Rusi sistemski provode teror u okupiranom dijelu Hersonske oblasti
Ujutro 20. novembra 2023. godine Rusi su došli u dom Raise Rusnak, tražeći njenog 28-godišnjeg sina Ruslana. Četiri maskirana muškarca bacila su ga na zemlju i počela ga tući.
"Momci, šta sam vam uradio? Šta hoćete od mene?" viknuo je Ruslan.
To su bile posljednje riječi koje je Raisa čula od svog sina. Nikada ga više nije vidjela živog.
Osam dana kasnije, identifikovala je njegovo tijelo u mrtvačnici. Rečeno joj je da je preminuo od unutrašnjeg krvarenja od čira na želucu tokom ispitivanja od strane ruske okupacione policije. Žena je uvjerena da je njen sin mučen do smrti. Čak i u zvaničnoj ruskoj umrlici stoji da je Ruslan umro na dan pritvora — sedam dana prije nego što je obaviještena o njegovoj smrti.
"Ležao je... Oči su mu bile otvorene, zubi su mu se vidjeli. Mora da je umro u takvim mukama. Šta je moje dijete izdržalo, ne mogu ni da zamislim", rekla je Raisa.
Ruslan je ispitivan u bivšoj ukrajinskoj policijskoj stanici u gradu Hornostaivka, na istočnoj obali rijeke Dnjepar, u dijelu Hersonske oblasti koji su okupirali Rusi. Moskva kontrolira ovu teritoriju od 2022. godine. Hornostaivka, grad koji je prije rata brojao oko 6.500 ljudi, okupiran je u aprilu 2022. godine. Raisa je napustila grad i prešla na teritoriju pod kontrolom Ukrajine početkom 2024. godine.
U sjedištu policije u Torhovoj ulici u Hornostaivki, gdje je Ruslan odveden, već dvije i po godine djeluje ruska okupaciona policija. Okupatori su u ovoj zgradi napravili mučilište. Ruslan je jedan od mnogih Ukrajinaca koje su tamo odveli Rusi, ali nije jedini po koga se odvođenje završilo kobno. Sudbina mnogih drugih još uvijek nije poznata.
Rusija je terorisala lokalno stanovništvo u mučilištima širom okupiranih teritorija, a prethodni izveštaji ukazuju na upotrebu ove taktike u oblastima Harkov i Zaporožja, kao i ranije okupiranim oblastima Hersonske oblasti.
Jedan od nestalih je Aleksandar Slisarenko, lokalni poduzetnik i volonter u Hornostaivki. Kada su Rusi preuzeli kontrolu nad gradom, njegova žena je otišla, ali je on odlučio ostati i pomagati drugima.
"Bio je odgovoran za mnoge ljude. Nije ih mogao ostaviti. 'Možda bi mogao doći ovdje?' ozdravi što prije“, prisjeća se njegova supruga Ljudmila kako je rekao.
Ljudmila trenutno živi u Poljskoj. Otkako je napustila Hornostaivku u aprilu 2022. godine, bila je u kontaktu sa suprugom telefonom i putem aplikacija za slanje poruka. Ali 3. augusta 2022. godine veza je prekinuta, ujutro tog dana okupatori su odveli Aleksandra.
„Izašao je u dvorište da obavi neke poslove — izašao je u istoj odjeći u kojoj je i spavao. A naša kuća je, moglo bi se reći, već opkoljena. Vezali su mu ruke, stavili ga na kolena i počeli ga mučiti na licu mjesta, a nakon toga su ga ubacili u minibus i to je bilo to“, kaže Ljudmila.
Od tog trenutka, Aleksandrov trag se potpuno izgubio. Ljudmila ne zna ni da li je odveden u policijsku stanicu u Torhovoj ulici. Ali ona zna da je uobičajeno da Rusi tamo zatvaraju, ispituju, muče i ubijaju ljude.
Ljudmila je za Kyiv Independent rekla da je još jedna žrtva ruskih okupatora u Hornostaivki Volodimir Ručka, vozač lokalne zdravstvene inspekcije. I on je prve godine okupacije odveden u policijsku stanicu u Torhovoj ulici.
