23.08.2022.

Razlog Putinovog genocida je očigledan

On je ukorijenjen u nekažnjivosti Rusije za sovjetske zločine

U ljeto 1941. godine, kada je cijeli svijet prvi put saznao za masovna ubistva koja su pratila nacističku invaziju na SSSR, britanski premijer Winston Churchill je izjavio: "Imamo posla sa bezimenim zločinom."
Godine 1948. Ujedinjene nacije su usvojile Konvenciju o genocidu, uglavnom zasnovanu na vizionarskim naporima Raphaela Lemkina, advokata rođenog u Lavovu, koji je autor termina "genocid". On je pretpostavio da zločini počinjeni u državnim razmjerama ne bi trebali proći nekažnjeno. I upozorio je da će nekažnjivost biti viđena kao poziv na nove zločine. Ako zločini protiv čovječnosti ne budu kažnjeni, oni će se ponoviti, piše Oleksandr Hara za Atlantic Council.
Dajući definiciju genocida, Lemkin je istaknuo zločine koje je počinio sovjetski režim u Ukrajini. On je nazvao sistematske napore Kremlja da uništi ukrajinsku naciju "klasičnim primjerom sovjetskog genocida". Centralni događaj genocidne kampanje SSSR-a u Ukrajini bilo je ubijanje više od četiri miliona Ukrajinaca vještačkim izgladnjivanjem početkom 1930-ih.
Sovjetske vlasti nisu pretrpile gotovo nikakve negativne posljedice kao rezultat ovog masakra bez presedana. Zaista, samo nekoliko mjeseci nakon vrhunca gladi, SAD su zvanično priznale SSSR. Vanjski svijet je jednostavno odbio poslušati šačicu hrabrih glasova, poput britanskog novinara Garetha Jonesa, koji je pokušao rasvijetliti apokaliptičnu stvarnost gladi.
Umjesto da postane poznat po svojim otkrićima, Jones je trpio sramotne napade svojih kolega, međunarodnih dopisnika. Najglasniji glas bio je Walter Duranty, šef moskovskog biroa New York Timesa. To dovoljno govori koliko malo znamo o činjenici da je ovaj osramoćeni saučesnik u genocidu još uvijek dobitnik Pulitzerove nagrade uprkos pozivima da mu se nagrada posthumno oduzme.
Od obnove nezavisnosti 1991. godine, Ukrajinci su razbili okove sovjetske cenzure i dokumentovali sve razmjere Holodomora. U postsovjetskoj eri rasla je svijest o genocidu glađu, što je doprinijelo široj ponovnoj procjeni totalitarne prošlosti zemlje.
Ali to se ne može reći za modernu Rusiju. Daleko od toga da glad priznaje kao čin genocida, Moskva nastavlja da umanjuje ili negira zločine SSSR-a protiv čovječnosti. U međuvremenu, Putin je nastojao rehabilitirati cijelu sovjetsku eru i izgradio je moderni ruski nacionalni identitet oko kultnog poštovanja uloge SSSR-a u porazu nacističke Njemačke. Pokušaji da se osude masovna ubistva sovjetskog režima sada se rutinski odbacuju kao nepatriotski i antiruski, a sam Staljin je ponovo otvoreno hvaljen kao veliki vođa. 
S obzirom na potpunu nespremnost Rusije da preuzme odgovornost za svoje prošle zločine, nije ni čudo da se ovi zločini sada ponavljaju. Kao što se Lemkin plašio, nekažnjivost je utrla put novoj eri zločina.
Ideološki temelji današnjeg genocida prvi put su postavljeni nakon ukrajinske narandžaste revolucije 2004. Ovaj ukrajinski prodemokratski ustanak postao je prekretnica za postsovjetski prostor. Mnogi u Moskvi su to prihvatili sa užasom, videći u tome sljedeću fazu povlačenja Ruske imperije, koja je započela padom Berlinskog zida 1989. godine.
Kao odgovor, Putin se upustio u sve otvoreniju konfrontaciju sa Zapadom, nastojeći obnoviti rusku moć na cijelom postsovjetskom prostoru. U godinama nakon Narandžaste revolucije, Kremlj je razvio koncept "ruskog svijeta", što znači zajednicu ljudi izvan moderne Rusije, vezanih zajedničkim vezama jezika, kulture i religije, koji su lojalni Moskvi.
Kako se koncept "ruskog svijeta" razvijao, vladini zvaničnici i opunomoćenici režima u Moskvi počeli su direktno dovoditi u pitanje legalnost raspada SSSR-a i negirati događaje iz 1991. godine. Sve se češće moglo čuti kako istaknute ličnosti javno negiraju suverenitet i nacionalni identitet bivših sovjetskih republika ili potpuno napuštaju ideju nezavisne Ukrajine.
Ovaj drski imperijalni poziv aktivno se promovira u ruskom medijskom prostoru više od jedne decenije, od blokbastera i TV dokumentarnih filmova do tekstova i državnih praznika. Fabrike trolova u Kremlju preplavile su društvene mreže revizionističkim istorijskim narativima koji opravdavaju ruski ekspanzionizam, dok je beskrajna parada političkih talk-show emisija koje je sponzorirao Kremlj pripremila rusku javnost za nadolazeći genocid.
