19.11.2022.

Putin pretvara Armeniju u rusku ispostavu

Moskva gubi regionalni uticaj—ali jača svoju poziciju u Jerevanu.

Nedavna granična neprijateljstva između Armenije i Azerbejdžana odražavaju slabljenje ruskog uticaja u regionu. Međutim, do ovog pada nije došlo preko noći. Čak i prije kontinuiranog fijaska ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine, uticajni strateški mislioci u Moskvi – na primjer, Aleksandar Dugin, Dmitrij Trenin i Andrej Jepifancev – konačno su se uhvatili u koštac sa činjenicom da je Sovjetski Savez predstavljao vrhunac ruskog carstva. Uticaj Rusije na Južnom Kavkazu je slabio i jačao već 30 godina. Sada ponovo jenjava, jer ruski predsjednik Vladimir Putin nastoji povratiti kontrolu nad bivšim sovjetskim republikama.
Nakon što se Sovjetski Savez raspao, uticaj Rusije je opao u Azerbejdžanu i Gruziji – ali ne i u Armeniji. Razvoj energetskih resursa na moru u Azerbejdžanu je doveo do povećanog uticaja Zapada. Zapad je, također, blagonaklono gledao na tadašnjeg gruzijskog predsjednika Eduarda Ševarnadzea nakon 1991. jer je on već bio poznat vanjskom svijetu kao ministar vanjskih poslova bivšeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova. Mihail Sakašvili, koji je naslijedio Ševarnadzea na mjestu predsjednika 2004. godine i sam je bio zapadno obrazovan i zapadno orijentiran. Rusija je zatvorila svoju posljednju vojnu bazu u Gruziji 2007. godine, ali u Armeniji je iredentistička tvrdnja Jerevana nad azerbejdžanskim regionom Nagorno-Karabah proizvela trenutnu situaciju u kojoj Rusija, kao sigurnosni garant, još uvijek ima vojne baze u Armeniji.
Ruski uticaj u Azerbejdžanu i Gruziji zaustavio je svoj pad krajem 2000-ih. Agresorski rat Rusije protiv Gruzije u augustu 2008. bio je glavni razlog. Odbijanje Zapada da ponudi bilo šta osim riječi šokiralo je lokalne političke elite i natjeralo ih da ponovo razmisle o svojim odnosima sa Moskvom. To je uvjerilo Azerbejdžan da se ne može osloniti na Zapad da mu garantira sigurnost.  
Drugi razlog za oporavak ruskog uticaja bio je pro-armenski narativ tadašnje SAD administracije predsjednika Baracka Obame, počev od januara 2009. Kao što je tadašnji urednik uredničke stranice Washington Posta Fred Hiatt primijetio, naprimjer, Obamina administracija je učinila malo da spriječi armensko-američke interesne grupe da blokiraju odobrenje Senata za Matthewa Bryza kao američkog ambasadora u Azerbejdžanu, čime se pruža primjer „kako veći američki nacionalni interes može postati žrtva nadmetanja posebnih interesa i političkog prilagođavanja“.
Američki prestiž je opao nakon neuspješnog pokušaja Obamine administracije da promovira tursko-armensko približavanje, koji nije uspio zbog protutužbi s obje strane: Armenija je insistirala na turskom priznanju genocida 1915., a Turska je taj proces povezala sa rješavanjem problema Nagorno-Karabaha. Washington je izgubio kredibilitet u regionu i činilo se da je jednostavno izgubio interes. Efikasna apsorpcija Gruzije u rusku sferu uticaja počela je da se ubrzava 2012. godine, kada je gruzijski oligarh Bidzina Ivanišvili postao premijer sa svojom strankom Gruzijski san u većini. Sakašvilijevo svrgavanje sa mjesta predsjednika 2013. potvrdilo je trend.
