Rusija krenula u eksproprijaciju imovine Ukrajinaca u okupiranim regionima

Od početka proljeća, Tatjana je često razmišljala o svojoj bašti, parceli zemlje u jednom selu na jugoistoku Ukrajine. U ovo doba godine obično bi imala šafrane u gredicama, kao i narcise, tulipane i perunike, kaže Ukrajinka. Zajedno sa suprugom koji je preminuo je sadila voćke: jabuke, kruške, trešnje, kajsije i breskve. „Sjećam se svakog cvijeta, svakog drveta koje sam posadila“, kaže Tatjana, koja je zamolila da se njeno pravo ime ne koristi u ovoj priči. Godinu i po dana je prošlo otkako je posljednji put vidjela svoju kuću i dvorište.

Trupe Vladimira Putina zauzele su Tatjanino rodno selo u blizini grada Melitopolja u regionu Zaporožja odmah na početku invazije prije više od dve godine. Tatjana, koja je u to vreme radila u seoskoj upravi, kaže da nije htela služiti okupatorima.  

“Oni su tada ušli u moju kuću, dugo me ispitivali i sve pretraživali”, kaže ona. Iz opreza, Tatjana telefonira koristeći šifrovanu uslugu za slanje poruka.  

Nedugo nakon što su okupatori posjetili njen dom, Tatjana je pobjegla sa majkom, kojoj je potrebna njega, na teritoriju pod kontrolom Ukrajine. Dvije žene sada žive u iznajmljenom stanu u regionalnoj prijestolnici Zaporožja. Tatjana je ključeve svoje kuće, male kućice sa četiri sobe koju su nekada izgradili njeni svekar i svekrva, ostavila prijateljici. Žena je sa vremena na vrijeme trebala obići kuću.

Jednog dana je obavestila Tatjanu da su se Rusi dovezli do imanja automobilom. Tatjana kaže da se njena prijateljica od tada nije usudila vratiti na imanje.  

"Zato što su tada Rusi polomili sve brave i uselili se u moju kuću."  

Od komšija je čula da muškarci koji žive u njenoj namještenoj kući rade u saobraćajnoj službi.

Registar nekretnina "bez vlasnika"

Stotine hiljada Ukrajinaca moralo je napustiti svoje domove, stanove, prodavnice, bašte i polja kada su pobjegli od ruskih osvajača. Rusija je brzo podijelila imovinu koja je bila u dobrom stanju ili barem neoštećena među svojim ljudima.

Napuštene radionice, prodavnice i kafići predati su novim upraviteljima lojalnim Kremlju. U prazne stanove i kuće uselili su se vojnici, državni službenici i građevinski radnici. U okupiranim gradovima poput Mariupolja, Melitopolja i Enerhodara, stanovnici su prijavili da su se cijele porodice doselile iz Rusije – u potpuno opremljene stanove ukrajinskih porodica.  

Sada Moskva očigledno želi  kriminalnoj eksproprijaciji u četiri novoanektirana regiona Donjecka, Luganska, Zaporožja i Hersona dati pseudo-pravni izgled. Početkom aprila ruski mediji su objavili da "novi regioni" planiraju "zakone" za "nacionalizaciju" "imovine bez vlasnika". Na poluostrvu Krim, koje je anektirano 2014. godine, nacionalizirane su i nekretnine i kompanije, uključujući stan koji je navodno pripadao porodici ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.

Zakon o nacionalizaciji u regionu Luganska usvojen je krajem marta. Tamošnji lideri tvrde da su identificirali 22.000 "stanova i kuća bez vlasnika" čiji vlasnici navodno nisu plaćali nikakve komunalne naknade od prve ruske invazije na Ukrajinu 2014. U susjednoj Donjeckoj oblasti, koja uključuje uništeni grad Mariupolj, okupatorske snage kažu da su 30.000 nekretnina klasificirali "bez vlasnika".