Važna prekretnica u ovim naporima bilo je objavljivanje Putinovog eseja „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ u ljeto 2021. Ovaj istorijski nepismeni traktat od 5.000 reči naširoko je tumačen kao objava rata ukrajinskoj državnosti. Ruski diktator je iskoristio tekst da ponovi svoje uvjerenje, kako se često kaže, da su Rusi i Ukrajinci "jedna nacija". I također, da kaže kako većina moderne Ukrajine zauzima istorijsku rusku zemlju. Na kraju je izrekao pomalo prikrivenu prijetnju, izjavivši: "Siguran sam da je pravi suverenitet Ukrajine moguć samo u partnerstvu sa Rusijom."
Uprkos ovoj javnoj pripremi za genocid, neki posmatrači nisu bili spremni za zločine koji su uslijedili nakon ruske invazije u februaru 2022. Nekoliko sedmica prije invazije, postojali su izvještaji o detaljnim ruskim planovima za masovna zatočenja, koncentracione logore i liste za ubistvo. Ova upozorenja su naširoko odbačena kao nevjerojatna, ali su se ispostavila previše tačnima.
Razmjere ruskih zločina u proteklih šest mjeseci, kao i prije, teško je razumjeti. Čitavi gradovi su se pretvorili u ruševine. Hiljade ljudi je pogubljeno. Milioni nasilno deportovani u Rusiju. Glavna infrastruktura ukrajinske države metodično se uništava zajedno sa kulturnim naslijeđem. Na teritorijama pod ruskom okupacijom uništavaju se svi nacionalni simboli i tragovi ukrajinskog identiteta. Cijeli svijet svjedoči udžbeničkom primjeru genocida koji se odvija u realnom vremenu na ekranima pametnih telefona i društvenih mreža.
Osjećaj šoka zbog razmjera ruskih zločina je razumljiv. Međutim, važno je napomenuti da se poznati elementi ovog genocida već duže vrijeme dešavaju u regijama Ukrajine koje je okupirala Rusija od 2014. godine. U proteklih osam godina, Krim i Donbas su sa stanovišta ljudskih prava postali crne rupe. Ove crne rupe su obilježene potiskivanjem ukrajinskog identiteta, jezika i historije uz fizičko raseljavanje Ukrajinaca i dolazak državljana Ruske Federacije. Još jednom, nekažnjivost je dovela do eskalacije.
Svijet polako razumije genocid nad Rusima u Ukrajini. Parlamenti zemalja poput Kanade, Češke, Estonije, Irske, Latvije, Litvanije i Poljske priznali su rusku invaziju kao čin genocida. Očekuje se da će i drugi slijediti njihov primjer. Istovremeno, međunarodna zajednica i dalje osjeća značajnu nevoljnost da se suprotstavi Putinovoj Rusiji. Pristalice politike smirivanja ukazuju na nuklearni arsenal Moskve i naglašavaju potrebu održavanja dijaloga sa Kremljom za rješavanje niza globalnih problema. Oni tvrde da je Rusija jednostavno prevelika i prevažna da bi bila izolovana.
Ovaj naglasak na kompromisu, a ne na konfrontaciji, stvara rizik daljeg podrivanja međunarodne sigurnosti. Ako Moskva uspije izbjeći pravdu za počinjenje genocida u Ukrajini, drugi autoritarni režimi će to vjerovatno vidjeti kao zeleno svjetlo. Kina će posebno pažljivo pratiti reakciju demokratskog svijeta na rusku invaziju i donositi potrebne zaključke za svoju vanjsku politiku.
Sada je bolno jasno da je neuspjeh da se SSSR pozove na odgovornost 1991. godine bila ogromna greška. Suđenje slično Nirnberškom procesu koje razotkriva zločine iz sovjetskog doba moglo bi olakšati postsovjetsku tranziciju ka demokratiji i spriječiti povratak Rusije autoritarizmu pod Putinom.
Zbog toga je još važnije da se Putin i njegovi saučesnici sada suoče sa pravdom. Čak i ako ostanu na vlasti i van domašaja međunarodnog prava, ništa ne sprečava civilizovani svijet da im sudi u odsustvu. Ovo će poslati jasan signal ruskom narodu i autoritarnim režimima u svijetu da je era nekažnjivosti zločina protiv čovječnosti završena.

Genocid više nije zločin bez imena. Naprotiv, svjetska zajednica zvanično priznaje genocid kao najteži od svih zločina. Međutim, to nije spriječilo današnju Rusiju da pred svima planira i izvrši genocidnu invaziju. Hrabrost Moskve umnogome duguje osjećaj nekažnjivosti stvoren potpunim nedostatkom odgovornosti za zločine sovjetskog režima. Svijet ne može dozvoliti da ponovi istu grešku.