Rusija čisti svoje špijunske agencije

Putinove obavještajne službe se čiste od ne-Rusa, politika koja je potpuno u suprotnosti sa multietničkom historijom agencija. To je rizičan potez koji bi jednog dana mogao donijeti ozbiljne posljedice režimu.

Promjena se dešava uprkos kontinuiranom padu etničkog ruskog stanovništva u Rusiji, a time i rastućeg udjela manjina. Dok su prošle obavještajne službe uvijek bile pod dominacijom Rusije, to je snažno pojačano posljednjih godina. Prema službenom ruskom popisu stanovništva iz 2021. godine, samo oko 72 posto stanovništva su etnički Rusi – što je šest miliona manje nego 2010. godine. Demografska kriza u zemlji je sada toliko ozbiljna - i politički neugodna - da su zvaničnici ove godine zaustavili javna ažuriranja službenih podataka.

Pa ipak, ako se pogleda popis visokorangiranih zvaničnika - odnosno šefova ključnih odjela FSB-a, glavne ruske sigurnosne službe - gotovo se ne mogu naći Tatari ili, recimo, Čečeni, druga i treća najveća etnička grupa u Ruskoj Federaciji.

Iznenađujuće, do nedavno je među šefovima na Lubjanki bilo i nekih etničkih Ukrajinaca, uključujući i u ozloglašenoj 5. službi, koja je, tako uočljivo, propustila pružiti tačne obavještajne podatke o situaciji u Ukrajini prije potpune invazije 2022. godine. Sada su svi zamijenjeni etničkim Rusima.

Ova potpuna rusifikacija rukovodstva FSB-a čini ga upečatljivo drugačijim od Staljinovih tajnih službi.

Uprkos stalnim čistkama, Staljinove službe su ostale vrlo sposobne i brutalno efikasne - u velikoj mjeri zahvaljujući svojoj etničkoj raznolikosti. To je bilo naslijeđe rane sovjetske tajne policije, koja je apsorbirala najnemilosrdnije i najefikasnije elemente iz militantnih podzemnih grupa bivšeg Ruskog Carstva.

To je uključivalo jevrejsko osoblje, koje je decenijama usavršavalo metode zavjera pružajući otpor carskim pogromima - često putem kriminalnih mreža i revolucionarnih stranaka; Armenci, koji su izgradili istinski međunarodni pokret usmjeren na osvetu nad počiniteljima genocida nad Armencima 1915. godine, Gruzijci i druge etničke grupe Kavkaza, sa svojim iskustvom u finansiranju revolucionarnog pokreta svim potrebnim sredstvima, uključujući i pljačke - upravo kroz te operacije Staljin je prvi put stekao ime i Latvijci, čija je legendarna otpornost u etničkim pukovima ruske vojske tokom Prvog svjetskog rata donijela reputaciju čvrstine (mnogi od njih su podržali boljševičku revoluciju i postali Lenjinova pretorijanska garda).

Ove etničke grupe imale su svoje vođe, mreže klijenata i zajedničke interese - a Staljin je ulagao kontinuirane napore da ih suzbije, videći takve klanove kao prijetnju svom monopolu na vlast. Njegovi nasljednici u Kremlju udvostručili su ove napore popunjavanjem redova sigurnosnih službi imenovanim od strane Komunističke partije.

Pa ipak, sovjetski lideri bili su dovoljno pragmatični da dozvole takozvanom "nacionalnom osoblju" da vodi odjele KGB-a u najosjetljivijim sovjetskim republikama.

Eduard Ševardnadze, ministar vanjskih poslova u vrijeme Mihaila Gorbačova i kasnije predsjednik Gruzije, služio je kao ministar javnog reda u Gruziji od 1965. do 1968. godine, a kasnije kao ministar unutrašnjih poslova republike. Hajdar Alijev, prvi predsjednik Azerbejdžana, imao je dugu karijeru u KGB-u i postao je šef azerbejdžanskog KGB-a 1967. godine.