Međutim, nijedan od ovih događaja nije ništa bitno mijenjao kada je u pitanju ruski uticaj u Armeniji, koji se samo povećao između 1991. i drugog armensko-azerbejdžanskog rata 2020. Nekoliko formacija ruske vojske, posebno 366. gardijski streljački puk, odigralo je ključnu ulogu u garantiranju pobjede iredentističkog Jermenskog pokreta u bivšoj sovjetskoj oblasti Nagorno-Karabah od 1992. do 1994. godine.
Vođe takozvanog klana Karabah (tako nazivaju lokalni Jermeni i neki međunarodni stručnjaci, poput Laurence Broersa, a predvođeni Robertom Kočarjanom i Seržom Sargsjanom, koji će kasnije postati vođe same Armenije) nadgledali su etničko čišćenje 700.000 Azerbejdžanaca —sa pratećim zločinima koje su neki nazvali genocidom—iz domova njihovih predaka u sedam susjednih azerbejdžanskih provincija.
Armenija je potpisala sporazum o međusobnoj odbrani sa Rusijom u augustu 1997. Ona je utočište za nekoliko hiljada vojnika u Gjumriju, pod komandom Južnog vojnog okruga Oružanih snaga Rusije, sa kojim su armenske kopnene snage direktno integrirane od 2016. godine. Rusija prodaje sisteme oružja Armeniji po domaćoj ruskoj cijeni kao „vojnu pomoć“, pozajmljujući joj rublje koje vjerovatno nikada neće biti vraćene, umjesto po međunarodnoj cijeni koju Azerbejdžan plaća u čvrstoj valuti. Ruske državne institucije posjeduju armenske željeznice, bankarski sistem i energetsku infrastrukturu.
Približni uzrok ubrzanog opadanja ruskog uticaja u regionu nije njena februarska reinvazija na Ukrajinu, pa čak ni drugi armensko-azerbejdžanski rat od septembra do novembra 2020. Radije, ovaj uzrok su bili četvorodnevni sukobi u Tovuzu između Armenije i Azerbejdžana u jula 2020. U to vrijeme, Azerbejdžan je bio neprijatno iznenađen nedvojbenom podrškom Rusije Armeniji, posebno kroz hitno vojno snabdijevanje. Politička elita u zemlji bila je nedvojbeno šokirana, a javno mnijenje Azerbejdžana potaknuto. Zvaničnici u Bakuu, zaključili su da više ne mogu računati na Moskvu i da je Ankara njen jedini pravi prijatelj u regionu u suprotstavljanju Jerevanu.  
Pitanje ruskog uticaja u Armeniji je ima više nijansi. Moskva nije mogla da se suprotstavi dolasku na vlast aktuelnog armenskog premijera Nikola Pašinjana u takozvanoj baršunastoj revoluciji u Jerevanu 2018. protiv Sargsjanovog pokušaja da održi karabaški klan na vlasti prelaskom iz predsjedništva u ured premijera. Armenska javnost je iscrpljena izolacijom, siromaštvom i korupcijom koju je klan Karabaha donio zemlji tokom prethodne dvije decenije. Od tada u opoziciji, karabaški klan vrši pritisak na Pašinjana na bezbroj načina.
Međutim, Pašinjanova ogromna pobjeda na vanrednim izborima u junu 2021. pokazala je politički bankrot njihove politike, koju su stalno podržavali najekstremniji elementi armenske dijaspore. Pašinjanova pobjeda je bila još značajnija, jer je uslijedila nakon katastrofalne kapitulacije armenskih oružanih snaga, koju je kodificirao sporazum o prekidu vatre u Moskvi iz novembra 2020.
Značajan broj Rusa emigrirao je u Armeniju otkako je Rusija ponovo pokrenula svoj agresorski rat protiv Ukrajine u februaru. Navodno, 142.000 ljudi emigriralo je samo u prvom tromjesečju godine, što je ekvivalentno oko pet posto cjelokupnog stanovništva Armenije. Čini se da rane zabrinutosti oko toga kako bi Armenija mogla pomoći Rusiji da prekine zapadne sankcije sada zaslužuju pomnije ispitivanje.
