Putin je sve uložio u ovo. Kada će mir zavladati Ukrajinom?  

"Putin očito kupuje vrijeme. Nažalost, moramo reći da Putin zapravo nije zainteresiran za mir", komentirao je njemački ministar odbrane Boris Pistorius.

Trumpov posljednji poziv Putinu, također, je izazvao nova pitanja o tome kako se američki lider nosi s posrnulim mirovnim procesom. Britanski The Economist razmatrao je Trumpovu "čudnu nevoljkost da bude oštar prema Putinu", dok je kolumnista Washington Posta Max Boot predvodio horske optužbe usmjerene prema kremaljskom moćniku da manipulira svojim američkim kolegom.  

"Iako Trumpov nedostatak uspjeha u uspostavljanju mira možda neće osuditi Ukrajinu na propast, on svakako otklanja predsjednikove pretenzije da bude svjetski poznati posrednik  u sklapanju dogovora", tvrdi Boot. "Putin ga pravi budalom, a Trump to, čini se, ni ne shvata".

Raspoloženje u Moskvi je bilo sasvim drugačije, gdje su mediji pod kontrolom Kremlja trubili o pozivu kao o značajnom uspjehu ruske diplomatije. U svom dnevnom pregledu štampe, dopisnik BBC-a Steve Rosenberg izvijestio je da su mnogi vodeći ruski mediji "oduševljeni" sadržajem razgovora Trumpa i Putina.  

"Izgleda da je Rusija dobila posljednju rundu globalnog pokera", komentirale su jedne novine. "Stav Donalda Trumpa ne može biti povoljniji za Moskvu", primijetile su druge.

Nije iznenađenje vidjeti sve veću nelagodu u zapadnim prijestolnicama zbog američkog napora da se okonča rat između Rusije i Ukrajine. Otkako je Trump prvi put pokrenuo mirovne pregovore u februaru, Ukrajina je pristala na bezuvjetno primirje i signalizirala svoju spremnost da napravi velike teritorijalne ustupke. Nasuprot tome, Rusija je dosljedno odbijala pozive na primirje, dok je sama predlagala nove uslove i stvarala razne prepreke svakom značajnom napretku. U jednom trenutku, Putin je čak tvrdio da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nema legitimitet da potpiše mirovni sporazum i predložio stavljanje Ukrajine pod upravu Ujedinjenih nacija.

Nedavni diplomatski događaji dodatno su naglasili nevoljkost Rusije da okonča rat. Kada su lideri Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Poljske početkom maja Putinu uputili ultimatum o prekidu vatre, ruski vladar je odgovorio pozivom na prve bilateralne razgovore s Ukrajinom od proljeća 2022. godine. Međutim, Putin je potom odlučio da ne prisustvuje

bilateralnom sastanku u Istanbulu koji je sam predložio, radije šaljući delegaciju nižeg diplomatskog nivoa. Ovo je od strane mnogih diplomata i analitičara protumačeno kao "šamar u lice" Ukrajini i kolektivnom Zapadu.

Putinovi predstavnici tokom prošlosedmičnih pregovora u Istanbulu nastojali su naglasiti nespremnost Moskve na kompromis, pozivajući Kijev da zvanično ustupi Rusiji četiri cijele provincije, uključujući niz velikih ukrajinskih gradova koje Kremlj do sada nije uspio vojno zauzeti. Ako Ukrajina to odbije, upozorili su, Rusija će povećati svoje zahtjeve kako bi uključila šest ukrajinskih provincija.  

"Borili smo se protiv Švedske 21 godinu. Koliko dugo ste spremni da se borite?", navodno je prokomentarao šef ruske delegacije, misleći na Veliki sjeverni rat iz 18. stoljeća. "Možda će neki od ovih koji sjede ovdje za ovim stolom izgubiti još svojih voljenih. Rusija je spremna da se bori zauvijek".

