Putinovih 300 milijardi dolara pripada Ukrajini

Sa jedne strane, čudno je da se ova diskusija uopće vodi. Jasno je da je agresivni rat Rusije bio ničim izazvan i da je njeno ponašanje rutinski u suprotnosti sa zakonima rata.

Jasno je da je Ukrajina oštećena strana i da će trebati ogromne finansijske injekcije da protjera agresora i stane na noge. I jasno je, iz presedana kao što je irački rat uništenja protiv Kuvajta 1990-91, da agresor plaća. (Iračka konačna isplata reparacija izvršena je 2022. u ukupnom iznosu od 52,4 milijarde dolara.)

Dakle, ovo pitanje nije upitno, ali ipak postoje brojni argumenti protiv ovog programa, uglavnom finansijskog i političkog karaktera.

Dozvolite mi da objasnim zašto je to pogrešne. Veoma ozbiljno pogrešno.

Prvi strah je da će autoritarne države povući imovinu iz zapadnih zemalja, ako Zapad krene u zaplijenu i dodijeli rusku imovinu Ukrajini,

Gluposti. Uznemireni autokrata, pažljivo posmatrajući kako se debata odvija, već bi donio svoju odluku. Zašto čekati, kada bi zamrzavanje moglo biti uvedeno svakog trenutka?

Autoritarni režimi koji namjeravaju izvršiti slične agresivne radnje već su povukli rizična sredstva iz zapadnih zemalja. Tako da odluka da se Putinov novac iskoristi za Ukrajinu neće nikoga iznenaditi. Niti bi bio potpuno negativan – poslat će se signal da ako napadnete svoje susjede, vaš novac će ići istim putem kao i ruski. Završit će u rukama žrtve.

Drugo, neke od zapadnih kompanija, banaka i advokata tvrde da će se Rusija upustiti u zaplijenu zapadne komercijalne imovine u Rusiji. Kremlj već pljačka zapadnu imovinu u Rusiji, prisiljavajući kompanije da prodaju svoju imovinu režimu ili prijateljima Kremlja po često sniženim cijenama. Ponašanje režima je već opisano kao "flagrantno kršenje imovinskih prava investitora". Putin je već povukao okidač.

Nadalje, zapadne kompanije koje su investirale u Rusiju posljednjih godina učinile su to uprkos jasnim upozorenjima. Obavljali su izuzetno loše poslovne poteze. Nije odgovornost zapadnih vlada da ih spašavaju.

Treće, argument suverenog imuniteta je već bio poništen u drugim slučajevima, posljednji put u slučaju režima Sadama Huseina. Osim toga, advokat i bivši izvršni direktor Komisije 9/11, Philip Zelikow, i drugi, napravili su dobar slučaj oko argumenta o kontramjerama tvrdeći da suvereni imunitet prestaje kada država djeluje protivno međunarodnom pravu, kao što Rusija očito radi.

Ali čak i da je bilo neke snage u bilo kojem od gore navedenih argumenata, trebalo bi pitati one koji se protive zaplijeni imovine — kako planirate pronaći 100 milijardi dolara godišnje koji su trenutno potrebni za finansiranje ratnih napora Ukrajine i njenih naknadnih potreba za oporavkom u narednoj deceniji ?  

A šta ako se novac ne nađe, koje su posljedice i dugoročni troškovi?

Činjenica da je oko 110 milijardi dolara ukrajinskog finansiranja sada blokirano ili u američkom Kongresu ili Evropskoj uniji naglašava političke izazove prisiljavanja zapadnih poreznih obveznika da potpišu velike čekove stranim primateljima. Birači trpe teške životne pritiske i razumno je razmišljati i o njihovim potrebama. Tražiti od njih da plate još stotine milijardi — možda milijardu dolara — potrebnih Ukrajini, vjerovatno je previše. A zašto bi kada se Rusija može natjerati da plati?

U središtu ove debate je nepromjenjiva činjenica da bi poraz Ukrajine bio katastrofalan za zapadni savez.

Vojni poraz mogao bi dovesti do povratka ruskih tenkova na granice NATO-a - oklopna vozila koja trenutno masovno uništavaju ukrajinske snage u blizini Avdiivka mogla bi se kretati više od 1.000 km (630 milja) zapadno do granica Poljske, baltičkih država i Slovačke.

 

To nije sve. Ukrajinski sada veoma moćni vojno-industrijski kompleks bi se dodao ruskim sposobnostima i povećao prijetnju Zapadu.

Niti bi bilo razumno pomoći Ukrajini da pobijedi u ratu, ali onda vidjeti da oporavak i rekonstrukcija ne uspijevaju zbog neadekvatnog finansiranja. To bi rizikovalo socijalnu i političku nestabilnost u Ukrajini; velika očekivanja od milion i više demobiliziranih neće biti ispunjena, a oni će biti ljuti.

Oba scenarija rizikuju velike migrantske tokove iz Ukrajine u Zapadnu Evropu i potrebu da NATO potroši još više novca na sigurnost i odbranu. Također rizikuje raspirivanje požara populizma u zemljama NATO-a i podizanje spektra političke nestabilnosti i fragmentacije u alijansi.

Lako je i lijeno nabrajati izgovore zašto ne treba djelovati. Takvi argumenti su ojačali slabu vanjsku politiku Zapada u posljednjih 20 godina. Takvi argumenti su nas doveli u ovu tešku i potencijalno katastrofalnu situaciju danas.

Na kraju, pobjeda Ukrajine u ratu i, što je najvažnije, mir moraju biti centralni sigurnosni projekt NATO-a od kolapsa komunizma kasnih 1980-ih.

Potrebe se moraju zadovoljiti. Ne možemo drugačije uspjeti. Predaja Putinovih milijardi Ukrajini je sretan brak legalnog i praktičnog. Alternative jednostavno nema.

 

 

Cepa.org