Dok su neki od ovih Rusa sigurno napustili Rusiju, jer im se nije svidio ruski agresijski rat protiv Ukrajine, prilika ruskim sigurnosnim službama pruža priliku da se infiltriraju među emigrante u svoj narod. Ovi Rusi koji su sada u Armeniji, sa mrežama uticaja koje je Rusija uspostavila između 1998. i 2018. tokom političke nadmoći klana Karabah, doveli su do pojave u Jerevanu – čak i pre nego što je Rusija pokrenula svoj novi rat – ruske „pete kolone“ otvoreno dovodeći u pitanje potrebu za armenskom nezavisnošću.
“Ne postoji alternativa armensko-ruskom savezu”, rekao je Eduard Šarmazanov, član Republikanske partije Armenije, koju vodi Sargsjan. Ovi krugovi bi tražili raspad armenskog državnog suvereniteta u takozvanu zajedničku državu sa Rusijom – kakva postoji na papiru između Rusije i Bjelorusije – ili čak njegovu apsorpciju u tu istu zajedničku državu. Drugi armenski politički posmatrači, poput Hakoba Badalijana, osuđuju proruska osećanja: „Armenija je slobodna zemlja, za razliku od Rusije“.
 
Nedavni sukobi između Armenije i Azerbejdžana oko njihove sporne granice učinili su očiglednim da ruski agresivni rat protiv Ukrajine ograničava kapacitet Moskve da nametne kontrolu nad regionom. Armenija nema šta pokazati zbog svog dugog i trajnog oslanjanja na Rusiju kao garanta sigurnosti.
Rusija nije odgovorila na Pašinjanov apel prema uslovima njihovog bilateralnog sporazuma iz 1997. godine. Ipak, prije samo nekoliko dana, Pašinjan je rekao Narodnoj skupštini Armenije u Jerevanu da je "naš saveznik Ruska Federacija i [Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti]". Potonji je vojni savez šest članica Zajednice nezavisnih država, ali kada ih je zamolio za pomoć, nisu se odazvale.  
Danas je Armenija – uprkos svim svojim tvrdnjama o zapadnjaštvu ukorijenjenim u svojoj kršćanskoj prošlosti – čvrsto u antizapadnom taboru. Ne samo da je čvrsto povezana sa Rusijom od svoje nezavisnosti prije tri decenije, već je također pala u sferu uticaja koju je projektirao Iran, koji dijeli neprijateljstvo Armenije prema Azerbejdžanu. Sada, Jerevan priziva direktne strane investicije iz Pekinga u osjetljivu južnu provinciju Sjunik na iranskoj granici, smještenu između glavnog dijela Azerbejdžana i njegove eksklave Nakhčivan.
Ovaj region je upravo mesto gde je Pašinjan odbio izgraditi prolaz Zangezur (koji Azerbejdžanci nazivaju „koridorom“ i koji bi povezivao sam Azerbejdžan sa eksklavom Nahičivan preko armenske teritorije), na šta se obavezala Armenija u paragrafu 9. Sporazuma o prestanu sukona iz novembra 2020. Azerbejdžan je zadržao svoju posvećenost izgradnji novog koridora Lačin od Armenije do grada poznatog pod nazivima Khankendi i Stepanakert koji, za razliku od starog, zaobilazi grad Lačin. Krajem prošlog mjeseca, azerbejdžanske snage preuzele su kontrolu nad gradom Lačin, u skladu sa potpisanim sporazumima i počele sa čišćenjem područja u iščekivanju povratka Azerbejdžanaca koji su patili od etničkog čišćenja 1990-ih.
U tom procesu, otkrili su i deminirali 1.318 zabranjenih nagaznih mina proizvedenih u Armeniji 2021. godine i zakopanih na teritoriji Lačina od strane "neovlaštenih armenskih oružanih odreda" (tj. infiltriranih diverzanata) nakon rata 2020. godine. Procjenjuje se da su armenske snage postavile više od milion mina širom okupiranih teritorija tokom skoro 30 godina.
