je Vojska Srbije ušla na Kosovo. Naprosto, ova operacija je ozbiljno ugrozila sigurnost Srbije, njene nacionalne interese, a posebno sigurnost Srba na Kosovu.

Nisu izmišljotine bile prisutne samo u cyber prostoru; javno su podržane učešćem i izjavama gotovo svih važnih osoba u Moskvi – Putinovog sekretara za štampu Dmitrija Peskova, portparolke Ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove, visokih zvaničnika državne Dume, ambasadora u Beogradu Aleksandra Bocana Harčenka, čak i čečenskog lidera Ramzana Kadirova. Bio je to ruski državni projekat direktno usmeren na Srbiju. Na sreću, nije uspio, ali ne treba biti iznenađenje ako se ponovi.

Rusija je očigledna opasnost za svjetski mir, ne samo zbog agresije koju je pokrenula 24. februara, već i zbog svoje otvorene politike da podstiče novi sukob u drugim dijelovima svijeta koliko god može i koliko joj je dozvoljeno.

Sve dok se mir ne uspostavi u Ukrajini, Rusija će biti pokretač novih sukoba u svijetu, jer ih vidi kao izlaz. Rusiju nije briga ko će i protiv koga ratovati. U tim sukobima nema strane koju bi podržala, uključujući Srbiju, za koju Rusija ponavlja da joj je prijatelj.

U globalnom ogledalu Rusija vidi samo sebe, svoju vojnu kampanju protiv Ukrajine i način da se iz nje izvuče što brže i jeftinije. Ako je cijena za to novi rat u svijetu, Moskva će rado doprinijeti da se to dogodi. Na kraju krajeva, to već čini.