Putinu je ostalo još 12 mjeseci: šta očekuje vlasnik Kremlja u Ukrajini 2024

 

Krajem novembra-decembra veliki međunarodni mediji gotovo jednoglasno su pisali o "pogoršanom raspoloženju u Kijevu". Evo jednog primjera takvog pristupa. Ovo je prvenstveno pokušaj da se sagleda situacija u Ukrajini kako bi se pokušala prognozirati njena budućnost.

Zato pokušajmo pogledati 2024. godinu, koristeći ne prirodnu želju da budemo optimistični u pogledu uspjeha Ukrajine, već činjenice, analizu i dinamičan pristup predviđanju. Događaji 2024. godine i razvoj rata će zavisiti od pet komponenti, o kojima se govori u nastavku.

 

Putinu je ostalo 12 meseci

 

Vladimir Putin ima otprilike 12 do 13 mjeseci rezervnih resursa - ljudskih i materijalnih - da održi trenutni intenzitet neprijateljstava i pritiska na Ukrajinu i ukrajinske gradove, sela i mjesta. Mobilizacija u septembru-oktobru 2023. godine bila je krajnje nepopularna u Rusiji, gdje je Putin, s obzirom na potrebu da bude "reizabran" na još jedan predsjednički mandat u martu 2024. godine, ograničen u privlačenju mobilizacijskih resursa u najvećim gradovima - Moskvi i Sankt Peterburgu. Cijeli teret mobilizacije pada na siromašnije ruske regije i etničke manjine.  

Ekonomski, situacija ne izgleda mnogo bolje. Trećina ruskog državnog budžeta, koji tradicionalno ima ogromne socijalne obaveze, za 2024. godinu izdvaja se za vojsku i naoružanje. Ali jedno je planirati ove troškove, a drugo je finansirati ih prihodima. Trenutno Kremlj nema plan da prikupi bilo kakve dodatne prihode – veće od onih prikupljenih ove godine. Tržište eksternog zaduživanja je zatvoreno. Rusija bi trebala povećati finansiranje Bjelorusije kupovinom bjeloruskih obveznica. Posrednik u ovom poslu je Centralna banka Ruske Federacije, koja zapravo prisiljava ruske banke i investicione grupe da kreditiraju režim Aleksandra Lukašenka.

Putin se nedavno sastao sa 80 oligarha u svojoj rezidenciji u Novo-Ogarjevu, najavljujući povećanje poreza. Ni zarada od nafte i gasa, ni porez na dohodak, ni porez na dodanu vrijednost nisu dovoljni za punjenje budžeta.

 

Kremlj se nada pobjedi Trampa, desnice u Evropi i Kini

 

Planovi Kremlja za 2024. zavise od rezultata čitave liste važnih međunarodnih događaja koji bi se trebali održati sljedeće godine. Samo ako svi ovi rezultati ispune očekivanja Moskve, ona će moći računati na nešto u smislu međunarodne podrške za svoje interese. Ali ni to nije nešto što je zagarantirano, već malo vjerovatno. Evo na šta Putin računa u 2024. godini:  

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Daleko je od sigurnog da će Tramp, čak i u slučaju pobjede, na neki način olakšati situaciju Putinu i Rusiji. Nijedna američka analiza ne pokazuje porast proruskog raspoloženja, a kamoli simpatija prema Putinu. Trump je 2016. godine uspio pobijediti, jer su američkom agendom dominirala ekonomska pitanja, a Trump je obećao poreznu reformu, nova radna mjesta za američke građane i ulaganja u infrastrukturu. Sada nije 2016. i stoga nije baš realno vjerovati da će se Amerikanci htjeti naći u trenutnoj teškoj međunarodnoj situaciji koju vodi Trump svojom nepažnjom na savjete profesionalnih diplomata, stručnjaka i svojom nepopularnošću među američkim vojsnim osobljem.

Veći broj mandata za predstavnike desnih radikalnih partija na izborima za Evropski parlament 2024. Putinova računica je da će  desni radikali početi pričati Evropljanima o umoru od ukrajinskih izbjeglica i potrebi trošenja novca evropskih poreskih obveznika za podršku Ukrajini. Međutim, ne radi se toliko o ukrajinskim izbjeglicama, koliko o ulasku Ukrajine u EU, gdje Evropa pokazuje da nije samo spremna prihvatiti ukrajinske državljane na svoju teritoriju, već je spremna imati zajedničko tržište rada sa Ukrajinom, uprkos svim rizicima. A ako govorimo o novcu za Ukrajinu, dok Brisel obećava Ukrajini 50 milijardi eura, Italija dobija program od 194 milijarde eura za borbu protiv posledica pandemije korona virusa. I to o trošku poreskih obveznika izvan Italije.

