Rat ili mir: Ukrajina

Ova dinamika vanjskog pritiska ne samo da slabi pregovaračku poziciju Ukrajine u odnosu na Rusiju, već i postavlja duboka pitanja o koherentnosti zapadnih politika. Može li zaista postojati „pravedni mir“ kada se čini da je glavni posrednik više zainteresiran za brzo okončanje sukoba nego za vraćanje pravde i dugoročne sigurnosti za Kijev? I šta tačno znači „pravedni mir“ u trenutnom kontekstu rata i pregovora koje vodi Trump?

 

 

U srži debate o miru leže dva fundamentalna pitanja: sigurnosne garancije i teritorijalni ustupci koji se traže od Kijeva.

Sa jedne strane, Rusija pokazuje snažno oklijevanje prema bilo kakvom značajnom obliku sigurnosne garancije koja bi mogla spriječiti ponovni napad na Ukrajinu u budućnosti. Rusko rukovodstvo nastoji zadržati instrument pritiska na Kijev, što Ukrajini otežava izgradnju snažne vojske u potpunosti integrirane u euroatlantske sigurnosne strukture. Ojačana ukrajinska vojska bila bi u suprotnosti sa deklariranim strateškim ciljem Moskve da održi uticaj i dugoročnom opcijom prisile. Zato su robusne sigurnosne garancije, sposobne pružiti kredibilno odvraćanje, od vitalnog značaja za Ukrajinu. To, također, objašnjava zašto Zelenski insistira na garancijama iz Člana 5 NATO-a, a ne na samom članstvu, za što zna da bi u svakom slučaju bilo teško ostvariti imajući u vidu oklijevanje nekih članica Alijanse.

Sa druge strane, Ukrajina, uprkos intenzivnom pritisku, ne namjerava priznati ruski de jure suverenitet nad okupiranim teritorijama. Kao što je izjavio Volodimir Zelenski, Kijev nema ni zakonsko ni moralno pravo da ustupi bilo koju teritoriju Moskvi, ni sada niti kao dio mirovnih pregovora. Ponovio je da ukrajinski ustav, međunarodno pravo i volja naroda ne dozvoljavaju takvo odricanje, uključujući i ključna područja poput Donbasa i drugih spornih regija, uprkos pritisku za kompromis od strane Sjedinjenih Američkih Država.

Ovaj ukrajinski stav u skladu je sa ranijim pokušajima zamrzavanja diskusije o okupiranim teritorijama, kako se ne bi ometali mogući mirovni pregovori, poput onih održanih u Istanbulu 2022. godine. U to vrijeme, predloženo je da se teritorijalni spor suspendira i da se ponudi ukrajinska neutralnost u zamjenu za međunarodne sigurnosne garancije. Dok su u prošlosti ove ideje bile promovirane kako bi se pregovori održali živim, danas se slični ukrajinski ustupci događaju pod direktnim pritiskom Washingtona.

 

 

Još jedan ključni element pregovora tiče se međunarodne integracije Ukrajine. Članstvo u EU mnogi vide kao protutežu odricanju od članstva u NATO-u, rješenje koje bi Moskva mogla lakše prihvatiti nego ulazak Ukrajine u Atlantski savez. Ipak, pristupanje Evropskoj uniji daleko je od jednostavnog.

Dok mnogi evropski lideri i zvaničnici Evropske komisije smatraju pristupanje Ukrajine EU i neizbježnim i poželjnim, ne samo kao politički projekat već i kao „sigurnosno sidro“ za Kijev, put ka članstvu ostaje složen. Usporavaju ga birokratske i političke prepreke i, prije svega, veto nekih država članica, među kojima je najistaknutija Mađarska. Bez jednoglasnosti među 27 zemalja članica, otvaranje različitih tehničkih faza pregovora ostaje blokirano, uprkos naporima da se tehnički rad nastavi, čak i u odsustvu formalnog političkog odobrenja.

U tom kontekstu, evropske integracije se smatraju sastavnim dijelom potencijalnog mirovnog sporazuma, pa čak i kao mogući oblik strukturne garancije sigurnosti. Međutim, složenost procesa otežava predviđanje brzog ili glatkog završetka, uključujući i izglede za završetak pristupanja do kraja decenije ili čak do 2027. godine, datuma koji se kod većine smatra previše blizu s obzirom na obim reformi potrebnih za članstvo.

 

 

Definicija „pravednog mira“ u ukrajinskom kontekstu postala je konceptualno, kao i diplomatsko bojno polje. Za Zelenskog i mnoge evropske lidere, malo je vjerovatno da će se poklopiti sa idealnim mirom, kao što je onaj koji je ukrajinski predsjednik naveo u svom planu od 10 tačaka, koji uključuje potpunu obnovu teritorijalnog suvereniteta, ekonomske reparacije i uspostavljanje mehanizama pravde nakon sukoba, uključujući sudove za ratne zločine. Umjesto toga, to odražava kompromis sposoban da odvrati buduću agresiju i osigura dugoročnu sigurnost.

Ukrajina može, i već čini, izuzetno bolne ustupke. Ipak, mora insistirati i na ispunjavanju određenih minimalnih zahtjeva. U odsustvu kredibilnih sigurnosnih garancija, „mir po svaku cijenu“ može zadovoljiti neposredne političke potrebe, ali ne bi uspio zaštititi temeljne interese Ukrajine i konsolidovati trajni evropski i međunarodni poredak.