Mnoge zemlje, međunarodne institucije i organizacije civilnog društva doprinose naporima deminiranja za koje će biti potrebne godine, ako ne i decenije. Iako je Baku postavio neke mine na liniju dodira (koja nije uključivala Lačin) prije drugog rata između dvije strane u jesen 2020. godine, ogromnu većinu mina na ranije okupiranim teritorijama postavila je Armenija tokom godina kada je kontrolisala te teritorije.
Nedavna granična neprijateljstva otkrivaju krhkost primirja i potrebu za mirovnim sporazumom. U međuvremenu, malo je napretka na drugim pravcima, kao što su definiranje granice i otvaranje transportnih koridora. U Vladivostoku, u Rusiji, 8. septembra, Pašinjan je najavio da Armenija neće pristati ni na kakav "koridor" preko njene teritorije. Prema lokalnim izvorima, Armenija više ne planira projekat željeznice kroz Zangezur i Meghri koji je predviđen trilateralnom izjavom iz novembra 2020. godine.
Pašinjan je prije nekoliko dana neformalno otkrio motive koji stoje iza ovog stava. U armenskoj štampi je citiran kako je dopustio članovima svoje parlamentarne grupe da doznaju da armenija mora „održavati ovu situaciju“ zastoja oko prolaza Zangezur „najmanje dvije godine... dok [armenska] vojska ne bude ponovo naoružana“.
Ovo je direktno u suprotnosti sa upozorenjem pomoćnika generalnog sekretara UN-a Miroslava Jenče, koji je – govoreći na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a koji je zahtijevala Armenija – poručio stranama da se „poštuju svoje obaveze da u potpunosti provedu trilateralnu izjavu [novembar 2020.]“ (uključujući Zangezur prolaz) i „poduzeti korake ka potpisivanju trajnog mirovnog ugovora“ (za koji je predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijv predložio pet principa).
To su upravo koraci na koje je Pašinjan obavezao Armeniju - ali koje je izbjegavao skoro dve godine. Indikacije su izgledale povoljne nakon sastanaka u Briselu 6. aprila i 22. maja ove godine. Međutim, nedavni sukobi su izbili nakon što se sastao sa Putinom u Vladivostoku 7. septembra.
Interes Rusije leži u otvaranju transportnih veza koje bi omogućile da se Moskva poveže sa Armenijom preko Azerbejdžana i u definiranju njene granice pod ruskim nadzorom. Međutim, Rusija nije zainteresirana za konačni mirovni sporazum između Armenije i Azerbejdžana, jer bi tada mirovna operacija Moskve u Nagorno-Karabahu izgubila svoj raison d’être. Stoga se čini vjerojatnim da je pod Putinovim uticajem Pašinjan poništio svoju prethodnu posvećenost mirovnom sporazumu. Tako je dao dvije dijametralno suprotne izjave o tom pitanju u toku jednog dana.
Daljnje odustajanje od mira povećava rizik da će ruski interesi u Armeniji od nje ponovo napraviti stalnu ispostavu ruskog uticaja na Južnom Kavkazu, potvrđujući tamošnje uporište Irana i dajući ga i Kini. Čitava avantura teritorijalnih pretenzija prema Azerbejdžanu rezultirala je dovođenjem Armenije pod ruski uticaj.  
 
Ako se ovaj trend nastavi, Armenija će postati još više apsorbirana od strane Rusije. Štaviše, kako je primjetio Andrej Kortunov, generalni direktor Ruskog vijećaza međunarodne poslove i jedan od najiskusnijih regionalnih posmatrača u Moskvi, armenski iredentizam može jednostavno dovesti do propasti liberalnog projekta u Armeniji.
 
Robert M. Cutler, saradnik Kanadskog instituta za globalne poslove.