Razumijevanje ruskog uništavanja: kolonijalizam, pokoravanje i genocid u nastajanju

 

Kako genocid ulazi u glavni tok međunarodnog diskursa, njegova složenost je maskirana očiglednom jednostavnošću njegovih definirajućih pojmova. Čak i oni koji nisu obrazovani u međunarodnom pravu ili pravnoj praksi znaju da je ista definicija opstala od Konvencije o genocidu iz 1948. do Statuta Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine, do domaćih zakona većine današnjih zemalja. Postoje četiri zaštićene grupe ("nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva"). Postoji pet zabranjenih radnji (ubistvo, nanošenje teških tjelesnih ili psihičkih povreda, stvaranje uslova za život sračunatih na uništavanje grupe, sprečavanje rađanja i prisilno premještanje djece). I postoji uslov da jedno od ovih djela bude počinjeno sa posebnom namjerom da se "uništi u cijelosti ili djelimično" jedna od tih grupa.

Ali iza ovih zavodljivo direktnih izraza kriju se teške pravne i činjenične procjene kojima nisu pomogle razne prikrivene namjere utkane u Konvenciju o genocidu, loše obrazložene i kontradiktorne presude modernih međunarodnih sudova koji pokušavaju udahnuti život zakonu i sve više pokušaja politiziranja njegove prirode i obima.

Ono što ostaje sigurno jeste da genocid nije jednodimenzionalan ili monolitan. Suprotno rastućem mišljenju unutar i izvan međunarodne pravne prakse, ne zahtijeva se sistematsko pokolj većine članova grupe velikih razmjera. Istina je da je koncept genocida razvijen imajući na umu situacije koje uključuju milione smrtnih slučajeva – kao što su genocid nad Armenima, ukrajinski holodomor i holokaust. Ali pravna logika koja stoji iza njegovog definiranja i razvoja ga ne ograničava, niti je nameravala da ga tako ograničava. Na kraju krajeva, genocid zahtijeva (jedno ili više) djela počinjenih sa namjerom da se uništi, fizički ili biološki grupa ili njen dio, a ne određena količina neposrednog ubijanja, a kamoli stvarnog uništenja svakog člana.

Ono što se tačno kvalificira kao dovoljan dio grupe ostalo je samo djelimično objašnjeno do danas, a sudovi su zaključili da to mora biti „značajan“ dio na osnovu toga što se radi o kvantitativno velikom broju žrtava ili kvalitativno istaknutom dijelu koji je bitan za „suštinski opstanak"  šire grupe. Presude su potvrdile da lideri koji imaju važnu ulogu u zaštiti ili organizaciji društva mogu dostići ovaj prag. Za nacionalne grupe kao što su Ukrajinci, gdje politički, vjerski i kulturni lideri ostaju ključni za opstanak grupe, posebno za očuvanje solidarnosti i društvenih veza koje povezuju naciju, njihovo uništavanje bi se činilo vrlo relevantnim dokazima genocida, ali do koje mjere ostaje sudski neistraženo.

U skladu sa tim, iako bismo trebali biti oprezni u pogledu miješanja genocida sa ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i drugim groznim ponašanjem, trebali bismo biti oprezni i sa pokušajima bi-genocidaira da prikriju svoju namjeru ukazujući na nedostatak dovoljno masovnih ubistava ili jedva vjerodostojnih protutužbi za legitimno ratovanje koje su pošle po zlu. U ovoj magli zakona mnoge namjere mogu biti prikladno skrivene.

Uprkos njihovoj gruboj prirodi, rusko rukovodstvo, kao i svi slični režimi, više je nego svjesno prednosti pravnih i činjeničnih dezinformacija. Zločini su rutinski praćeni nevjerovatnim poricanjem ili zataškavanjem. Što je zločin teži, to je krinka odlučnija, a objašnjenje opscenije. Napunite zonu lažima, a onda "ništa nije istina i sve je moguće" – pa možda nije tačno da je Rusija (ponovo) napala Ukrajinu 24. februara 2022. godine ili da njihova vojna kampanja sistematski cilja civile na uništavanje da ih potčini? Možda, samo možda, moguće je da je ilegalna invazija Kremlja na Ukrajinu bila osmišljena da oslobodi?  