Od 2022. godine ruska štampa daje ruskom društvu obećanja o vojnoj, diplomatskoj i ekonomskoj podršci Kine. Na stranicama ruskih novina, prijateljstvo Rusije sa Kinom doživljava neviđeni procvat. Vijesti o novim razvojima kineskog oružja pojavljuju se svake sedmice u ruskom informativnom prostoru - izvještaji o "najboljem dronu na svijetu", "dronu najvećeg dometa" - i to sa dobrim razlogom. Ali za razliku od Rusije, veze Kine sa globalnom ekonomijom su mnogo dublje. Kineska ekonomija jednostavno neće moći prežvjeti sankcije – poput onih koje ima Rusija, jer je strukturno mnogo jače integrirana u međunarodno tržište. Ako Kina podrži Rusiju, berze u Hong Kongu i Šangaju će se srušiti već sljedećeg dana - i kinesko rukovodstvo to vrlo dobro razumije. Apsurdno je govoriti o tome da će se kineski ili sjevernokorejski vojnici pridružiti ruskoj vojsci.  

 

Cementiranje Putinovog režima

 

Poput Josifa Staljina, Putin je paranoičan. Svaki veliki problem koji se može pojaviti 2024. godine samo će pogoršati ovo paranoično stanje i spriječiti Putina da donese barem neke efikasne odluke. Proboj Oružanih snaga Ukrajine na liniju fronta, duboka unutrašnja ekonomska kriza u Rusiji (nezaposlenost, inflacija, masovni bankroti), bilo kakve manifestacije neslaganja unutar ruske političke klase, svaki protestni potencijal, čak i ako je tih, u Putinovim očima su početak njegovog kraja.

Morat će se fokusirati na učvršćivanje režima - pa će čak i njegovi ciljevi u ratu protiv Ukrajine biti stavljeni u zadnji plan. Putinu će postati još neugodnije, kako za njegovu pratnju u Kremlju, tako i za generale i njegovu vojsku. U njegovim očima već izgledaju kao gubitnici koji nisu izašli na kraj sa "veličinom misije SVO". Ruski oligarsi se već plaše Putina uoči budžetskih sastanaka za narednu godinu, ali je putinizam uvijek jednom nogom stajao upravo na podršci oligarha, koji su zacementirali stabilnost ekonomije. Istovremeno, Putinu se nema gdje žaliti, u Rusiji ne postoji apelacioni organ ili sistem provjera i ravnoteže.

 

Nade u destabilizaciju u Ukrajini

 

Vladimir Putin ozbiljno računa na unutrašnju destabilizaciju u Ukrajini, kada se Ukrajinci počnu razočaravati u postupke vojno-političkog vodstva zemlje, u ekonomske realnosti, počnu javno demonstrirati umor od rata, od svakodnevnih eksplozija i potrebe da služe u Oružanim snagama. Putin je namjerno dovukao rat u situaciju da Ukrajina mora izvršiti dodatnu mobilizaciju, koju je sama Rusija već izvela u jesen ove godine. Računica je logična: rusko stanovništvo je brojnije, a samim tim i duže u stanju da popuni redove vojske. Očigledno je da će Kremlj koristiti sve metode propagande i informativnih specijalnih operacija kako bi povećao pesimistična osjećanja u Ukrajini. Za to mogu i hoće biti uključeni blogeri sa društvenih mreža, jer, nažalost, u Ukrajini još nema metoda za filtriranje informacija.  

Prvo, zadovoljavajuće stanje ukrajinske ekonomije na ozbiljnom nivou garantiraju međunarodni partneri - EU, G7 i Sjedinjene Države. To ne znači da će biti lako, ali će Vlada moći izmiriti sve svoje finansijske obaveze. Sigurno će biti dovoljno sredstava za sigurnost i odbranu. Drugo, otvoreno rečeno, trenutno je naša snaga ne baš razvijen nivo ukrajinske ekonomije - Ukrajina nije navikla na bogat život, pa milionima građana nije tako teško da prežive još jednu godinu ekonomskih iskušenja u ratno vrijeme.

Kreditni nivo stanovništva je nizak, bankarski sistem radi stabilno, penzije se isplaćuju, internet i komunikacija rade, energije i dalje ima, a i hrane u trgovačkim lancima. Ovo je dovoljno da se preživi barem još godinu dana rata bez nepotrebnih pritužbi i nečijih pokušaja da se organizira uslovni "protest siromašnih". Godina koju će Rusiji biti znatno teže preživjeti.

Treće, Ukrajina je politički zrela zemlja. Sve što Putin želi da izazove unutrašnju destabilizaciju i frustraciju u Ukrajini se naziva rastućim političkim zahtjevom za što bržom pobjedom. I to je normalno. Normalno je da želimo pobijediti prije nego kasnije. Ukrajinsko društvo je formiralo ovaj zahtjev - i vojno-političko rukovodstvo će ga zadovoljiti. Iako još nema govora ni o kakvim izborima, u budućnosti će se sigurno naći onaj popularni političar koji će u izborne svrhe reći: "Brže bih dobio ovaj rat". Stoga ne treba potcjenjivati želju i

predsjednika Volodimira Zelenskog i Generalštaba Oružanih snaga Ukrajine da rade sa kraćim rokovima nego što sugeriraju pesimistične prognoze.