U Tatjaninoj domovini, regiji Zaporožja, okupatori prikupljaju adrese. Novi stanovi i kuće "bez vlasnika" pojavljuju se gotovo svakodnevno u online registru koji vodi proruska uprava. Mjesto po mjesto, ulicu po ulicu, okupatorske snage sređuju svoju teritoriju. Jasno je da se na tim listama nalaze i "domovi ljudi koji subverzivno rade protiv naših stanovnika i naše države", objasnio je Nikolaj Pastušenko, saradnik regionalnog parlamenta Zaporožja. Zvuči kao da se eksproprijacijom namjeravaju kazniti buntovni Ukrajinci.

Sa svoje strane, Tatjana ima utisak da je to zaista bilo tačno u njenom slučaju.

Neplaćeni računi za komunalije

U regionu Luganska, okupatorske snage su eksproprijaciju opravdavale na osnovu toga da komunalna preduzeća koja snabdijevaju domaćinstva vodom, strujom i toplotom više ne mogu bez plaćanja komunalija za napuštene stanove. Također su tvrdili da im je potreban životni prostor, jer ima premalo hotela. Posebno imenovana komisija u Lugansku trebalo bi da utvrdi da li je stan zapravo "bez vlasnika". Vlasnicima se tada treba dati rok za podnošenje zahtjeva za njihovu imovinu.

U stvarnosti, međutim, Ukrajinci koji su pobjegli ne mogu učiniti ništa da zakonski zaštite svoju imovinu.  

Tatjana je pokušala. Nekoliko mjeseci nakon što se odselila, njena prijateljica je pronašla poruku na Tatjaninim ulaznim vratima. Okupatori su od nje tražili da im se javi i predoči imovinska dokumenta. Tatjana kaže da je uredno napravila kopije, koje im je potom predala.  

„Ali mojoj prijateljici je rečeno da moram da se pojavim lično“, kaže ona. To nije dolazilo u obzir za Tatjanu. "Mogli bi me uhapsiti ako se vratim".

Tatjana kaže da je njena kćerka pokušala dokumente ovjeriti u ruskom konzulatu u inostranstvu. Ona kaže da su to predložili okupacioni administratori. Ali njenoj kćerki je u konzulatu rečeno da ukrajinski dokumenti ne mogu biti ovjereni kod notara.  

„Ono što oni rade je čak nezakonito po ruskim zakonima“, kaže Tatjana.  

Zatim je razmjenjivala mejlove sa okupatorima i slala sve što je imala u smislu dokaza, ali sve bezuspješno. Na kraju je odustala i ukrajinskoj policiji prijavila gubitak kuće i imovine.

Druga porodica iz malog grada u regionu Zaporožja prijavila je da im nisu ni tražili dokumenta prije nego što su se Rusi uselili. Okupatori su prijetili bliskom rođaku koji je želio iz stana uztie neke od ličnih stvari porodice. Četvoročlana porodica koja je pobjegla u Njemačku nije izgubila samo stan u kojem su živjeli, već i drugi koji su iznajmili, kao i ženin butik za prodaju odjeće.  

„Sada imam 40 godina“, kaže žena, „i moram ponovo početi od nule“.

Ona  ia malo nade da će povratiti svoju imovinu ili dobiti adekvatnu naknadu.

 

Pravna dilema

 

Za mnoge izbjeglice sa okupiranih teritorija, njihovi stanovi i domovi bili su jedina sigurnost i ušteđevina. Zato neki Ukrajinci sada pokušavaju prodati svoju imovinu uprkos svemu. Ali kako i kome? I koja je legalnost tih transakcija?

Notar Olena Sjerova u Kijevu prima mnoge upite od očajnih izbjeglica. Njeni odgovori su otrežnjujući. Prodaja nekretnina na okupiranoj teritoriji ruskim državljanima je nezakonita po ukrajinskom zakonu. U većini slučajeva prodaja ne uspije, jer se potrebni certifikati nalaze na okupiranoj teritoriji i ne mogu se dobiti, kaže Sjerova. Rusija ne priznaje poslovne transakcije sa Ukrajincima.  

"Ne možete tamo prodati svoju nekretninu niti bilo šta sa njom raditi bez dozvole stalnog boravka iz Ruske Federacije ili pasoša Ruske Federacije", kaže notarka.

To potvrđuju i kontrolne liste koje agenti za nekretnine u Mariupolju objavljuju na društvenim mrežama. Uvijek se pominje ruski pasoš.