Ruski zločini u Ukrajini danas odzvanjaju stoljećima pokušaja pokoravanja sa razaranjem koje podsjeća, ili se može dokazati, na genocid. Ništa ovdje nije apstraktno, jer se jasne generacijske snage kolonijalne nadmoći prelamaju u gnusne akcije današnjice. Ruski diskurs, prošlost i sadašnjost, prepun je sistematskog guranja u drugi plan Ukrajinaca i njihovog delegiranja u nešto manje od ljudskog, s očiglednim potencijalom da se pretvori u nešto gore. Od 17. do ranog 20. vijeka, Rusko carstvo (bivša Moskovija) vršilo je sve dominantniju i opresivnu vlast nad ukrajinskim narodom. Kako se Sovjetski Savez dizao iz pepela, Kremlj se iznova pojavio kao kolonizator koji je nosio novu odjeću. Izgladnjivanje miliona ljudi tokom Holodomora 1932-33. i kontinuirani nasilni progon onih koji se smatraju "nacionalistima" dokaz je te latentne genocidne namjere.

Nije iznenađujuće, kada se takozvana moderna ruska država pojavila nakon Hladnog rata, naslijedila je i apetit svojih prethodnika za diskriminacijom, osvajanjem i uništenjem. Zaista, sam Putin je ukrajinski otpor kolonizaciji uokvirio kao sebično poricanje pokušaja Rusije da je zadrži u svojoj orbiti prisile. Od 2014. do danas, Kremlj je pokušavao kontrolirati Ukrajinu na bilo koji način – zauzimanjem teritorije, stvaranjem oružanog sukoba, maskiranjem nepristrasnih mirovnih pregovarača u pregovorima u Minsku i tako dalje i tako dalje – sve je propalo.

Pravo naroda da određuju svoju vlastitu nacionalnu budućnost je centralno za međunarodno pravo. Ona izvire iz temelja državnog suvereniteta i prava naroda na samoopredjeljenje u skladu sa njihovom slobodno izraženom voljom i željom. Kao i kod svakog grubog kršenja ovog prava, pokušaj Rusije da potčini Ukrajinu je kolonijalne prirode i inherentno kriminalan. Oduzimanje zemlje, užasno zlostavljanje autohtonog stanovništva i sistematski pokušaj iskorjenjivanja kulture nisu slučajni ni za jedan kolonijalni projekat. Uspjeh zavisi od kapitulacije kroz, barem, sistematske ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ovo je centralni cilj Rusije kada napadne mirnog susjeda i tvrdi da je njen nacionalni status i pravo na postojanje fikcija koja je uvredljiva za njih kao suverenu državu.

Ali jednako je centralna destruktivna logička krajnja tačka za svaki kolonijalni projekat koji je sputan od strane domorodačkih grupa odlučnih da se odupru. Uništavanje barem dijela grupe, bilo da bi se ugušio otpor ili samo zbog nje same, izgledalo bi kao naličje imperijalnog sanjarenja. Ako vijekovima jedna nacionalna grupa smatra da je njena sveta sudbina da dominira nad drugom, ali vidi te pokušaje neprekidno osujećene nezadrživom nezavisnošću i nacionalnim ponosom, zar konačna mračna računica ne zahtijeva uništenje grupe koja prkosi?

Da li je eliminacija autohtonih zajednica od strane Sjedinjenih Država kroz svoju ekspanziju prema zapadu poznatu kao 'Manifestna sudbina' tokom 19. stoljeća, englesko uništenje pobunjenih Iraca u 16. i 17. stoljeću, francusko osvajanje Alžira između 1830. – 1875., barem (vidi' djelomično istrebljenje autohtonih Alžiraca), njemačka kampanja protiv naroda Herrero i Nama u modernoj Namibiji od 1904. do 1908. ili Britanci u Keniji u njihovom tretmanu Kikuju između 1951. – 1960., svi sadrže zajedničku nit. Svi oni demonstriraju imperijalne projekte koji poprimaju genocidni nagon u trenucima kada su suočeni sa beskompromisnim otporom. Kolonijalna kontrola zahtijeva nasilje, nasilje rađa nasilje, a umiruće imperije pribjegavaju sve ciljanijem uništavanju grupe nasilnika.