 

O pregovorima i diplomatiji

 

Teško da imamo razloga govoriti o spremnosti Ukrajine i Rusije da vode bilo kakve mirovne pregovore, ali treba se pripremiti na činjenicu da će diplomatija igrati mnogo veću ulogu u našem ratu 2024. godine. Imati krvavi masakr u samom srcu Evrope, a čak ni ne pokušati nešto postići na nivou diplomatije - tako nešto ne staje u mozak ni evropskim ni američkim političarima.

Ako je prije rata Putin u očima Zapada izgledao kao lider koji je zaista imao uticaja na postsovjetski region, sada pomalo liči na Muamera Gadafija - vrlo specifičnog diktatora koji se miješa u sve, ne uliva povjerenje bilo kome, ali niko sa sigurnošću ne zna kako mu približiti kraj. Imamo zanimljivo sjećanje na Williama Burnsa, sadašnjeg šefa CIA-e, u njegovoj knjizi "Povratni kanal". Kada je Berns posjetio Gadafija u njegovom šatoru u libijskoj pustinji uoči građanskog rata u Libiji u kojem je ubijen Gadafi, on je već bio u vrlo čudnoj fazi u kojoj je sebe smatrao najmoćnijim političarem u Africi i na Bliskom istoku. Shodno tome, Gadafi je očekivao da će se prema njemu ponašati u skladu sa tim i održao je Bernsu dvosatno predavanje u kojem je detaljno iznio svoje viđenje svih važnijih događaja u regionu, iskreno vjerujući da će to nekoga zanimati. Ali činjenica je da Gadafijeve misli o Izraelu, Palestini, Egiptu ili Saudijskoj Arabiji više nikoga nisu zanimale. Isto se sada dešava i sa Putinom. On iskreno misli da je njegova pozicija važna na međunarodnoj sceni, ali nikog nije briga za njegovu viziju, komentare, pa čak ni prijetnje. I kao što niko od zvučnih imena međunarodne politike nije želeo da se sastane sa Gadafijem, niko sada nema goruću želju da razgovara sa Putinom.  

Turski lider Recep Tayyip Erdogan može preuzeti ulogu posrednika u pokušaju da postigne barem neke dogovore - on je svoje usluge već ponudio više puta. Finski predsjednik Sauli Niinisto ima iskustvo razgovora sa Putinom. Osim njih, tu su i političari koji nisu opterećeni odgovornošću službenih pozicija – naprimjer, bivši generalni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, bivši američki državni sekretar Michael Pompeo. Ili neko drugi. U teoriji, Putinu bi mogli ponuditi klasičan način štapa i mrkve – dugoročni plan da se izvuče iz pritiska sankcija kao odgovor na povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine. Možda postepeno. Treba očekivati da će se u procesu ovih pregovora ponovo javiti ideja o uvođenju mirovnog kontingenta UN-a na liniju razgraničenja.

U ovom slučaju, Putin će Rusima moći reći da je "uništio najradikalnije nacističke elemente u Ukrajini, postižući ciljeve SVO-a i demonstrirajući vojnu moć Rusije". Oblici diplomatije oko našeg rata 2024. mogu biti različiti, ali sigurno će biti - i treba se naviknuti da ih neće biti moguće odbaciti.

 

*****

 

Ovih pet teza pokazuju kako možemo zamisliti događaje 2024. Za sada, u narednim sedmicama i mjesecima, Putin ima prilično pragmatičan cilj da pokaže da je ruska vojska sposobna da se bori i protiv NATO oružja - to mu je potrebno za budućnost, kako god on to zamišlja. Putin zapravo nema plan B, pa čak ni plan A – on jednostavno može nastaviti istim putem kojim ide sada.

Vrlo je važno zapamtiti da je do invazije u februaru 2022. došlo nakon što su vlasti predsjednika Zelenskog objavile namjeru izgradnje velikih razmjera u Donbasu i južnoj Ukrajini - velike moderne bolnice u Kramatorsku, aerodroma i tehnološkog univerziteta u Mariupolju, renoviranje pomorske luke Herson i razvoj aerodroma u Hersonu, koji je već prije rata počeo primati međunarodne letove. Putin nije mogao dozvoliti da kvalitet života u Ukrajini i teritorijama na koje je doveo "ruski svijet" bude dramatično drugačiji.

Sada vidimo da Rusija okupiranim teritorijama ne može dati ništa od investicija, poslova ili perspektive – samo zatvore, hapšenja, pljačke, ruske pasoše i vojnu službu. Jedini argument koji bi Rusija teoretski mogla imati u međunarodnim raspravama je argument o boljem kvalitetu života na okupiranim teritorijama nego na teritorijama pod kontrolom Ukrajine. Ali čak je apsurdno i govoriti o tome.  

Prije rata u Ukrajini bila je popularna knjiga Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona "Zašto nacije propadaju". Zaključak u ovoj knjizi, koja se zasniva na analizi stotina godina razvoja raznih zemalja, bio je prilično jednostavan: zemlje sa deficitom slobode sigurno će pasti u ambis. Ne postoji istorijski primjer da je totalitarna država postala uspješna. Nedostatak slobode je programirao Rusiju na propast – a 2024. bi mogla biti poglavlje u knjizi o tome zašto je pala još jedna neslobodna nacija.