Ali pod Putinom, FSB je usvojio agresivniji i otvoreno ksenofobični pristup. Pukovnik FSB-a - etnički Tatar - ispričao je ovim autorima krajem 2000-ih o svom iskustvu premještaja iz regija u Moskvu da služi u centralnom aparatu. Bio je donekle pobornik ciljeva državne sigurnosti - kao mladić se dobrovoljno prijavio za sovjetski KGB i godinama je pratio islamističke pokrete u Uzbekistanu, gdje mu je njegova tatarsko (odnsono, muslimansko) porijeklo jako koristilo. Na kraju je unaprijeđen u službu u odjelu za borbu protiv terorizma u Moskvi.

Prema tradiciji, organizovao je zabavu dobrodošlice za svoje nove kolege. Tokom okupljanja - održanog unutar zgrade Lubjanka - njegov pijani šef ga je iznenada suočio s optužbama o tatarsko-mongolskoj invaziji. Zahtijevao je da se pukovnik izvini za ono što se dogodilo u 13. vijeku. Od tog trenutka, pukovnik je poduzeo mjere opreza dajući rusko, a ne tatarsko ime.

Izgleda da pukovnik FSB-a nije bio jedini koji se suočio s takvim tretmanom.

General FSB-a, Rašid Nurgalijev, postao je poznat zahvaljujući Putinu i njegovom bliskom saradniku Nikolaju Patruševu - zajedno su služili u Kareliji. Nurgalijev, kojeg je Putin unaprijedio, služio je kao ministar unutrašnjih poslova od 2004. do 2012. godine i od tada je član Putinovog Vijeća sigurnosti.

Pa ipak, Nurgalijev je bio Tatar i musliman, baš kao i pukovnik. Kružile su glasine da je jednom oficiru FSB-a dodijeljena osjetljiva misija: uvjeriti Nurgalijeva da se krsti kao pravoslavni kršćanin - misija koja je, nakon što bude završena, oficiru donijela čin generala.

Izgleda da je preobraćenje postavljeno kao uvjet za Nurgalijevljevo imenovanje za ministra unutrašnjih poslova.

FSB je raširena organizacija, s odjelima širom Rusije. U ovom okruženju - obilježenom potpunom nekažnjivošću i široko rasprostranjenom korupcijom - klanovski sistem i lično pokroviteljstvo neizbježno igraju glavnu ulogu u karijerama oficira. Ali ovi moderni klanovi više nisu etnički, oni su regionalni.

General FSB-a unaprijeđen u Moskvu uvijek će pokušati sa sobom dovesti pouzdane oficire iz regije u kojoj je prethodno služio. Putin je i sam učinio isto kada je u Moskvu doveo ljude sa kojima je služio u FSB-u Sankt Peterburga.

 

FSB danas služi samo jednom gospodaru: Vladimiru Putinu. Njegova korporativna kultura odražava strahove i predrasude tog jednog čovjeka. Ona utjelovljuje paranoičan, tribalistički i gotovo srednjovjekovni pristup pitanju lojalnosti - onaj koji pretpostavlja da je čovjekovo ponašanje unaprijed određeno njegovom etničkom pripadnošću i religijom, a ne njegovom profesionalnom kompetencijom ili obrazovanjem.

Ali takav strah je dvosmjeran. Putinova duboka sumnja prema ne-Rusima odražava njegovu zabrinutost da bi ruske regije  poput Tatarstana i Čečenije (gdje lokalne odjele FSB-a vode etnički Rusi, što nije iznenađujuće) jednog dana mogle slijediti put bivših sovjetskih republika i odvojiti se. Ipak, rusifikacijom rukovodstva svojih sigurnosnih službi, Putin možda samo slabi svoj najvažniji alat kontrole.

Uostalom, kako njegov sistem ranog upozorenja može otkriti regionalne krize ako isključuje upravo one ljude koji su najsposobniji prepoznati znakove?