Rusi odbijaju umrijeti za Putina: zašto pobuna vojnika u Oružanim snagama Rusije nije fantazija

Putinov režim doživljava sve veće poteškoće u popunjavanju trupa koje se bore u Ukrajini. Ovo je, kako napominje politikolog Aleksandr Motyl, jasan dokaz da Rusi ne žele da umrijeti za Putina i da moralno sazrijevaju da odbiju ići u borbu. Rusi konačno gube apetit za brzom smrću u Ukrajini.

Vojni blogeri i obični vojnici sve češće objavljuju detaljne video zapise o strašnim uslovima na frontu. Kadrovske promjene u Ministarstvu odbrane Rusije, također, nagovještavaju službeno priznanje: nešto ne ide baš kako tvrdi propaganda Kremlja.
Ali najuvjerljiviji dokaz rastućeg nezadovoljstva Rusa ratom je bilbord koji se nedavno pojavio u Sankt Peterburgu. "Grad heroj", kaže reklama, "ima svoje heroje." Idite na vladinu web stranicu ili pozovite 117, prijavite se za vojsku — i dobit ćete kolosalnu uplatu od 1,3 miliona rubalja, što je ekvivalentno godišnjoj zaradi prosječnog Rusa.
Ali ono što je posebno važno u vezi sa ovim prijedlogom jeste da se bilbord pojavio u drugom gradu u Rusiji, koji je, kao i Moskva, uglavnom bez kovčega i proteza. Ovi užasi su pretežno skoncentrirani u siromašnim neruskim provincijama Rusije, gde je 1,3 miliona rubalja plaća za nekoliko godina. Kršeći sopstveni tabu, Kremlj pokazuje da mu je očigledno očajnički potreban regrut.
Još važnije je da je prije dvije godine Rusima nuđeno 200.000 rubalja za isto. Cijena regruta je porasla za 650 posto! Čak i prilagođen inflaciji, ovo je ogroman porast, što ukazuje da je potražnja za vojnicima velika, a ponuda niska. U ovakvim tržišnim uslovima cijene vrtoglavo rastu. 
Drugim riječima, Rusi sve više ne žele služiti, čime se smanjuje ponuda, dok se manjak radne snage na bojnom polju povećava, što povećava potražnju. Sa više od 535.000 ubijenih i ranjenih i više od 1.000 dnevnih žrtava, vrijeme je da Rusi shvate da ih režim koristi kao topovsko meso.
Takva promjena raspoloženja obećava loše vijesti za režim i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Njihova radna pretpostavka, poput one previše zapadnih političara i analitičara, bila je da Rusi vole kaznu; da će ići slijepo u smrt, kao ovce na klanje. Entuzijazam za rat je možda bio visok u mjesecima nakon invazije, kada je izgledalo da će Rusija proći kroz Ukrajinu. Nekoliko mjeseci kasnije uspio je obuzdati ponižavajuće povlačenje Rusije iz regiona Kijev, Sumi, Černihiv, Harkov i Herson.
Od sredine 2023. front se jedva pomjerao u bilo kojem smjeru, a ruske žrtve su se skoro udvostručile sa oko 600 do 800 dnevno na najmanje 1.200-1.400. Putin je očigledno sretan što ruske živote mijenja za nekoliko kvadratnih kilometara ukrajinske prljavštine, ali se čini da se Rusi konačno bude i izražavaju svoje neodobravanje besmislene smrti.

Znamo da su ruski vojnici dezertirali i predali se. Može li bježanje sa fronta uskoro dostići prekretnicu i postati razumniji način djelovanja nego sjediti u rovu prepunom pacova i čekati da bude ubijen? Može li pokušaj državnog udara Jevgenija Prigožina u junu 2023. godine biti preteča budućih događaja?
 Istorija je puna primjera vojnika koji su bježali ili se pobunili protiv svojih komandanata kada su uslovi na frontu postali nepodnošljivi, a vjerovatnoća da će biti pogubljen zbog neposlušnosti ili dezerterstva izgledala je manja od vjerovatnoće da će biti ubijen od strane neprijatelja.
Rimljani su se izborili sa pobunom tako što su uništili, odnosno, ubili jednu desetinu pobunjenih jedinica. Tokom Prvog svjetskog rata dezertiralo je više od 700.000 njemačkih vojnika. Godine 1917. hiljade francuskih vojnika su se pobunile. Stotine hiljada ruskih vojnika pobjeglo je sa fronta 1916-1918, ubrzavajući tako zauzimanje seljačke zemlje i popularni apetit za revolucijom. Na početku Hitlerove invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. godine, nekoliko stotina hiljada sovjetskih vojnika više je voljelo zarobljavanje nego smrt. Tokom Vijetnamskog rata, američki vojnici su izražavali svoje nezadovoljstvo "fragmentacijom" svojih nadređenih.
Napominjemo da su u 20. vijeku Rusi pokazali najveću tendenciju bježanja sa bojnog polja. Dakle, tvrdnja da su Rusi kulturno programirani da se povinuju komandama je isto tako lažna, kao i tvrdnja da se Rusi ne bune. Naravno da jesu, i nema razloga vjerovati da se neće suprotstaviti krvoločnom Putinovom režimu.
Putin i njegovi drugovi našli su se u bezizlaznoj situaciji. Ako prestanu regrutirati vojnike na front, neće moći preokrenuti tas na vagi i poraziti Ukrajinu. Zaista, oni će izgubiti. Ali, ako nasilno mobilišu vojnike, samo će povećati poticaje za dezerterstvo, potkopavajući tako njihove ratne napore.
 Ne znamo kada će doći do prekretnice u moralu vojnika, ali možemo pretpostaviti dva puta.
Prvo, što rat duže traje, veća je vjerovatnoća da će Rusi odbiti da se bore. Kako priliv dobrovoljaca prestaje, a nasilna mobilizacija bude kontraproduktivna, uslovi će postati nepodnošljivi za iscrpljene vojnike na frontu. Bilo šta, ali vreme nije na Putinovoj strani.
I drugo, ako Rusija doživi veliki poraz, vojnici će najvjerovatnije spasiti svoju kožu tako što će napustiti brod koji tone. Takav poraz može izgledati bilo šta: od ukrajinskog marša na Moskvu (izuzetno malo vjerovatno) do još jednog nasilnog povlačenja trupa sa dijela okupirane teritorije (vrlo vjerovatno). Gubitak Krima — u cijelosti ili djelomično — bio bi posebno demoralizirajući.
Moral za Ukrajinu i njene saveznike je jednostavan: držite se. Rusi od kojih se očekivalo da umru odbijaju  umrijeti.