Nakon 2014. godine, Ukrajinci su još uvijek mogli obavljati transakcije nekretninama u okupiranim "Narodnim republikama" Donjecka i Luganska, objašnjava notarka. Ali ona kaže da su stvari bile drugačije od aneksije kršenjem međunarodnog prava.  

„Ova tema je bolna za sve“, priznaje Sjerova.  

Ona kaže da jedino što može da uradi jeste da informira ljude o pravnoj situaciji. Na kraju, kaže, svako mora odlučiti za sebe. Ako ljudima treba novac, kaže ona, onda prodaju po ruskom zakonu. I to je rizičan posao. Moguće je da bi se čak i prodavci mogli smatrati zakonskom odgovornim u budućnosti.  

„Ukrajina nikada neće priznati ove ugovore“, kaže ona.  

Tržište u procvatu

Notarka kaže da ne želi objašnjavati kako se stan može prodati nelegalno. Ističe da se ona ne bavi takvim transakcijama. Umjesto toga, ukrajinski TV novinar Nikolaj Osičenko izvještava o rastućem tržištu nekretnina u regiji Donjeck, koje je prvenstveno po oglasima na servisu za slanje poruka Telegram. Osičenko dolazi iz grada Donjecka i pobjegao je u Mariupolj prije 10 godina kada su njegov rodni grad okupirali Rusi. Sada živi u okolini Kijeva. Osičenko kaže da se jednom sedmično obraća stanovnicima okupiranog Donbasa na TikToku.  

„Neki me nazivaju izdajnikom, ali drugi mi direktno govore šta se sada tamo dešava“, kaže Osičenko.

Osičenko, koji ima 44 godine i nosi naočare sa velikom dioptrijom, vozi se prema Donbasu dok priča u mobilni telefon uz buku motora. Objašnjava kako se prodaja stanova i kuća ukrajinskih vlasnika vrši pomoću krivotvorenih dokumenata preko slamnata, odnosno, Rusa ili Ukrajinaca koji su uzeli rusko državljanstvo. Kaže da stvarni vlasnik dobije najviše 60 posto prodajne cijene, jer mora platiti slamnatu i svim ostalima koji su upleteni u nezakonitu transakciju.  

„Notari, trgovci nekretninama i državni službenici ostvaruju ogroman profit od ovoga“, kaže Osičenko. Zarada je još veća kada, posebno u Mariupolju, stanove prodaju mrtvi ljudi koji više ne mogu tražiti novac.

 

Ali ko uopće želi kupiti stanove i kuće u ratnoj zoni? Sa jedne strane, tu su Rusi koji osećaju dobru priliku za ljetnjikovac na Azovskom moru. Sa druge strane, lokalno stanovništvo je tražilo novi smještaj sa boljim kvalitetom života: u velikim dijelovima grada Donjecka, tekuća voda je u najboljem slučaju dolazila sa prekidima posljednjih nekoliko godina, kaže Osičenko. U međuvremenu, stanovi u Donjecku i okolini bili su od interesa za vojno osoblje poslano iz Moskve, koje je kod kuće u ruskim provincijama imalo još gore uslove za život.

Ukrajinska vlada još nije komentirala pitanje prodaje imovine. Zemlja želi povratiti teritorije – a ne dodatno komplicirati situaciju nakon toga. Međutim, Petro Andričenko, savjetnik svrgnutog gradonačelnika Mariupolja koji je od tada postao istaknut, ohrabrio je svoje sunarodnjake na prodaju krajem februara.  

"Ako imate priliku, uradite to", napisao je političar na Telegramu. „Rado bih bez oklijevanja prodao svoj stan u Mariupolju Rusima“, nastavio je Andričenko.

Kada mu se obrati za komentar, Andričenko je nešto suzdržaniji. Kaže da ne bi mogao prodati stan, jer je previše poznat. Kaže i da ne želi da pravi javni presedan kršenja zakona. Ali ako bi kompanije iz Evropske unije, poput njemačkog proizvođača gipsa Knauf, nastavile poslovati sa Rusima, teško bi bilo objasniti pobjeglim Ukrajincima zašto njima, od svih ljudi, to ne bi trebalo dozvoliti.