Ravnodušnost pred licem moći: Apatija Rusije prema Putinovoj vladavini i njegovom padu

 

Posljednjih godina, rusko društvo postaje sve atomiziranije, a karakterizira ga raširena politička apatija i razočarenje. Ova društvena dezintegracija je proizvod namjerne vladine strategije za kontrolu i suzbijanje civilnog društva, u kombinaciji sa duboko ukorijenjenim nepovjerenjem u institucije, uključujući i samu vladu. Fenomen je dostigao tačku u kojoj je kolektivna akcija, bilo u podršci ili protiv vlade, gotovo nestala. Ova politička paraliza ne proizlazi samo iz demontaže građanskog društva, već i iz šireg kulturnog stanja informacionog relativizma, kada se istina i činjenice posmatraju kao subjektivne, gdje je višestrukim kontradiktornim verzijama stvarnosti dozvoljeno da koegzistiraju bez jasnog standarda za ono što je istina ili laž.

Ovaj koncept postaje posebno relevantan u sredinama gdje je povjerenje u institucije, medije ili stručnjake nisko i gdje postoji proliferacija konfliktnih narativa. U takvim kontekstima, činjenice postaju irelevantne, a granice između istine i dezinformacija se brišu, što dovodi do društva u kojem „svako ima svoju istinu“.

U Rusiji, naprimjer, koegzistencija više povijesnih narativa i kontradiktornih političkih poruka od strane vlasti i opozicionih grupa stvara okruženje informativnog relativizma. Ovo podstiče cinizam, jer je manje vjerovatno da će ljudi vjerovati bilo kojem izvoru ili prihvatiti jedinstvenu verziju događaja, umjesto da se povlače u lične ili grupne specifične interpretacije stvarnosti.

Tokom protekle dvije decenije, ruska vlada je uspješno demontirala strukture koje su nekada podržavale civilno društvo. Zakoni koji ograničavaju proteste, potpunu potčinjenost medija državnim interesima i oštra represija protiv neslaganja ostavili su građane Rusije izolovanim i nesposobnim da se organiziraju na smislen način. Rezultat je duboko iskomadano društvo, nesposobno da se ujedini oko bilo kojeg zajedničkog cilja, bilo da je to protivljenje ratu ili odobravanje vladine politike.

Ovu atomizaciju najbolje ilustruje ravnodušan odgovor javnosti na rat u Ukrajini. Uprkos zapanjujućim ljudskim gubicima, procjene ruskih vojnih žrtava iz septembra 2024. godine ukazuju na oko 70.000 mrtvih, javnost ostaje distancirana. Posljednji službeni izvještaj o ruskim žrtvama stigao je od ministra odbrane Sergeja Šojgua u septembru 2022. godine, kada je njihov broj procijenjen na 5.937. Ipak, otkriće daleko većeg broja smrtnih slučajeva, koje bi u bilo kojoj drugoj zemlji moglo izazvati masovne proteste ili bijes javnosti, naišlo je na stoičko prihvatanje u Rusiji. Čini se da je rusko društvo nepokolebljivo, čak je spremno izdržati dalje žrtve. Kao što je Karl Marx jednom primijetio, izolirana priroda ruskih zajednica, s nedostatkom povezanosti sa širom društvenom strukturom, sprečava ih da pokrenu bilo kakav značajan istorijski ili politički pokret.

Čak ni prisustvo ukrajinskih trupa na ruskom tlu, u regionima kao što je Kurska oblast, nije uzburkalo javnost. Vijesti o prisilnom slanju regruta na prve linije,  često pod prijetnjama i nasiljem, nisu izazvale gotovo nikakvu reakciju. U većini postindustrijskih društava takva otkrića bi izazvala velike antiratne demonstracije ili duboko nepovjerenje u vladu, ali u Rusiji je atomizacija društva ostavila porodice da tuguju u izolaciji. Tragedija gubitka sina, muža ili oca doživljava se individualno, bez horizontalnih društvenih veza koje bi podstaknule kolektivni odgovor. Čak se i izgledi za dalje regrutiranje i još jedan krug mobilizacije rastvaraju u obamrlosti ruskog društva. Kao što su primijetili mnogi posmatrači, izgleda kao da se stanovništvo potpuno odvojilo od ratne stvarnosti.

Međutim, ova atomizacija i politička apatija nisu samo proizvodi državne represije. Ruska društvena bolest duboko je ukorijenjena u cinizmu prema autoritetu i informacijskom relativizmu, gdje se manipulira činjenicama i koegzistiraju višestruke, kontradiktorne istine. U proteklih 30 godina ruski građani razvili su dubok skepticizam prema svim izvorima autoriteta, uključujući vladu, medije, pa čak i stručnjake.

Jedan upečatljiv primjer za to je visoka stopa ruskog raspoloženja protiv vakcine tokom pandemije COVID-19. Čak i na vrhuncu pandemije u ljeto 2021. godine, samo je 30,4 posto Rusa podržalo vakcinaciju protiv COVID-19. Ovo je stavilo Rusiju na dno globalne rang liste, a zaostajala je čak i za nekoliko zemalja u razvoju. Poređenja radi, 64,6 posto Amerikanaca, uprkos snažnom antivladinom raspoloženju među određenim desničarskim frakcijama, podržavalo je vakcinaciju.