Iako Putin rijetko iznosi tako prikrivene prijetnje, on i dalje insistira na tome da se svako rješenje mora fokusirati na uklanjanje onoga što on naziva "korijenskim uzrocima" rata. To se općenito shvata kao međunarodna neutralnost i razoružanje Ukrajine, zajedno s ponovnim uspostavljanjem bivše imperijalne dominacije Rusije u svakoj sferi ukrajinskog javnog života, od jezika i obrazovanja do nacionalnog pamćenja i religije. Svaki ukrajinski lider koji bi pristao na takve uvjete potpisao bi smrtnu presudu svojoj zemlji.

Trampovi napori da govori o izgledima za pregovarački mir i njegovi pokušaji da privuče Putina komercijalnim podsticajima sugeriraju fundamentalno pogrešno razumijevanje ruskih ratnih ciljeva u Ukrajini. Čini se da američki lider iskreno vjeruje da se Putin može uvjeriti da okonča svoju invaziju obećanjem ograničenih teritorijalnih dobitaka i budućeg ekonomskog prosperiteta. U stvarnosti, ništa ne može biti dalje od istine.

Putin se ne bori za ukrajinsku zemlju - on se bori za samu Ukrajinu. On posmatra trenutni rat u najširem mogućem historijskom smislu i vidi uništenje ukrajinske države kao svetu misiju koja će definirati cijelu njegovu vladavinu i oblikovati budućnost Rusije u decenijama koje dolaze. Apsurdno je pretpostaviti da bi ga od ove mesijanske vizije mogle odvratiti svakodnevne priče o trgovinskim sporazumima i ublažavanju sankcija.

Putinova žeđ za historijskom osvetom može se pratiti do njegovog traumatičnog iskustva tokom raspada Sovjetskog Saveza. Iako se Putin nije lično suočio s teškim siromaštvom koje su milioni njegovih sunarodnika trpjeli 1990-ih, nacionalni pad Rusije ipak je ostavio dubok utisak na njega. Od tada ga progone strahovi od daljnjeg imperijalnog sloma i pokreće ga odlučnost da poništi presudu iz 1991. godine. To je podstaklo njegov revanšistički tip ruskog nacionalizma i pomaže da se objasni njegova inače neobjašnjiva opsesija Ukrajinom.

Tokom svoje vladavine, Putin nije krio svoje gorko ogorčenje zbog raspada SSSR-a, koji je nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom 20. vijeka“ i „raspadom historijske Rusije“. Ključno je da on Ukrajinu smatra centralnim i nedjeljivim dijelom ove legendarne „historijske Rusije“. Zaista, ukrajinski glavni grad Kijev zauzima počasno mjesto u njegovoj imperijalnoj mitologiji kao „majka svih ruskih gradova“.

Za Putina, pojava nezavisne Ukrajine simbol je postsovjetskog poniženja Rusije i potencijalni katalizator za sljedeću fazu u povlačenju njegove zemlje iz imperije. Prema ovoj iskrivljenoj imperijalnoj logici, ako se provincija, koja je suštinski ruska kao Ukrajina, dozvoli da se odvoji i uspostavi kao moderna evropska demokratija, cijela Ruska Federacija će biti u opasnosti od raspada. Slično tome, Putin je uvjeren da ako se Ukrajina može vratiti na svoje pravo mjesto unutar Velike Rusije, nepravda iz 1991. godine će biti poništena i Rusija će ponovo zauzeti svoju poziciju među velikim svjetskim silama.

Putin pokušava vratiti Ukrajinu u orbitu Kremlja još od Narandžaste revolucije 2004. godine, koju je lično pomogao pokrenuti nespretnom intervencijom u predsjedničke izbore u Ukrajini. Nasilje na tim naporima eskaliralo je direktno proporcionalno jačanju nacionalnog identiteta moderne Ukrajine. U početku je Putin ostvarivao svoje imperijalne ciljeve u Ukrajini kontrolom nad političkim, poslovnim, kulturnim i vjerskim elitama zemlje. Kada to nije uspjelo, naredio je invaziju na Krim i istočnu Ukrajinu 2014. godine. Kada je postalo očigledno da čak ni ova djelimična okupacija zemlje neće poremetiti nacionalnu konsolidaciju Ukrajine, Putin je donio sudbonosnu odluku da pokrene potpunu invaziju u februaru 2022. godine.