“Rekao je nešto, nešto što im se nije dopalo. Odveli su ga u policijsku stanicu i pretukli. Pretučen je, pušten i sutradan je umro”, kaže Ljudmila.
Slične priče smo saznali i od drugih stanovnika Hornostaivka koji su uspjeli izaći iz grada. Trenutno je razgovor sa takvim svjedocima jedini način da se sazna o ruskim ratnim zločinima na okupiranim teritorijama. Istočna obala Hersonske oblasti je pod strogom kontrolom i niko osim Rusa nema pristup, ni nezavisne agencije za provođenje zakona, ni dokumentaristi, ni novinari.
Tokom naše istrage o ruskom teroru na okupiranim teritorijama, intervjuirali smo desetine ljudi koji su uspeli otići — neki od njih tek u ljeto 2024. godine. Većina njih je tražila anonimnost ili je odbila dati intervju zbog straha od Rusa. Gotovo svima njima su na okupiranoj teritoriji ostali rođaci ili prijatelji koji bi se mogli suočiti sa odmazdom za ova svjedočenja.
Komora za mučenje u Hornostaivki
Jedna žena iz Hornostaivka rekla je za Kyiv Independent da se priča slična onoj Volodimira Ručke dogodila u ljeto 2023. godine drugom muškarcu, Serhijem Klopotom.
“Odveden je pravo sa pijace. Izvukli su ga iz prodavnice na pijaci, ubacili u minibus, a dva dana kasnije dovezen u svoje dvorište i bačen. Komšije su ga podgle i smjestile u kuću. Dva dana kasnije, umro je. Bio je jako pretučen”, rekla je ona.
Također je rekla da joj je ubrzo nakon toga grupa ruskih policajaca, od kojih se jedan predstavio kao "Vladimir", zaprijetila da će dočekati sudbinu Klopota.
Prema riječima ove žene, Rusi su uglavnom progonili bivše ukrajinske vojnike i vlasnike oružja. Svako ko je pokazao proukrajinski stav također je mogao biti proganjan. Međutim, drugi svjedoci su dodali da su Rusi terorizirali i vlasnike preduzeća kojima bi mogla biti oduzeta imovina. To je bila naročito česta praksa tokom prve godine okupacije.
"Oni koji su imali poslove su pritvarani radi otkupa i slično. Uvijek se rješavalo na isti način: doneseš pare, puste te. Ljudima su odvozili automobile usred noći, dolazili, provaljivali garaže i odvezli automobile, kuće su opljačkane”, rekao je Henadij Križanovski, poduzetnik iz Hornostaivka koji je pristao otvoreno razgovarati.
I Križanovskij je u jesen 2022. godine držan u zgradi u Torhovoj ulici. Pušten je tek pošto je potpisao izjavu o davanju na raspolaganje svojih automobila za potrebe takozvane ruske "specijalne vojne operacije". Okupirane teritorije je mogao napustiti tek u julu 2024. godine.
Križanovski nije bio jedini koga su Rusi prisilili da se "dobrovoljno" odrekne svoje imovine. Među ostalima je i pastor baptističke crkve u Hornostaivki, Aleksandar Malcev. Ruske snage su u jesen 2022. godine pretresle crkvene prostorije, a sam Malcev je odveden u Torhovu ulicu. U pritvoru je proveo nešto više od dvije sedmice i bio je primoran predati svoja dva automobila.
Mještani Hornostaivka su izjavili da su ljudi ne samo iz grada, već i iz susjednih sela i mjesta, pa čak i iz gradova Kahovke i Nove Kahovke, udaljenih desetinama kilometara, dovođeni i držani u policijskoj stanici u Torhovoj ulici.
Olha (ime promijenjeno) iz sela Kairi, osam kilometara od Hornostaivke, rekla je da su Rusi odvodili stanovnike njenog sela u policijsku stanicu u Torhova ulici.