Isto tako, dokazi pokazuju da je u najmanju ruku invazija na Ukrajinu u punom obimu bila zasnovana na kolonijalnom planu progona, čija su priroda i razmjeri određivani prema tome koja su se kršenja ljudskih prava smatrala neophodnim da bi se Ukrajinci okupirali i pokorili na nacionalnoj, političkoj i kulturnoj osnovi. Dokazi koje je prikupio ukrajinski Ured glavnog tužioca (OPG) i ocijenjeni od strane Mobile Justice Teams Global Rights Compliancea pokazuju da je od samog početka ruski zločinački plan imao za cilj uništiti ukrajinsku vladu i progoniti one, bilo vojne, sigurnosne ili civilne vođe, koji bi mogli pružati značajan otpor kolonijalnom planu. Ovaj opaki napad na pravo cijele nacije na samoopredjeljenje imao je izričitu svrhu uništenja ukrajinskog identiteta. Bilo razrađeno ili planirano ili ne, ovo je bilo sjeme genocidne kampanje: sistematski akti osmišljeni da potkopaju sposobnost Ukrajinaca da prežive kao nacionalna grupa i da osiguraju njihovo potčinjavanje Ruskom carstvu. Kao i kod svih takvih imperijalističkih i amoralnih kampanja, namjera da se pokori je samo odskočna daska od genocidne kampanje.  

Naravno, Putinov plan je propao. Uvjerenje da su Ukrajinci izmišljena nacija, inferiorni narod bez "stabilne tradicije stvarne državnosti" koji je talac ekstremističke elite koja "bezdušno oponaša strane modele" upravljanja, nespremna ili nesposobna pružiti otpor, potpuno je razotkrivena. Putinova oholost i nesposobnost Kremlja da razumije Ukrajince i snagu njihove nacije i nacionalnog karaktera sada je očigledna za sve osim za one koji su najviše zabludjeli.

Nažalost, umiruće imperije ne idu u tišini. Dokazi o zločinima koje je prikupio OPG pokazuju da su neuspjeli ruski kolonijalni projekat i hrabri otpor Ukrajine praćeni sve većom listom osoba koje su na meti pritvora, mučenja, smrti, deportacije ili progona. Tokom posljednje dvije godine, oni koji su označeni kao "proukrajinci" našli su se na nišanu destruktivnog plana koji je pakao kroz imperijalno, progoniteljsko nasilje nad ljudima i imovinom i sve više naginje genocidu. Svako ko je bio sposoban da se odupre kolonijalnom projektu – od javnih službenika, organa za provođenje zakona, vojske, aktivista, novinara, vjerskih vođa, prosvjetnih radnika, volontera civilnog društva, pa do više – svi su postali, ne samo poželjne, već i neophodne mete. Djeca, nekadašnji nasljednici ukrajinske budućnosti, su okrutno ciljana, prebačena u Rusiju kao objekti ili za imperijalističku indoktrinaciju.

Dakle, nema sumnje da je cilj Rusije bio uništiti nezavisnost i suverenitet Ukrajine – nastojeći ukloniti njeno postojanje kao nacije sa jednakim pravima i da je efektivno pretvori u zapadnorusku koloniju. Ali, moramo pratiti dokaze. Nesumnjivo, ovaj kolonijalni projekat je bio podržan spremnošću da se uništi ono što je potrebno za postizanje ovih manifestnih ciljeva. Značaj takvog neophodnog uništenja nalazi se u percipiranom cilju kojem služi – asimilaciji „manje“ nacije u susjedstvu. Ako ne asimilirajte, potčinite. A ako ne potčinite, istrijebite i uništite ono što treba uništiti. 'Ruski imperativ' po božanskom receptu.

Naravno, čak i za počinioce zla postoje granice koje je najbolje ne prelaziti. Dezinformacije mogu zavarati neke, ali ne sve i ne stalno. Masovni pokolji, poput Buče i Mariupolja, izazivaju općeshvaćene pojmove genocida i privlače neželjenu pažnju. Strpljenje omogućava da se kolonijalni planovi i moguća genocidna eskalacija sakriju, posebno jer sporo eliminiranje i postepeno uništavanje značajnih dijelova grupe često postaje očigledno tek u retrospektivi. Gledano kroz kolonijalno sočivo, ostaje nam sve manje prostora za sumnju u stvarne Putinove krajnje ciljeve. Negirati pravo nacije da određuje svoju budućnost znači poricati međunarodno pravo. Učiniti to uništavanjem značajnog dijela nacionalne grupe znači počiniti genocid.