Putinove 'tri eskalacije' utiču na izglede za mir u Ukrajini

Nemilosrdni napadi, neophodni za dokazivanje ruske kontrole nad strateškom inicijativom, proizvode toliko velike žrtve da regrutovanje zasnovano na čudnim plaćanjima ne može nadoknaditi broj gubitaka. Podrška javnosti ratu ne može se precizno izmjeriti, ali istraživanja javnog mnjenja pokazuju stalan porast preferencija za hitne mirovne pregovore. Eskalacija je jedini način da se promijeni obrazac brzog progresivnog iscrpljivanja.

U novembru je ruski predsjednik Vladimir Putin odlučio preduzeti tri demonstrativna eskalirajuća koraka sa ciljem podrivanja volje Ukrajine za otporom i slabljenja odlučnosti Zapada da se suprotstavi ruskoj agresiji.

 

Nadogradnja nuklearne doktrine

 

Prvi korak je bila nadogradnja ruske nuklearne doktrine, pri čemu je Putin nastojao maksimalno zaokružiti ove deklarativne mjere. Prvo je dao niz teških nagoveštaja o reviziji, zatim je najavio neke izmene na posebnoj sednici Saveta bezbjednosti u septembru, da bi na kraju 19. novembra potpisao dekret teksta nove nuklearne doktrine Rusije.

Glavni stručnjaci trubili su o simboličnom značaju snižavanja praga za upotrebu nuklearnog oružja, međutim, izmjene su bile samo nejasne formulacije i o njima se prethodno dugo raspravljalo. Predlagane su i očekivale se odlučnije formulacije, ali Putin je morao uzeti u obzir rezerve Kine prema približavanju nuklearnoj ivici. Nije se usudio zauzeti čvrst negativan stav protiv neprijateljske pozicije Pekinga prema prvoj upotrebi nuklearnog oružja.

 

Sjevernokorejske trupe

 

Drugi Putinov korak bilo je raspoređivanje oko 12.000 sjevernokorejskih vojnika u zonu borbenih dejstava u regiji Kursk. Valerij Zalužni, bivši vrhovni komandant ukrajinskih oružanih snaga, opisao je ovo kao eskalaciju trećeg svetskog rata.

Zvanični stav Kremlja nije bio ni poricanje ni potvrda, ali su mediji dobili instrukcije da ignoriraju ovaj razvoj događaja, pa su samo neke eliptične reference iznosili komentatori i „patriotski“ blogeri. U Moskvi nije bilo mjesta sumnji da bi transformacija strateškog partnerstva sa Pjongjangom u „bratstvo po oružju” izazvala snažan odgovor administracije američkog predsjednika Joe Bidena. Dugo odlagana dozvola Ukrajini da koristi Armijske taktičke raketne sisteme (ATACMS) za napad na rusku teritoriju svakako je bila očekivana u Moskvi, a revizija nuklearne doktrine bila je samo dio pripremljenog odgovora.

 

Udari projektilima

 

Ukrajinski udari su izvedeni bez odlaganja, ali ni pogodak na arsenal u Brjanskoj oblasti niti uništavanje komandnog centra u Kurskoj oblasti nisu predstavljali eskalaciju zbog sličnih udara koji su već ranije izvedeni ukrajinskim oružanim sistemima. Putin je, ipak, našao za shodno da napravi treći eskalacijski korak — napad na fabriku Južmaš u Dnjepru novom balističkom raketom srednjeg dometa pod nazivom „Orešnik“. Bilo je to prvo lansiranje ove mobilne rakete, koja kombinuje elemente različitih dizajna i nosi više bojevih glava, za razliku od interkontinentalne balističke rakete Topol-M ili balističke rakete kratkog dometa Iskander-M. Putin je bio vidno ushićen, najavljujući uspjeh ovog „borbenog testa“, posebno jer je testiranje interkontinentalne balističke rakete Sarmat u septembru, za koju je najavio da je spremna za raspoređivanje još u maju 2018. godine, rezultiralo eksplozijom u silosu.

Iluzija o sticanju kontrole nad eskalacijom može brzo nestati kako se ukrajinski udari na daljinu nastavljaju, dok je Putinovo obećanje o još "testova" i masovnoj proizvodnji Orešnika ograničeno ograničenim industrijskim kapacitetom fabrike u Votkinsku. On više nema „sigurne“ opcije za eskalaciju i bit će primoran procijeniti posljedice nastavka nuklearnog testiranja ili izvođenja nestrateškog nuklearnog udara, kao što neki odvažni stručnjaci u Moskvi i dalje preporučuju. Iako se tema nuklearnog rata može "normalizirati" u džingističkoj propagand.

Putin je savršeno svjestan ekstremnih rizika, a javno mnjenje ostaje duboko zabrinuto i odlučno se protivi dovođenju takozvane "specijalne vojne operacije" na rub nuklearne katastrofe.

 

NATO odgovor

 

Moskva nije posebno zabrinuta zbog predstojećeg sastanka Sjevernoatlantskog saveza (NATO)-Ukrajina, koji je sazvan da se razgovara o zajedničkom odgovoru na raketni udar Orešnikom. Umjesto toga, Kremlj pomno pazi na reakcije dva ključna lidera koalicije, od kojih oba prolaze kroz političku tranziciju: Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke. U potonjem slučaju, riječi kancelara Olafa Scholza o "strašnoj eskalaciji" tumače se kao znak paralizirajuće zabrinutosti, koja bi potencijalno mogla uticati na ishod predstojećih izbora. Primarna pažnja je nesumnjivo usmjerena na promjene u procjenama rizika SAD, a moskovski stručnjaci se upuštaju u mišljenja o odluci američkog predsjednika Joea Bidena da Ukrajini odobri udare kao pokušaj ograničavanja izbora dostupnih novoizabranom predsjedniku Donaldu Trumpu. Ove spekulacije imaju tendenciju da ignoriraju činjenicu da

je odluka o dozvoli udara američkim oružjem po ruskoj teritoriji objavljena nakon sastanka dvojice lidera u Bijeloj kući, kao i nakon Bajdenovog sastanka sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom na samitu G20 u Brazilu.

 

Trampova administracija

 

Kremlj predviđa da će Trumpova administracija pokušati okončati rat protiv Ukrajine i priprema pozicije za neutralizaciju pritiska SAD za kompromise i radi na tome da svi ustupci koji bi mogli biti odobreni dolaze prvenstveno iz Kijeva.

Ovi napori, međutim, ne odražavaju stvarni efekat Putinovog nepromišljenog penjanja na ljestvici eskalacije. Svaki mogući dogovor koji pretpostavlja da će osigurati umjerene dobitke i obnoviti stabilnost sada je potkopan ruskom demonstriranom željom da potčini prkosnu Ukrajinu i podijeli zapadnu koaliciju.  

Prekid vatre koji bi zavisio od dobre volje ruskog autokrate željnog dominacije uključuje ozbiljne sigurnosne rizike za Evropu, jer neće spriječiti njegov sljedeći agresivni potez vođen iluzijama Kremlja o superiornoj vojnoj moći.

Ukrajina se ne može nadati da će obnoviti svoj teritorijalni integritet tako što će nanijeti snažan vojni poraz Rusiji, ali niz uspješnih odbrambenih i ofanzivnih operacija, osnaženih trajnom vojnom podrškom Zapada, mogao bi uskratiti Putinu stratešku inicijativu i razočarati ga u njegovu percipiranu eskalaciju dominacije.