“Otimali su ljude, mučili ih i tukli. I koliko ja znam, ti ljudi su bili mučeni svime, čak i strujom. Tako su ih mučili, jer su nam (Rusi) htjeli pokazati da su oni gospodari, a da smo mi prosti ljudi koji im se moraju pokoravati. Ljudi su govorili: sve su probali, osim jednog – stavljanje elektroda ispod noktiju”, rekla je žena koja je napustila Kairi u ljeto 2024. godine.
Olha je rekla da Rusi mogu kazniti Ukrajince u selu čak i za izgovaranje "Slava Ukrajini", ukrajinskog nacionalnog pozdrava.
“Jedan muškarac je svezan i odveden. Sedam dana kasnije, možda malo više, rečeno nam je da je pronađen i da su ga ubili. Druga žena je imala rođendan, bila je malo pijana, otišla u dućan, i rekla: 'Slava Ukrajini, slava herojima.' Ruski vojnici su se pogledali, prvo je nisu dirali. Kada je žena prešla prag da izađe iz radnje, uhvatili su je za ruke i strpali u auto... I ne znam da li je živa ili ne, jer je i ta žena nestala”, rekla je Olha.
Sva svjedočanstva koja smo prikupili daju sliku sistemskog terora, čiji je epicentar bio u mučilištu u Hornostaivki. Ovaj teror je očigledno počeo u augustu 2022. i traje do danas. Ruslan Rusnak, koji je najvjerovatnije nasmrt mučen u Torhovoj ulici u novembru 2023. godine, nije bio jedini kojeg su Rusi u to vrijeme odveli. Istog mjeseca tamo su držana i braća Ivan i Anton Štepa, kao i Denis Šum. Ne zna se gdje se sada nalaze.
Lica ruskog terora
Upravo slučaj Ruslana Rusnaka nam je omogućio da identifikujemo ruske policajce koji su učestvovali u njegovoj smrti i teroriziranju lokalnog stanovništva. U februaru 2024. godine, jedan od ruskih anonimnih Telegram kanala izvijestio je da u vezi sa njegovom smrću ruske agencije za provođenje zakona gone petoricu policajaca iz Hornostaivka zbog “zloupotrebe službenog položaja”. Poruka je sadržavala imena i inicijale ovih policajaca.
Bilo je dovoljno lako identifikovati jednog od njih — Andreja Polevščikova, koji je bio načelnik ruske policije u okupiranoj Hornostajevki u vrijeme smrti Ruslana Rusnaka. Čovjek koji mu je veoma sličan vidi se na snimku napravljenom u gradu još u augustu 2023. godine. U oktobru je za jedan ruski propagandni medij razgovarao o radu policije.
"Građani rado sarađuju s policijom jer nas vide kao ruku pomoći. U početku se, naravno, moglo vidjeti da je stanovništvo oprezno prema policajcima, ali kada su vidjeli naš rad na djelu, prihvatili su nas", rekao je Polevščikov u videu.
Druga imena pomenuta u ovoj poruci sa anonimnog Telegram kanala su "V. Piljuhin, V. Merkurov, I. Pimenov i A. Denisov." Uspjeli smo identifikovati ruske policajce Igora Pimenova i Vasilija Merkurova, ali nismo pronašli potvrđenu vezu sa Hornostaivkom.
U slučaju "V. Pliukhin," odlučili smo isprobati ime "Vladimir" ("Volodimir" na ukrajinskom) kako stoji za "V", pošto nam je nekoliko stanovnika Hornostaivka dalo ovo ime u vezi sa terorom koji su provodili ruski policijski službenici. Tako smo smo saznali informacije o Volodimiru Pljuhinu, bivšem ukrajinskom policajcu iz Zaporoške oblasti koji je prebjegao u Rusiju na početku invazije. U ranije pomenutom videu, Polevščikov između ostalog kaže da se u policijsku stanicu Hornostaivka pridružio policajac iz Zaporoške oblasti.