Rastući val ruske agresije protiv Ukrajine prati sve ekstremnija antiukrajinska retorika. Godinama Putin javno insistira da su Ukrajinci Rusi („jedan narod“). Uoči trenutne invazije, objavio je cijeli esej u kojem negira pravo Ukrajine na postojanje. Putin i drugi visoki zvaničnici Kremlja više puta su Ukrajinu nazivali vještačkom državom izgrađenom na ukradenoj ruskoj zemlji, nacističkim izumom i nepodnošljivom "antirusijom" stvorenom s ciljem potkopavanja same Rusije. Ukrajinci koji insistiraju na vlastitom nacionalnom identitetu obično se prikazuju kao izdajnici koji ne zaslužuju saosjećanje ili milost.

Ova dehumanizirajuća propaganda postavila je ideološke temelje za zločine koje trenutno čini okupacijska ruska vojska u Ukrajini. Gdje god Kremlj uspije uspostaviti kontrolu, ukrajinski patrioti i vođe zajednica rutinski se pritvaraju i zatvaraju u ogromnu mrežu zatvora i logora. Dok broj žrtava ostaje nepoznat, zvaničnici UN-a su zaključili da se veliki razmjeri i sistematska priroda nestanaka kvalificiraju kao zločin protiv čovječnosti. Oni koji ostanu podvrgnuti su vladavini terora i prisiljeni su prihvatiti rusko državljanstvo, dok svoju djecu podvrgavaju indoktrinaciji. U međuvremenu, svi tragovi ukrajinskog nacionalnog identiteta, kulture i državnosti nemilosrdno se brišu. Mnogi stručnjaci vjeruju da se ove akcije kvalificiraju kao genocid.

Ruska tekuća kampanja uništenja Ukrajine kao države i kao nacije odvija se pred očima cijelog svijeta i potpuno ismijava napore koje predvode SAD da posreduju u nekom kompromisnom miru. Uostalom, kakav kompromis može biti između ruskog genocida i ukrajinskog opstanka?

Putin je razumljivo sretan što iskorištava entuzijazam Trumpove administracije za mirovne pregovore. Ovo mu omogućava da kupi vrijeme, podijeli Zapad i smanji protok oružja u Ukrajinu. Ali već je sasvim jasno da on nema stvarni interes da okonča invaziju. Zapravo, ne usuđuje se stati. Svaki mirovni sporazum koji osigurava opstanak Ukrajine kao nezavisne države u Moskvi bi se smatrao velikim porazom. Umjesto da zauzme svoje mjesto uz Staljina, Petra Velikog i Ivana Groznog kao jedan od najvećih ruskih vladara, Putin bi u ruskoj historiji bio zapamćen kao čovjek koji je izgubio Ukrajinu. Radije bi se borio unedogled nego prihvatio takvu sudbinu.

Trump zaslužuje značajne zasluge za preuzimanje inicijative i pokušaj okončanja rata između Rusije i Ukrajine. Istovremeno, njegov trenutni pristup očigledno ne funkcionira. Sada je došlo vrijeme da se prestane tražiti kompromise s Kremljom i da se s Putinom počne razgovarati jezikom snage. To znači pooštravanje sankcija Rusiji i ciljanje mnogih zemalja koje nastavljaju da podstiču Putinovu ratnu mašineriju. Iznad svega, to znači značajno povećanje vojne pomoći Kijevu i jačanje sposobnosti Ukrajine da porazi Rusiju na bojnom polju. Putin je cijelu svoju vladavinu uložio u uništenje Ukrajine. Neće odustati osim ako na to ne bude prisiljen. Mir će doći tek kada Ukrajina bude prejaka da bi bila pokorena.