Ova otpornost na vakcinaciju nije samo rezultat neznanja ili zaostalosti, kako bi neki mogli tvrditi. To je prije odraz hiperkritičnog stava koji su mnogi Rusi usvojili prema svim oblicima autoriteta. Istraživanja navode da nepovjerenje u vladine kampanje vakcinacije nije odbacivanje nauke per se, već odgovor na uočenu manipulaciju i nedosljednost poruka države. Instrumentalna upotreba istine od strane ruske vlade, posebno u pitanjima historije i nacionalnog identiteta, stvorila je društvo u kojem koegzistiraju višestruke, često kontradiktorne istine.

Ovaj relativizam informacija i nepovjerenje u institucije u Rusiji nisu ograničeni na javno zdravlje. To je fenomen koji prožima čitav društveni i politički pejzaž. Od ranih 2000-ih postoji službeni naglasak na pragmatičnim pristupima istini, posebno u domenu historije. Historijske činjenice se vrednuju samo ukoliko služe potrebama propagande ili nacionalnim interesima. Ovo je omogućilo koegzistenciju višestrukih, često kontradiktornih verzija ruske historije.

Za neke, moderna Rusija predstavlja oživljavanje velike civilizacije, za druge, to je nacija koja nije uspjela u svojoj historijskoj misiji ili je izgubila svoj kulturni identitet. Neki vide raspad Sovjetskog Saveza kao najveću geopolitičku tragediju 20. stoljeća, dok drugi taj čin vide kao propast lažne ideologije. Ove paralelne stvarnosti postale su norma u ruskom

društvu, gdje različite grupe biraju vlastitu verziju istine na osnovu svojih ličnih ili ideoloških preferencija.

Ovaj fenomen je prožimao svaki aspekt ruskog života, od politike do svakodnevnih interakcija. Vjerovanje da “svako ima svoju istinu” učinilo je psihološki ugodnim i državu i narod da žive u stvarnosti u kojoj koegzistiraju sukobljeni moralni, pravni i ideološki sudovi. Za značajan dio populacije ova dvosmislenost je ne samo podnošljiva, već i poželjna, jer omogućava pojedincima da se kreću u složenom i često kontradiktornom društvu bez potpunog predavanja bilo kojoj verziji stvarnosti.

Ovo okruženje cinizma prema autoritetu dodatno je učvrstilo političku apatiju. Rusi, koji su se navikli na državnu manipulaciju istinom, sada gotovo nikome ne vjeruju. Ovaj široko rasprostranjeni skepticizam crpio je energiju i volju društva da se mobilizira za bilo koji cilj, bilo da se radi o podršci ili pobuni protiv vlade. Ravnodušnost koja je karakterizirala reakciju javnosti na pobunu Jevgenija Prigožina, rat i druge značajne političke događaje je simptomatična za društvo koje je izgubilo vjeru u svoju sposobnost da utiče na promjene.

Čini se da čak i Kremlj pogrešno procjenjuje dubinu ovog društvenog odvajanja. Nakon Prigožinove smrti, država je hranila javnost raznim obmanjujućim teorijama o okolnostima njegove smrti, očekujući da će takvi narativi pomoći u upravljanju potencijalnim nemirima. Međutim, društveni val se nije pojavio. Ruska javnost je toliko desenzibilizirana na političko nasilje da se čak i smrti visokog profila susreću s apatijom. Bilo da je riječ o smrti Prigožina, Navaljnog ili bilo koje druge ličnosti, više nema očekivanja masovnog negodovanja ili osjećaja eskalacije nepravde.

U današnjoj Rusiji, kombinacija ekstremne atomizacije, nepovjerenja u institucije i informacijskog relativizma ostavila je društvo politički paralizirano. Građani su odvojeni jedni od drugih i od svakog osjećaja kolektivne svrhe. Vlada je uspjela neutralizirati i civilno društvo i javnu opoziciju, ali je ova pobjeda došla po cijenu stvaranja stanovništva koje je ravnodušno prema vlastitoj budućnosti.

Zanimljivo je da upravo ova atomizacija, sa svojim niskim nivoom povjerenja i raširenim individualizmom, može biti faktor koji sprečava uspon fašizma u Rusiji. Na ruskom jeziku postoji izreka: „Svaki oblak ima srebrnu postavu“. Nicholas Stargardt, u svojoj knjizi Njemački rat: Nacija pod oružjem, 1939-1945, opisuje kako je Njemačka 1920-ih bila zemlja osnovnog kolektivizma i visokog nivoa povjerenja. Ovo snažno društveno tkivo omogućilo je nacističkoj propagandi da brzo zavlada, pošto su kolektivističke organizacije lako prešle u podršku nacionalsocijalizmu. Nasuprot tome, moderno rusko društvo, koje živi po principu „svako za sebe“, nema takve društvene osnove. Atomizacija, iako je štetna za demokratski razvoj, djeluje kao prepreka usponu fašizma ili totalitarizma.

Stoga, iako rusko stanje atomizacije i nepovjerenja u institucije može izgledati mračno, ono paradoksalno pruža određenu zaštitu od potencijala krajnje desnog ekstremizma ili totalitarizma. U nedostatku kolektivnog povjerenja i kohezije, takve ideologije se bore da se ukorijene, ostavljajući Rusiju u stanju stagnacije, ali možda oslobođenu na još mračniju budućnosti.