Nekolicini stanovnika Hornostaivka pokazali smo fotografiju Volodimira Pljuhina, pronađenu na internetu. Dvojica od njih prepoznali su policajca kao učesnika u terorisanju građana. Jedna svjedokinja je istaknula da se radi o "Vladimiru" koji joj je prijetio sudbinom Serhija Klopota, koji je mučen do smrti. Drugi svjedok, koji je bio zatvoren u policijskoj stanici Hornostaivka, rekao nam je da je ovaj čovjek u decembru 2022. godine čuvao zarobljenike u ulici Torhova — i rekao im da je iz Zaporoške oblasti.
Saznali smo i o toku optužbi za "zloupotrebu službenog položaja" protiv ovih policajaca. Pod izgovorom udruženja bivših ruskih policajaca, pozvali smo Polevščikova i ponudili mu podršku. Rekao nam je da je slučaj otvoren 1. februara 2024. godine, skoro dva i po mjeseca nakon smrti Ruslana Rusnaka. Međutim, prema mišljenju Polevščikova, njemu više nije potrebna nikakva pomoć.
"Slučaj je već obustavljen. Bit će prekinut zbog ranjavanja. Potpisao sam (vojni) ugovor i uključio se u 'specijalnu vojnu operaciju', već sam kod kuće sa povrijeđenom rukom i nogom. Naišli smo na minu “, rekao nam je Polevščikov u telefonskom razgovoru.
Dodao je da su svi zaposleni u ruskoj policijskoj stanici Hornostaivka, koji su procesuirani u tom slučaju, pristupili vojsci i da su u akciji sa njim ranjeni.
Potpisivanjem ugovora za učešće u rusko-ukrajinskom ratu i "ranjavanjem u akciji" ruski policajci iz Hornostaivka su, zapravo, izbjegli bilo kakvu odgovornost za smrt Ruslana Rusnaka.
Kada je Raisa Rusnak saznala za istragu ruskih organa za provođenje zakona o smrti njenog sina, nije vjerovala u rusku pravdu.
"Mislim da je to bilo samo pretvaranje, to je sve", rekla je Raisa.
Nema velikih nada ni u zvaničnu ukrajinsku istragu. Službenici snaga reda ne mogu ući na okupiranu teritoriju, nemaju pristup tijelima za vršenje svih potrebnih forenzičkih vještačenja, a ne mogu ni saslušati svjedoke na licu mjesta. Što se tiče intervjuiranja ljudi koji su uspjeli otići, oni se često suočavaju sa istom preprekom, kao i novinari i dokumentaristi ljudi se previše plaše svjedočiti.
U međuvremenu, ruski teror se nastavlja na okupiranoj istočnoj obali Hersonske oblasti. I iako su neki stanovnici imali sreće što su uspjeli pobjeći, Ukrajincima je poznato da je teško napustiti okupiranu teritoriju. Ruslan Rusnak je to pokušao učiniti 2022. godine, ali ga Rusi nisu pustili zbog njegove bivše službe u Oružanim snagama Ukrajine. Henadij Križanovski, poduzetnik iz Hornostaivka, uspio je otići iz drugog pokušaja.
Olha iz sela Kairi uspjela je otići sa suprugom i djecom. No, dok su prelazili granicu, Rusi su pretukli njenog muža i prijetili mu ubistvom, a njoj seksualnim nasiljem.
Čak i oni koji napuštaju okupirane teritorije često se suočavaju sa traumom ruskog terora, bilo zbog onoga što su sami iskusili ili od onoga što su preživjeli njihovi rođaci i prijatelji.
Ljudmila Slisarenko rekla je da stalno razmišlja o svom suprugu, čija se sudbina ne zna više od dvije godine.
"Moj unuk raste. Njegov djed je već neko vrijeme mrtav. Želim da Aleksandar vidi svog unuka kako raste", rekla je jedva suzdržavajući suze.
Za Raisu Rusnak, ruski okupacioni teror oduzeo joj je sina, njen dom i pravdu, ne ostavivši ništa osim noćnih mora.
„Preselila sam se kod svoje kćerke i ne dam joj da odmori. Plačem dan i noć. Zamišljam kako mi ubijaju dete i uplašim se. U svojim noćnim morama sada vidim da mi otimaju kćerku ili drugog sina, odvode ih noću, remetim svima san, vrištim“, kaže Raisa.